Aida Mušanović Arsić za Akta.ba: Ne vjerujem u uspjeh koji se gradi po cijenu svega drugog

Koševo je ovog ljeta ponovo bilo mjesto velikih emocija i susreta Dine Merlina s publikom. Nakon koncerata, međutim, pažnju su privukli i muzičari koji godinama zajedno s njim stvaraju prepoznatljiv zvuk i atmosferu njegovih nastupa.

Među njima je Aida Mušanović Arsić, čiji glas, energija i emocija na velikoj pozornici nisu prošli nezapaženo. Na društvenim mrežama nizali su se komentari publike koja je željela saznati više o pjevačici koju uz Merlina gleda već godinama.

Ipak, priča Aide Mušanović Arsić počela je mnogo prije velikih koncertnih produkcija i reflektora Koševa.

Rođena je 1988. godine u Goraždu, gdje je napravila prve muzičke korake, a obrazovanje je nastavila u Sarajevu. Klavir je vrlo rano postao njen životni izbor. Nakon Srednje muzičke škole završila je Muzičku akademiju u Sarajevu, gdje je 2009. diplomirala, a godinu kasnije i magistrirala. Bila je najbolji student generacije i dobitnica dvije Zlatne značke Univerziteta u Sarajevu.

Za Akta.ba Aida govori o svojim muzičkim počecima i odrastanju uz klavir, godinama obrazovanja i rada koje su oblikovale njen umjetnički put, ali i o tome kako su se u njenoj karijeri spojili klasična i popularna muzika.

Razgovarali smo i o dugogodišnjoj saradnji s Dinom Merlinom, iskustvu velikih koncertnih produkcija, radu u Operi Narodnog pozorišta u Sarajevu, izazovima s kojima se akademski obrazovani muzičari susreću u Bosni i Hercegovini te o tome šta za nju danas, nakon brojnih priznanja i velikih pozornica, predstavlja istinski uspjeh.

Muzikom ste se počeli baviti još u rodnom Goraždu, a potom ste svoje obrazovanje nastavili u Sarajevu. Sjećate li se trenutka kada ste prvi put shvatili da klavir neće biti samo dio Vašeg djetinjstva, već Vaš životni poziv?

- Odrastajući u porodici u kojoj se uvijek cijenila i slušala lijepa i kvalitetna muzika, te uz svog starijeg brata, koji je uvijek bio moj uzor, vodilja i velika podrška, od prvih doticaja s klavirom bilo je očigledno da će taj instrument predstavljati nešto veoma važno u mom životu. Mogu reći da je trenutak kada sam definitivno odlučila da će klavir biti moj životni poziv bio dolazak pokojne profesorice Dunje Dimitrijević kao gostujuće profesorice u Osnovnu muzičku školu „Avdo Smailović“ u Goraždu. Njen rad sa mnom, pedagoški pristup i otvorenost zaista su mi dali krila i podstakli želju da se vrijedno spremam za prijemni ispit u Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu, na odsjeku za klavir. Profesorica Dunja me odvela na moje prvo klavirsko takmičenje u solo kategoriji i sjećam se koliko je bila sretna i zadovoljna našim zajedničkim uspjehom. Imala sam veliku sreću da sam cjelokupno srednjoškolsko obrazovanje provela u klasi moje drage profesorice Ranke Cecić-Jovanović, koja je ljubav prema klaviru samo još više produbila. Provela je nebrojene sate radeći sa mnom, zajedno sa mnom istražujući i otkrivajući ljepote ovog instrumenta i pijanističkog repertoara.

Klavir je instrument koji zahtijeva ogroman broj sati vježbanja, disciplinu i odricanje. Kako je izgledalo Vaše odrastanje uz klavir – jeste li ikada poželjeli da odustanete?

