Bahrija Umihanić, ekonomski analitičar - BiH nema ozbiljnih antirecesijskih programa

Bahrija Umihanić, ekonomski analitičar i profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, u intervjuu za program Radio Slobodna Evropa govori o sve većoj ekonomskoj krizi u BiH i činjenica da ova zemlja još uvijek nema ozbiljnih antirecesijskih programa. Zbog neadekvatne politike na svim razinama vlasti, BiH još nije smogla snaga ni za ozbiljne rebalanse proračuna. Što očekivati u skorijoj budućnosti, što država uopće može napraviti i je li BiH već zemlja "slučaj", neka su od pitanja koja profesor Umihanić analizira.

Profesore Umihaniću, što je s antirecesijskim programima u BiH? Postoje li takvi programi uopće?

BiH nije našla adekvatan odgovor za brojne negativne tendencije uzorkovane finansijskom krizom i ekonomskom recesijom čije posljedice osjećamo već četvrtu godinu. Slabosti antirecesionih programa danas postaju vidljive čak i za one koji imaju skromnija ekonomska znanja, a njihove posljedice najviše osjećaju stanovnici BiH. Nepovoljna poslovna klima postala je prepreka za razvoj privatnog sektora i stranih ulaganja, što pokazuje kontuinirani pad indeksa stranih ulaganja i kontinuirani porast broja nezaposlenih. Danas već imamo više od 538.000 nezaposlenih lica u BiH. Industrije koje su konkurentne van granica BiH nisu dovoljno podržane u programima antirecesivnih mjera, kao ni građevinska, metalna, drvna i tekstilna industrija, koje su najviše pogođene krizom.

Što građanima u ovoj zemlji uopće znače aranžmani sa MMF-om?

Srednjoročne implikacije aranžmana sa MMF-om su izuzetno nepovoljne. Prve tranše kredita dospijevaju već iduće godine na naplatu, što će značajno ograničiti mogućnosti budžetske investicione potrošnje i socijalnih davanja. Planiranje srednjoročnog razvoja u BiH je neadekvatno. Ne postoje horizontalna i vertikalna povezanost strateških planova u zemlji, što uzrokuje kreiranje i provođenje parcijalnih politika koje rezultiraju različitim položajima stanovništva u pojedinim regijama, kantonima i entitetima.

Kada govorimo o krizi u zemlji, tko je u povoljnijem položaju - RS ili Federacija BiH?

Kada se tiče RS, situacija je slična kao i u FBiH. Moglo bi se kazati da su oni u RS u još težem položaju zbog činjenice da novac koji su dobili prodajom svojih telekom operatera, kao i drugih kapitalnih preduzeća nisu adekvatno upotrijebili i danas nemaju prihode od takvih preduzeća, za razliku od FBiH koja je zadržala velikog telekom operatera, BH Telekom, koji svake godine u budžet Federacije unese više od stotinu miliona KM, odnosno taj telekom ostvaruje dobit na nivou od 150 miliona KM. Jednako kao u FBiH, i u RS postoje ograničenja u provođenju tih politika koja se ogledaju u budžetskim, ali isto tako postoje ograničenja u kapacitetima vlada, odnosno nesposobnosti vlada da implementiraju usvojene politike i programe, ili čak nepostojanje želje uopće vlada da adekvatno djeluju na donesene i usvojene politike i druge strateške dokumente.

Cijene u ovoj zemlji nekontrolirano rastu. Što građani upće mogu u budućnosti očekivati?

Ono što građani i javnost trebaju znati jeste da će biti dodatnih poskupljenja, naročito poskupljenja hrane i energenata. Zadnje procjene Svjetske banke, koje su nedavno objavljene, govore o tome da je došlo do poskupljenja cijena hrane na svjetskom tržištu za više od 10 posto – i refleksija će sigurno biti. Naši prerađivači su ograničeni svojim kapacitetima i ograničeni su mogućnostima za dalje nošenje rizika i troškova koji su povezani s ovim poskupljenjima, tako da oni imaju jedan od dva moguća izbora: ili obustaviti biznis, ili povećati cijene i iz tih cijena ostvariti prihode koji će biti dostatni da se pokriju troškovi poslovanja, a opet to povećanje cijena neće rezultirati ostvarivanjem značajnije dobiti koja bi se mogla upotrijebiti za investiranje, a bez investiranja nema radnih mjesta.

Nimalo optimistično, ali danas rijetko koja zemlja nije u krizi, čak i one zemlje koje su u daleko povoljnijem položaju nego naša zemlja. Međutim, što uopće država može napraviti?

Ono što nedostaje BiH jeste postojanje socijalne karte stanovništva. Mi praktično u kreiranju ekonomskih politika nemamo pouzdane pokazatelje, tako da nam se događa da određene socijalne slojeve stanovništva preferiramo i tretiramo po više programa socijalne pomoći. U budžetima institucija BiH, entiteta, entitetskih i kantonalnih vlada ne postoje sredstva koja bi se mogla koristiti za ove namjene. Jedan od načina kako to riješiti je opet najnepopularniji način, a to je zaduživanje za rješavanje ovih socijalnih pitanja. I to je sigurno jedna od kratkorčnih mjera koja se ne bi smjela koristiti dugoročno, a dugoročno rješavanje problema jeste u poboljšanju poslovne klime, otvaranju novih radnih mjesta i zapošljavanju stanovništva.

Iz razgovora s vama da se zaključiti da bismo ubrzo mogli postati zemlja socijalnih slučajeva.

Mi smo već sada država socijalnih slučajeva, ne samo zato što su loše ekonomske i socijalne politike koje su implementirane od kraja rata, od 1995. godine pa naovamo, nego i zato što su posljedice rata velike. Od ukupnog bruto društvenog proizvoda čak 43 posto se izdvaja za socijalna davanja i spadamo u red onih država koje najviše troše za socijalna davanja, a evo vidimo opet da nismo riješili mnogo bitnih pitanja socijalnih kategorija koje dans trebaju pomoć države.