Miroslav Ćiro Blažević rođen je 10.februara,1935. godine u Travniku.
Prema vlastitoj izjavi nadimak "Ćiro" je dobio po lutku iz predstave nekog trbuhozborca.
To se njemu ni njegovim roditeljima nije sviđalo jer je to ime imalo i neko pogrdno značenje. Njegova majka se svakodnevno molila da ga prestanu tako zvati.
Odlaskom u Dinamo Zagreb taj nadimak je nakratko zaboravljen.
Tamo je dobio nadimak "Blaž". Međutim ubrzo ga na terenu prepoznaju neki Travničani i počinju mu skandirati, pa je "Blaž" opet postao "Ćiro".
Foto: Gracija
Da je Bosanac uvijek se ponosio.
"Laž je osobina budala. Ja nikad nisam, ni u vrijeme najvećih uspjeha, zaboravljao da sam Bosanac. Neka mi oproste vaše kolege u Hrvatskoj, oni me nikad nisu drugačije ni tretirali. Većina njih bi dali sve da je to bio neko njihov. Uvijek sam bio ponosan što sam Bosanac. I pretendiram, a, vjerujte mi, nisam subjektivan, na to da su najbolji ljudi Bosanci.", izjavio je u intervjuu za Graciju.
Sabahudin Topalbećirević, poznati bh. sportski komentator, režirao je dokumentarni film "Miroslav Blažević – Nikad ispričana priča".
Ćiro je bio skeptičan prije nego što ga je i sam pogledao.
"Ali nakon što sam ga video, shvatio sam da je toliko emotivan da su mi suze išle, a da to nisam ni želeo. Teško je kad morate da sagledate sve ono što je bilo i što se ne može vratiti. Sve je nabijeno jednom velikom emocijom jer sam sve to preživljavao i suze su pošle same. Uostalom, to je karakteristika starijeg čoveka – da lako zaplače", našalio se Blažević.
Iako mu je život obilježio nogomet, Blažević je u mladosti bio jako dobar skijaš i postao "prvi Bosanac koji je pobijedio Slovence u skijanju", kako se prisjetio nekoliko sedmica prije smrti fotografijom iz 1952. s takmičenja na kojem je kao predstavnik juniorske selekcije Travnika osvojio prvo mjesto u skijaškom trčanju na 10 kilometara.
Porodica
Blažević je sa suprugom Zdenkom dobio troje djece, kćeke Barbaru i Katarinu te sina Miroslava.
Imao je šestero unučadi.
"Roditelji su uvijek ambiciozni kad su djeca u pitanju. Nemam se pravo potužiti, ali mislim da mi je sin najbolji. Tu sam vrlo pravičan, a to mislim možda i zato što je on najviše sa mnom", izjavio je svojevremeno.
Karijera
Ovaj veliki nogometni stručnjak i trener bio je selektor i Bosne i Hercegovine.
"Zmajeve" je odveo na prag plasmana na Svjetsko prvenstvo 2010. godine.
Neovisno o rezultatima, svojom harizmom je vratio sportski duh i nadu u BiH a zbog njega su se utakmice gledale više.
Na njegovu strast i entuzijazam niko nije bio imun.
Bio je prvi koji je u proslavljenom bh. fudbaleru Edinu Džeki vidio "svjetsko ime".
Foto: Facebook
Pored naše državne reprezentacije, vodio je i hrvatsku nogometnu reprezentaciju na svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj gdje je osvojila treće mjesto čime je Hrvatska ušla među deset najboljih reprezentacija svijeta.
A vodio je i reprezentacije Švicarske, Irana te Kinesku olimpijsku momčad.
Blažević je, prema ličnom priznanju, s trenerskom karijerom započeo vrlo rano jer je bio sasvim prosječan igrač.
Igrao je u prvoj ligi u Lokomotivi, Sarajevu i Rijeci.
Njegova je trenerska karijera započela u Švicarskoj. Prvo mjesto trenera bilo je na čelu FC Vevey (od 1963. do 1967.), zatim je bio trener FC Siona (od 1967. do 1972.) u kojem je prije i sam igrao.
Slijedi Lausanne-Sport (od 1973. do 1974.). Švicarsku nacionalnu vrstu vodio je od 1975. do 1976.
Jedini je u istoriji tri puta dobio nagradu za sport "Franjo Bučar" i to godine 1998. dvije nagrade, nagradu za pojedince i nagradu za momčadi kao član reprezentacije te 2007. godine nagradu za životno djelo.
Foto: Facebook
Skupština Hrvatskog nogometnog saveza na sjednici 22. decembra, 2021. godine dodijelila mu je titulu počasnog selektora.
U dio života nenadmašnog Ćire zavirio je i šibenski dokumentarist Ivan Živković Žika koji je napravio film o njemu.
Radi se o filmu koji je snimljen 2009. godine kada je trener svih trenera bio na mjestu izbornika BiH.
Naslijeđe
Miroslav Ćiro Blažević je bio čovjek kojeg je bilo teško "ne voljeti".
Bio je "obični" čovjek koji je volio družiti se sa "običnima", beskrajno prizeman i skroman.
Znao se približiti svim ljudima, navijačima i igračima, a svojim posebnim šarmom bio je drag i medijima.
Foto: Tomislav Kristo/Cropix
U poslu je bio strog, ali i pravedan.
U regionu sigurno ne postoji humanitarna akcija na koju je pozvan a da se nije odazvao.
Umro je nakon duge i teške bolesti 8. februara, 2023. godine u 88. godini života.
U jednom od zadnjih intervjua poručio je "vrijeme je".
"Vrijeme mi je, imam 88 godina iza sebe, ostavio sam dosta. Što ćeš. Konstatiraš istinu, a ona je da imaš rak s pet metastaza. Onda je to fatalno. U svakom slučaju nemojte za mnom žaliti, previše sam napravio da ne bih bio spokojan. Previše dobrog. I koliko god se trudim, ne mogu naći kome sam zlo napravio, i to od najranije mladosti... Kad gledam svoje kolege, gotovo svi su umrli: Barić, Ivić, Zebec. I moje je vrijeme došlo. S tim se čovjek mora pomiriti, bez kukanja i jadikovanja. Tako da bih molio ljude: poštedite se žalosti za mnom jer odlazim spokojan i to je jako lijepo", rekao je.
Posljednje počivalište legendarnog "trenera svih trenera" je u Aleji velikana na zagrebačkom groblju Mirogoj gdje je ukopan 15. februara, 2023.godine.
Bio je čovjek koji je, sviđao se nekome ili ne, ostavio veliki trag u istoriji sporta cijelog regiona i neko ko je svojom skromnošću, harizom i nekonvencionalnim strategijama selektora trasirao put drugima.