- U svakom pozivu postoje usponi i padovi, sigurna sam u to, ali uz pravo mentorstvo i jasnu viziju onoga što želimo, lakše je prevazići te trenutke. Tokom školovanja u nižoj muzičkoj školi postojali su određeni periodi kada mi je pažnja opadala i kada je moja volja za vježbanjem oscilirala, što je sasvim normalno za dijete tog uzrasta. Tu je, međutim, uvijek bio moj brat, koji bi me kroz konkretne i argumentovane razgovore podsjetio šta je ono što je važno i koliko je muzika zapravo predivan poziv. Tokom studija sam u jednom trenutku imala problema sa tetivom na desnoj ruci, što mi je jedno vrijeme smetalo i donekle me ograničavalo, ali ni to nikada nije dovelo do toga da posustanem ili poželim krenuti nekim drugim putem. Svakako mislim da su i periodi kada nije sve jednostavno sastavni dio puta većine ljudi i da upravo takvi trenuci često pokažu koliko smo spremni istrajati u onome što želimo.

Muzički ste se obrazovali pod mentorstvom Borisa Kraljevića i Dragana Opančića. Koliko su profesori oblikovali ne samo Vašu tehniku, već i Vaš odnos prema muzici i umjetnosti?

- Mislim da je jako važno da profesori imaju cjelovit pristup u radu sa studentima, da svakako insistiraju na tehničkim aspektima, ali da tehnička spremnost i spretnost ne budu jedini krajnji cilj, već da budu samo jedan od mnogobrojnih alata koje koristimo kao muzičari i umjetnici. U tom smislu mogu reći da sam presretna svojim tokom školovanja i studiranja, jer su moji profesori, i u srednjoj školi i na akademiji, uvijek insistirali na slojevitosti u radu, u smislu da je savladavanje tehničkih prepreka i muzičkog teksta samo prva stepenica. Smatram da tek kroz stalno educiranje, analizu različitih interpretacija, čitanje, istraživanje i stilsko usmjeravanje, uz konkretne savjete vezane za izvedbu djela, možemo izgraditi pravi koncept interpretacije i stvoriti jasnu sliku o tome kako jedno djelo treba zvučati u konačnici. Mogu reći da su moji profesori upravo na taj način radili sa mnom. Provodili smo bezbroj sati uz instrument, a veoma često i po nekoliko sati radeći i uvježbavajući samo nekoliko redova određene kompozicije, kako bih na pravi način stekla uvid u to kako djelu treba pristupiti, kako ga analizirati i kako postepeno izgraditi svoju interpretaciju. Upravo taj fokus na detalje, ali istovremeno i analitički pristup koji uvijek vodi prema široj, cjelovitoj slici djela, danas su također moji važni alati u radu kao korepetitora, odnosno preparatorea u Operi Narodnog pozorišta u Sarajevu.

Vaša karijera ima jednu posebno zanimljivu dimenziju – pored ozbiljne karijere u klasičnoj muzici, dugogodišnji ste back vokal Dine Merlina. Kako je došlo do tog spoja i koliko Vas je klasično muzičko obrazovanje pripremilo za rad na velikim koncertima i produkcijama kakve ima Dino Merlin?

