Adna Ćatović Inalco

Foto: INALCO

06.10.2026 |

Kolumna

Izvor: Akta.ba

Autor: Azra Atagić-Ćatović

POBJEDNIČKA PRIČA INALCO

La maison que je porte – Kuća koju nosim

Kolegica portala Akta.ba Adna Ćatović osvojila je prvo mjesto na međunarodnom konkursu Inalca za višejezičnu kratku priču „Kuća koju nosim“.

Kuća koju nosim

Postoje jezici koji dolaze kao rođenje, i drugi koji se grade strpljivo, korak po korak.
Francuski je u moj život došao upravo tako: bez buke, bez obećanja, ali s tihom postojanošću.
Smjestio se u moje dane poput stabilne svjetlosti, nikad zasljepljujuće, nikad odsutne.
Drugi dom, učen sobu po sobu.

Govorim francuski ujutro, dok pripremam kafu i dok je grad još zadržan u tišini.
Govorim ga u rečenicama koje formiram bez razmišljanja, u svakodnevnim gestama koje su
pronašle svoje riječi, u jednostavnim razmjenama koje više ne traže napor.
Francuski nikada od mene nije tražio da izbrišem ono što sam bila prije.
Naučio me je kako da ovdje stojim.

To nije jezik koji me otrgnuo od nečega drugog.
Ništa nije zamijenio.
Dodao se.
Zauzeo je slobodno mjesto, ono koje još nisam bila imenovala.
S njim sam naučila drugačije disati u svijetu: sporije, strukturiranije, gotovo nježno.
Jezik u kojem rečenice znaju stati na vrijeme.

U tom francuskom postoji diskretna sigurnost.
Sigurnost riječi koje padaju tačno gdje treba, sintakse koja stoji čvrsto čak i kad ja malo
posrćem.
Kada govorim francuski, znam gdje rečenica počinje i gdje završava.
Znam kako tražiti, kako zahvaliti, kako reći ne bez opravdavanja.
To je jezik koji me naučio držanju.

A onda su tu drugi jezici.
Oni ne ulaze na glavna vrata.
Oni izbijaju.

Bosanski dolazi bez upozorenja.
Ne traži dozvolu.
Dolazi kroz tijelo.
Kroz napetost u grudima.
Kroz staru iscrpljenost koju francuski, iako precizan, ne pokušava uvijek imenovati.
Bosanski ništa ne objašnjava: on potvrđuje.

Kad me uhvati tišina, ne pitam se šta mi je. Samo kažem: nije dobro.

I ta rečenica ne treba interpunkciju.

Majka mi ostavlja glasovne poruke.
Njen glas prelazi kilometre bez umaranja.
Govori brzo, kao da bi vrijeme moglo ponestati.
Slušam je bez odgovora.
Njene riječi ispune prostoriju, ostanu još malo nakon što se snimak završi.

„Jesi li jela?“

Uvijek to pitanje.
Kao da jedenje može sve popraviti.

Nakon poruke ostajem nepomična.
Više ne gledam u ekran.
Gledam negdje drugo.

Ponovo vidim kuću.
Ne današnju, nego onu od prije.
Popodnevno svjetlo na svijetlim zidovima.
Dvorište.
Stepenice ispred vrata.
Tišina isprekidana poznatim glasovima.
Jednostavan prostor, bez distance.

Djevojčica trči kroz sobu.
Smije se bez posebnog razloga.
Još ne zna šta je čeka.
Ne zna šta znači otići, niti koliko košta živjeti sam.
Ne poznaje jezike kao izbore.
Oni postoje oko nje, prirodno, bez granica.

Gledam je, ne pokušavajući da joj se obratim.
Ne želim je upozoriti.
Ne bi slušala.
Još ima vremena da vjeruje da je svijet jednostavan, da riječi uvijek budu dovoljne.

Bosanski nosi tu sliku bez napora.
Ne opisuje je: čuva je.
Podsjeća me da sam bila to dijete prije nego što sam postala neko ko uči kako da stoji
uspravno negdje drugo.

Vraćam se u sadašnjost.
Telefon je još uvijek u mojoj ruci.
Otvaram novu bilješku.
Pišem na francuskom, da ostanem mirna.
Brišem.
Pišem na bosanskom, da budem tačna.
Ponovo brišem.
Rečenice ne žele da se zadrže u jednom jeziku.
Klize, pomjeraju se, mijenjaju oblik.

Bosanski je jezik stvari o kojima ne pregovaram.
Bijesa koji ne traži da bude shvaćen.
Nježnosti koja ne treba dokaze.
Kada mislim na tom jeziku, ne tražim savršenu formulaciju.
Samo pokušavam proći kroz ono što osjećam.

Engleski, s druge strane, dolazi drugačije.
On se pojavi kao rečenica bačena usput, gotovo lagana.

When things get too heavy, I switch.
I tell myself: It’s not that deep.
Sometimes it is. Sometimes it isn’t. But the sentence works.

