Susanne Prahl došla je u Sarajevo 1994. godine, kao producent na filmu "Bosna" Bernard-Henrija Lévya. Zaljubila se u jednog Bosanca i Sarajevo – i ostala. Od 2004. godine vodi Kid`s festival, filmsku smotru za najmlađe.
"Zaljubila sam se u ljude, općenito", kaže na čistom bosanskom jeziku Susanne Prahl na početku razgovora za Deutsche Welle u jednom sarajevskom restoranu. Upitana šta je to u Bosancima i Hercegovcima što strance tako privlači, Susanne odgovara:
"Volim taj ironičan pogled prema sebi, koji imaju ljudi ovdje. To da se nikada, baš nikada, ne doživljavaju previše ozbiljno i znaju da se šale na vlastiti račun. Iako situacija u zemlji nije baš idealna, ljudi dobro žive na neki svoj način. Ima mnogo pozitivnih stvari, ali meni se najviše sviđa ta otvorenost ljudi", kaže Susanne.
"Ali, izgleda da ćemo i mi u EU. Šta mislite, hoćemo li na tom putu izgubiti taj šarm i utopiti se u jednoličnost velike evropske zajednice?, pita novinarka DW-a?
"Mislim da morate sačuvati ono što je tipično vaše i ne treba se plašiti Evrope. Ja sam Njemica sa sjevera, skoro sa Baltičkog mora. Obožavam istorijsku literaturu. Kad čitam te knjige, bilo koji period da izaberem, vidim da su ljudi uvijek imali neki rat, neslobodu i razne druge užase. Kad danas gledam naš globus i to kako se živi u Evropi, ne mogu a da ne poredim naše ekonomske domete sa, recimo, Kinom, Azijom, ili Afrikom. Nigdje se ne živi bolje nego u Evropi", zaključuje simpatična Njemica.
Ubrzano upoznavanje na bh. način
"Znala sam vrlo malo, dok je, recimo, moja baka vrlo često putovala u Jugoslaviju i bila njen veliki fun. Uvijek, kada bi se vratila, pričala je o divnim i otvorenim ljudima koje je ovdje susretala. Kupovala je suvenire za uspomenu, da bi je kasnije, do sljedećeg odlaska, podsjećali na to. Kad je nedavno umro brat moga oca kod kojeg su se nalazile te uspomene, one su završile kod mene i tako se nekako, prirodno zatvorio krug", kaže sjetno Susanne.
Ne postoji neko određeno mjesto koje je njeno najdraže mjesto u Sarajevu, jer, kaže da se to često mijenja, ali voli otići u slastičarnu "Torte i to", na krovu BBI centra. „Imaju krasnu terasu, a ono što je posebno divno – ne puši se! Ne volim slatko, ali njihove torte mogu da jedem. Takođe, ima još jedno prekrasno mjesto... restoran hotela Hecco, sa čijeg se posljednjeg sprata pruža divan pogled na panoramu grada. Više od pola mojih poslovnih sastanaka održala sam tu“, kaže ona i dodaje da se smatra potpuno integrisanom u bh. društvo, a želi i da ilustruje kako već pomalo poprima nešto od ovdašnjeg mentaliteta. Riječ je o otvorenosti o kojoj govori.
"Prije dolaska u BiH, živjela sam deset godina u Francuskoj. Tamo vam treba mnogo više vremena da se zbližite sa ljudima. Nedavno sam bila u Parizu, pa sam u jednom društvu rekla: `A možemo li mi to upoznavanje malo ubrzati?` Eto, to je taj fatalni uticaj Bosne", kaže Susanne Prahl. Uredu je to, samo što bi Bosanac ili Hercegovac rekao: "Vidimo se na kafi sutra. Može?"
Tako ti je mala moja, kad ljubi Bosanac
Susanne se, prije 16 godina, nije zaljubila samo u Sarajevo, nego i u jednog Bosanca. Udala se i rodila dvoje djece, a samo oni i Bog znaju zašto više ne nosi njegovo prezime. Ne voli da se osvrće na prošlost, živi u sadašnjosti, okrenuta je budućnosti i sanja svoj bosanski san. Nije američki, al` je naš.