- Paralelno sa studijem na Odsjeku za klavir počela sam nastupati kao vokalna solistica u jednom bendu koji je u to vrijeme imao rezidencijalni angažman u popularnom sarajevskom klubu „The Club“. Prvih nekoliko nastupa bilo je prilično stidljivo s moje strane. Međutim, kada sam shvatila da zaista imam potencijal i da se i u tom segmentu mogu razvijati i napredovati, počela sam više vježbati i raditi na svom vokalu. Nastupi su postajali sve bolji, sve više ljudi je dolazilo na naše svirke, a samim tim počeli su pristizati i pozivi za druge nastupe. Nakon toga uslijedila su televizijska gostovanja, snimanja za arhiv, kao i učešća u različitim emisijama. Jedna od mojih interpretacija je došla i do Dine Merlina, nakon čega sam dobila poziv na svojevrsnu audiciju u periodu kada se pripremala pjesma „Love in Rewind“ i nastup na Eurosongu 2011. godine. Na moju veliku sreću i zadovoljstvo, naša saradnja je tada počela i uspješno traje sve do danas. Cjelokupan tok mog obrazovanja, sve što sam tokom tog procesa naučila, kao i znanja i vještine koje sam stekla, sasvim su sigurno oblikovali muzičara kakav sam danas. To se odnosi i na klavirsku i na vokalnu interpretaciju, kao i na različite uloge u kojima sam se tokom karijere nalazila – od soliste do pratećeg izvođača. Koliko me je sama akademija pripremila upravo za velike produkcije i pozornice na kojima Dino izvodi svoje koncerte, ne mogu sa sigurnošću reći. Ali sam uvjerena da je svako stečeno znanje jedna nova pređena stepenica prema profesionalnijem odnosu prema poslu, većoj spremnosti, prilagodljivosti i fleksibilnosti, što je u ovakvim produkcijama izuzetno važno. Vjerujem da je obrazovanje jedan od najvrijednijih ključeva koji svojim radom i zalaganjem možemo steći i koji nam kasnije može pomoći da otvorimo bezbroj vrata u životu.

Šta ste kroz godine rada sa Dinom Merlinom naučili o scenskom nastupu, publici i samoj profesiji muzičara, a što se možda ne može naučiti u muzičkoj školi ili na akademiji

- Mislim da su me godine rada sa Dinom Merlinom prije svega naučile koliko je muzička profesija široka i koliko različitih iskustava može oblikovati jednog muzičara. I prije toga sam imala različita scenska iskustva – pjevala sam u horu, nastupala u kamernim ansamblima, kao solista uz orkestar, a kroz rad u Operi Narodnog pozorišta u Sarajevu upoznala sam i specifičnosti operne scene i velikih teatarskih produkcija. Zato ne bih pravila strogu razliku između različitih muzičkih scena i izvođačkih konteksta. Svaki od njih ima svoje zakonitosti, ali suština je uvijek ista – muzika, komunikacija i odgovornost prema publici i prema ljudima s kojima dijelite scenu. Ono što sam kroz dugogodišnji rad sa Dinom dodatno razvila jeste sposobnost da u različitim okolnostima budem potpuno prisutna na sceni, da osluškujem druge izvođače, da se brzo prilagodim situaciji i da istovremeno sačuvam sigurnost i koncentraciju. Velike koncertne produkcije podrazumijevaju mnogo ljudi, mnogo različitih elemenata i vrlo preciznu organizaciju, pa sam kroz njih naučila koliko su profesionalnost, odgovornost, timski rad i fleksibilnost važni za konačan rezultat. I na pozornici na kojoj se izvodi repertoar umjetničke muzike, kao i na onoj na kojoj se izvodi popularna muzika, postoji snažna energija, komunikacija i odnos s publikom. Možda se oni ostvaruju na drugačiji način, u zavisnosti od repertoara i izvođačkog konteksta, ali svaki dobar nastup podrazumijeva sposobnost da publici prenesete nešto više od samih tonova. Rad u različitim muzičkim okruženjima pomogao mi je da bolje razumijem upravo tu komunikaciju i da budem otvorenija prema različitim načinima izvođenja i izražavanja. Možda je najveća stvar koju sam naučila to da iskustvo na jednoj vrsti scene ne ostaje izolovano, već se prenosi na sve druge. Disciplina i analitičnost koje sam stekla kroz obrazovanje, iskustvo zajedničkog muziciranja, rad u operi i iskustvo velikih koncertnih produkcija međusobno se nadopunjuju. Sve to danas nosim sa sobom kao muzičar i mislim da mi upravo ta širina iskustva daje veću sigurnost, fleksibilnost i slobodu u radu.

Iza velikih priznanja i nastupa često stoje godine rada koje publika ne vidi. Šta je bio najveći lični izazov na Vašem profesionalnom putu?