Engleski mi omogućava da napravim korak u stranu.
Da komentarišem vlastiti život kao da pripada nekome drugom.
Da se nasmijem usred haosa.
To je prolazni jezik, jezik tranzita.
Jezik da se ne ostane predugo na istom mjestu.

Ima dana kada tri jezika koegzistiraju, a da se ne dodiruju.
Svaki u svojoj sobi.
Francuski za spolja, bosanski za unutra, engleski za hodnike.
A onda ima dana kada se sve pomiješa.

Jednog popodneva, u skoro praznoj biblioteci, ostajem nepomična pred ekranom.
Riječi odbijaju da dođu u uobičajenom redu.
Rečenica počne na francuskom, posrne, završi negdje drugo.

Želim napisati: Dobro sam.
Ali ono što izađe je: nisam baš.

Then my mind adds: You’ll get over it.

Ostavljam rečenicu takvu kakva jeste.
Ne liči ni na šta ispravno.
Ali mi više liči.

Čitam ponovo bez ispravljanja.
Kažem sebi da će biti dobro, valjda.

That I’ll manage.

Ali neki drugi glas šapuće, tiši: ne pretvaraj se.

Jezici se ukrštaju u mojoj glavi bez traženja dozvole.
To nije konfuzija.
To je lucidni umor.
Način da se stvari kažu kada jedan jezik više nije dovoljan.

Tada shvatam: moji jezici nisu naslagani.
Oni su povezani.
Odgovaraju jedan drugom, ispravljaju se, ponekad i proturječe.
Tvore neku vrstu krhke, ali žive mreže.
Ako jedan prekinem, ostali zadrhte.

Francuski mi daje mjesto.
Bosanski mi daje dubinu.
Engleski mi daje izlaz.

Nijedan nije potpun sam za sebe.
Zajedno drže.

Hodam gradom ponavljajući u sebi rečenice koje nikada neće biti izgovorene.
Usred njih mijenjaju jezik, bez upozorenja.
Prolaznici to ne znaju.
Vide me kako idem naprijed, mirna, gotovo sigurna.
Ne znaju da nosim čitavu kuću u svojoj glavi.

Nisam promijenila jezik odlaskom.
Proširila sam prostor.

Danas, kada me neko pita odakle sam, odgovaram na francuskom.
Rečenica je jasna, stabilna.
Dovoljna je.
Ali u meni se drugi glasovi tiho podižu.
Ne traže da budu izgovoreni.
Oni postoje.

Živjeti između jezika ne znači biti izgubljena.
Znači razumjeti da se smisao ne zaustavlja na granici.
On kruži, mijenja se, dijeli.

Moji jezici se ne preklapaju: oni se povezuju.
I u toj živoj, nesavršenoj mreži — ja stojim.

La maison que je porte

Il y a des langues qui arrivent comme une naissance, et d’autres comme une construction patiente.

Le français est arrivé ainsi dans ma vie : sans fracas, sans promesse, mais avec une constance tranquille. Il s’est installé dans mes journées comme une lumière stable, jamais aveuglante, jamais absente. Un deuxième domicile, appris pièce par pièce.

Je parle français le matin, quand je prépare le café et que la ville est encore retenue dans le silence. Je le parle dans les phrases que je forme sans y penser, dans les gestes quotidiens quiont trouvé leurs mots, dans les échanges simples qui n’ont plus besoin d’effort. Le français ne m’a jamais demandé d’effacer ce que j’étais avant. Il m’a appris à tenir ici.

Ce n’est pas une langue qui m’a arrachée à autre chose. Elle n’a rien remplacé. Elle s’est ajoutée. Elle a pris la place libre, celle que je n’avais pas encore nommée. Avec elle, j’ai appris une autre façon de respirer dans le monde : plus lente, plus structurée, presque douce.

Une langue où les phrases savent s’arrêter à temps.

Il y a, dans ce français-là, une sécurité discrète. Celle des mots qui tombent juste, de la syntaxe qui tient debout même quand moi, je vacille un peu. Quand je parle français, je sais où commence et où finit une phrase. Je sais comment demander, comment remercier, comment dire non sans me justifier. C’est une langue qui m’a appris la tenue.

Puis il y a les autres langues. Elles n’entrent pas par la porte principale. Elles surgissent.

Le bosnien arrive sans prévenir. Il ne demande pas la permission. Il passe par le corps. Par une tension dans la poitrine. Par une fatigue ancienne que le français, pourtant précis, ne cherche pas toujours à nommer. Le bosnien n’explique rien : il affirme.

Kad me uhvati tišina, ne pitam se šta mi je. Samo kažem: nije dobro. Et cette phrase-là n’a pas besoin de ponctuation.

Ma mère me laisse des messages vocaux. Sa voix traverse les kilomètres sans se fatiguer. Elle parle vite, comme si le temps pouvait manquer. Je l’écoute sans répondre. Ses mots remplissent la pièce, restent un peu après que l’enregistrement s’est arrêté.

« Jesi li jela ? »

Toujours cette question. Comme si manger pouvait tout régler.

Après le message, je reste immobile. Je ne regarde plus l’écran. Je regarde ailleurs. Je revois la maison. Pas celle d’aujourd’hui, mais celle d’avant. La lumière de l’après-midi sur les murs clairs. La cour. Les marches devant la porte. Le silence ponctué de voix familières. Un espace simple, sans distance.

Une petite fille traverse la pièce en courant. Elle rit sans raison précise. Elle ne sait pas encore ce qui l’attend. Elle ne sait pas ce que veut dire partir, ni ce que coûte le fait de vivre seule. Elle ne connaît pas les langues comme des choix. Elles existent autour d’elle, naturellement, sans frontières.

Je la regarde sans essayer de lui parler. Je ne veux pas la prévenir. Elle n’écouterait pas. Elle a encore le temps de croire que le monde est simple, que les mots suffisent toujours.

Le bosnien porte cette image sans effort. Il ne la décrit pas : il la garde. Il me rappelle que j’ai été cette enfant-là avant de devenir quelqu’un qui apprend à se tenir debout ailleurs.

Je reviens au présent. Le téléphone est toujours dans ma main. J’ouvre une nouvelle note. J’écris en français, pour rester calme. J’efface. J’écris en bosnien, pour être juste. J’efface encore. Les phrases ne veulent pas tenir dans une seule langue. Elles glissent, se déplacent, changent de forme.

Le bosnien est la langue des choses que je ne négocie pas. De la colère qui ne cherche pas à être comprise. De la tendresse qui n’a pas besoin de preuves. Quand je pense dans cette langue-là, je ne cherche pas la bonne formulation. Je cherche seulement à traverser ce que je ressens.

L’anglais, lui, arrive autrement.

Il s’invite comme une phrase lancée à la volée, presque légère. When things get too heavy, I switch. I tell myself:It’s not that deep.

Sometimes it is. Sometimes it isn’t. But the sentence works.

L’anglais me permet de prendre un pas de côté. De commenter ma propre vie comme si elle appartenait à quelqu’un d’autre. De sourire au milieu du chaos. C’est une langue de passage, de transit. Une langue pour ne pas rester trop longtemps au même endroit.

Il y a des jours où les trois langues cohabitent sans se toucher. Chacune dans sa pièce. Le français pour l’extérieur, le bosnien pour l’intérieur, l’anglais pour les couloirs. Et puis il y a des jours où tout se mélange.

Un après-midi, dans la bibliothèque presque vide, je reste immobile devant mon écran. Les mots refusent de venir dans l’ordre habituel. Une phrase commence en français, trébuche, se termine ailleurs.

Je veux écrire :Je vais bien.

Mais ce qui sort, c’est : nisam baš.

Then my mind adds:You’ll get over it.

Je laisse la phrase telle quelle. Elle ne ressemble à rien de correct. Elle me ressemble pourtant davantage.

Je relis sans corriger. Je me dis que ça ira, valjda.

That I’ll manage.

Mais une autre voix murmure, plus basse : ne pretvaraj se.

Les langues se croisent dans ma tête sans demander l’autorisation. Ce n’est pas de la confusion. C’est une fatigue lucide. Une manière de dire les choses quand une seule langue ne suffit plus.

C’est là que je comprends : mes langues ne sont pas empilées. Elles sont reliées. Elles se répondent, se corrigent, se contredisent parfois. Elles forment une sorte de réseau fragile mais vivant. Si j’en coupe une, les autres tremblent.

Le français me donne une place. Le bosnien me donne une profondeur. L’anglais me donne une échappée. Aucune n’est complète seule. Ensemble, elles tiennent.

Je marche dans la ville en répétant intérieurement des phrases qui ne seront jamais prononcées. Elles changent de langue au milieu, sans prévenir. Les passants n’en savent rien. Ils me voient avancer, calme, presque assurée. Ils ne savent pas que je transporte une maison entière dans ma tête.

Je n’ai pas changé de langue en partant.

J’ai agrandi l’espace.

Aujourd’hui, quand quelqu’un me demande d’où je viens, je réponds en français. La phrase est claire, stable. Elle suffit. Mais en moi, d’autres mots se lèvent doucement. Ils ne demandent pas à être dits. Ils existent.

Habiter entre les langues, ce n’est pas être perdue. C’est comprendre que le sens ne s’arrête pas à une frontière. Il circule, se transforme, se partage.

Mes langues ne se superposent pas : elles se relient.

Et dans ce réseau vivant, imparfait, je tiens.

https://www.akta.ba/pauza/kultura-i-film/208903/uspjeh-nase-kolegice-adna-catovic-osvojila-prvo-mjesto-na-medunarodnom-konkursu

*Pri preuzimanju teksta s portala Akta.ba potrebno je navesti izvor i linkovati tekst.

Dojavi vijest na viber +387 60 331 55 03 ili na mail urednik@akta.ba.

Komentari (0)

POVEZANE VIJESTI