- Najveći lični izazov za mene vjerovatno je došao u trenutku kada sam postala majka, kada su na svijet došle dvije male osobe koje su postale moj novi prioritet i čiji su životi za mene sada na prvom mjestu. Tada je postalo izazovno uskladiti sve poslovne i privatne obaveze i organizovati vrijeme tako da mogu biti podjednako prisutna i posvećena i porodici i poslu. Tokom školovanja imala sam zaista veliku slobodu i vrijeme koje sam mogla u potpunosti posvetiti obrazovanju. Moji roditelji, a posebno majka, svoj su život u velikoj mjeri usmjerili prema mom bratu i meni, kako bismo se obrazovali i pronašli svoje mjesto u svijetu. Od njih sam naučila koliko su posvećenost, podrška i prisutnost važni u odrastanju djeteta, i prirodno mi je da isto želim pružiti i svojoj djeci. Danas su oni već porasli, njihove potrebe i obaveze se mijenjaju, pa se samim tim mijenjaju i izazovi pred nama. Čini mi se da je cijeli život zapravo jedno stalno usklađivanje i prilagođavanje novim okolnostima. Bilo bi predivno kada bi dan trajao nekoliko sati duže, da imam malo više vremena za sebe i odmor, ali ne žalim se – za sada sve ide svojim tokom i uspijevamo sve postići.

Koliko je teško u BiH graditi ozbiljnu karijeru klasične muzičarke i šta Vam je na tom putu najviše nedostajalo – podrška, sistem, prilike ili nešto četvrto?

- Nije jednostavno graditi ozbiljnu karijeru akademskog muzičara u BiH, ali mislim da je važno reći i da se taj put ne mora nužno odvijati onako kako ga zamislimo na početku školovanja. Ja sam se obrazovala kao pijanistica i tokom studija sam, naravno, razmišljala o tome da možda jednog dana gradim karijeru koncertne pijanistice. Koncertna karijera, bez obzira na instrument, posebna je dimenzija umjetničkog rada i iziskuje veliki rad, disciplinu, kontinuitet i stalnu potrebu za umjetničkim razvojem i nadogradnjom. Takve karijere su po svojoj prirodi internacionalne i ne mogu se posmatrati samo kroz mogućnosti koje postoje samo u našoj zemlji ili regionu. Međutim, kroz posao u Operi Narodnog pozorišta u Sarajevu otkrila sam koliko me ispunjava rad korepetitora i shvatila da je to, zapravo, ono što sam oduvijek trebala biti. S druge strane, veliki broj kolega nakon završene akademije svoj profesionalni put pronađe u pedagogiji i radu u muzičkim školama, što je veoma važan i vrijedan poziv. Ipak, mislim da bi akademski obrazovani muzičari trebali imati više mogućnosti da svoje znanje i umjetničke kapacitete ostvaruju i kroz izvođački rad. Tu nam svakako nedostaje sistemske podrške, ali i više prilika i radnih mjesta. Mislim da je posebno važan primjer opere. Sarajevska Opera trenutno ima 61 zaposlenog, dok je sistematizacijom predviđen trostruko veći broj zaposlenih. Uz to, nemamo vlastiti orkestar, već za realizaciju opernog i baletskog repertoara sarađujemo sa Sarajevskom filharmonijom. Kada pogledamo operne kuće u Evropi ili u našem susjedstvu - Zagrebu, Ljubljani ili Beogradu, vidimo drugačije postavljene i razvijene operne sisteme, sa vlastitim orkestrima, većim brojem članova hora i opernih solista, koji olakšavaju kontinuiran rad, redovna izvođenja i razvoj ansambla. Mislim da nam ne nedostaje talenata ni obrazovanih muzičara. Imamo ljude koji su sposobni, obrazovani i spremni da rade, ali im treba otvoriti više prostora da svoje znanje i umjetničke kapacitete zaista mogu profesionalno ostvariti. Možda je upravo to jedan od najvećih izazova – ne samo obrazovati umjetnika, nego mu nakon završene akademije omogućiti da ostane u profesiji, da radi, razvija se i od svog znanja napravi životni poziv.

Kada biste morali birati samo jednu stvar – koncert sa orkestrom pred punom dvoranom ili intimni recital za malu publiku – šta biste izabrali?

- Teško bih se odlučila samo za jedno, jer i koncert sa orkestrom pred punom dvoranom i intimni recital imaju svoju posebnu ljepotu i čar. Velika dvorana donosi nevjerovatnu energiju, snagu zajedničkog doživljaja i osjećaj da muzika povezuje veliki broj ljudi u jednom trenutku. S druge strane, intimni recital pruža bliskost, neposrednost i mogućnost da se muzika doživi na jedan dublji, gotovo lični način. Zato bih rekla da izbor zavisi od trenutka – nekad mi više prija snaga i širina velikog koncertnog prostora, a nekad posebna bliskost i atmosfera koju pruža recital pred malom publikom.

Kako izgleda Vaš odnos prema pjesmi kada je ne izvodite kao solistica, nego ste dio velikog ansambla? Koliko je važno znati kada treba biti u prvom planu, a kada savršeno funkcionisati kao dio cjeline?

- Kada sam dio velikog ansambla, odnos prema pjesmi je drugačiji, ali ništa manje važan. Tada je posebno važno slušati druge, osjetiti cjelinu i razumjeti da je svako od nas gradivni element jedne velike muzičke priče. Oduvijek volim biti timski igrač i upravo me rad u operi tome mnogo naučio – da je svaki pojedinac odgovoran za svoj dio, ali da vrijednost onoga što stvaramo u konačnici proizlazi iz zajedništva i međusobnog povjerenja. Tome su me dodatno naučili i različiti angažmani na sceni i iza nje, kao i iskustvo rada u mjuziklu, gdje je preciznost, osluškivanje drugih i osjećaj za zajednički cilj od izuzetne važnosti. Biti u prvom planu je lijepo kada to priroda muzike zahtijeva, ali jednako je važno znati se povući, podržati druge i svoje mjesto u interpretaciji podrediti onome što je potrebno cijeloj izvedbi. Mislim da je upravo u tome ljepota ansambla – pronaći ravnotežu između vlastitog izraza i odgovornosti prema cjelini. Za mene je to spoj discipline, povjerenja, međusobnog uvažavanja i uživanja u muzici koju zajedno stvaramo.

I za kraj – nakon svih diploma, nagrada, koncerata i velikih pozornica, šta je za Vas danas definicija uspjeha?

- Danas uspjeh za mene nije samo ono što se vidi na sceni – diplome, nagrade, koncerti i velike pozornice. Sve su to važne i lijepe potvrde jednog puta, ali prava vrijednost uspjeha za mene je osjećaj da ono što radim ima smisla i da u tome i dalje pronalazim radost, izazov i prostor za rast. Važno mi je da u poslu budem predana, profesionalna i da budem dio tima na koji se može računati, ali je porodica za mene ipak ono najvažnije. Profesionalni uspjeh mi donosi zadovoljstvo i ispunjenje, ali želim da ga gradim na način koji mi omogućava da budem prisutna za svoju porodicu i da ne izgubim ravnotežu između posla i privatnog života. Upravo mi je ta ravnoteža danas jedna od najvažnijih definicija uspjeha. Ne vjerujem u uspjeh koji se gradi po cijenu svega drugog. Zato bih rekla da je za mene uspjeh imati mogućnost da živim od onoga što volim, za šta sam se školovala i čemu sam se posvetila, da muzici pristupam s ljubavlju i odgovornošću, da učim i napredujem, da dijelim iskustva s drugima i da nakon svega što postignem na sceni imam kome da se vratim i s kim da podijelim tu radost. Ako mogu istovremeno biti ostvarena umjetnica, pouzdan kolega i prisutna osoba u svom privatnom životu – tada osjećam da sam zaista uspjela.