Susanne Prahl sa svojom djecom živi u porodičnoj kući na Kovačima, tako blizu izletišta na Baricama, koje naprosto obožava. Prvih deset godina radila je na RTVBiH i nekoliko godina za Sarajevo Film festival. Bavila se dječijim programom i to je vrlo dobro funkcionisalo, a onda je poželjela napraviti nešto sasvim drugačije za djecu BiH. Da ne budu dio nekog programa, nego da imaju svoj vlastiti festival.
"Jednog jutra probudila sam se sa tom idejom. I nešto kontam ispod tuša i kažem u sebi: Ja ću sad napraviti filmski festival za djecu. Tako se rodio Kid`s festival prvo u mojoj glavi. Gledala sam na internetu i nisam pronašla nijedan dječiji festival kao što je naš. U BiH imate mnogo djece u selima iz kojih oni nikad nisu putovali nigdje, pa nisu vidjeli ni svoj glavni grad. Željela sam da kroz putovanje na festival upoznaju svoju zemlju i nauče da je vole, da vide da se može zajedno i da dožive najljepši trenutak svog života kroz zajednički događaj", kaže Susanne i dodaje da zahvaljujući Evropskoj uniji i nekim sponzorima, Kid`s festival postoji već šest godina i uspješno zadržava visok nivo.
Festival je kao moje treće dijete
Svake godine Kid`s festival u Zetri okupi preko 40.000 školske djece koja stignu autobusima iz svih krajeva BiH. "To nemate nigdje na svijetu, da organizator plati autobuse, karte za filmske projekcije, hostese i majice koje se podijele djeci. Jedan dječak mi je napisao pismo nakon što se vratio kući u Bihać. U pismu mi je objasnio kako njegovi roditelji nisu mogli spavati čekajući da se on vrati. Kad se naveče kasno pojavio pitali su ga kako je bilo, jesu li ga drugi lijepo prihvatili, da li je bilo problema, a on je samo rekao: `Pustite me da spavam. Sutra ću vam pričati, sve je super bilo' . Eto, to je to o čemu govorim", kaže Susanne.
Za sada, `naša Njemica` ostaje da živi u Sarajevu, između ostalog i zbog toga što Kid`s festival smatra svojim trećim djetetom. A djeca se ne napuštaju tako lako, iako vas često znaju nasekirati, ali i pružiti puno ljubavi. Njena djeca svake godine odlaze s njom u Njemačku da utvrde njemački jezik i upoznaju kulturu svoje druge domovine. Na more idu tamo gdje i ostali Bosanci i Hercegovci. "Najčešće u mjesta bliže BiH, Gradac, Klek ili Makarsku", kaže Susanne.
Na pitanje da li njena djeca prave poređenja između BiH i Njemačke, Susanne odgovara sa "Naravno". "Mojoj djeci smeta kada vide odbačen papir na ulici. Lijepo je otići na roštilj, ali onda treba pokupiti smeće koje smo proizveli. Kad sa mojom djecom šetam u prirodi koja je prelijepa, žalosti nas kada vidimo toliko ostavljenog smeća".
I ne samo smeće...
Takođe, primijetila je da ima mnogo novih i lijepih kuća, što je, smatra, dobro. "Gledam te kuće u svojoj mahali na Kovačima. Svi imaju parkete i mermer, ali ja ne vidim lijepo uređene bašte oko kuće gdje može nešto da raste. Da li neko čisti snijeg ispred svoje kuće? Hoće li se neko sagnuti i pokupiti papir sa ulice? U taksiju, čim sjednem, taksista počne da priča o tome šta sve ne valja u ovoj zemlji", nabraja Susanne.
Potpuno je alergična na pitanje: `Odakle ste?` "To je zbog toga što imam tako jak akcenat i to mi se događa svakog dana, više puta. Ako uđem u neki butik, čim progovorim, pitaju me ko sam, šta sam i odakle sam. Možda to nije iz loše namjere, ali svejedno, to je jedna loša navika. Takva pitanja se postavljaju tek kada se ljudi malo bolje upoznaju. Ja bih voljela da Bosanci i Hercegovci malo zaborave ko je ko i odakle je ko", kaže uzrujano Susanne.
Susanne je za Deutsche Welle pričala i o mladima u BiH. Oduševljena je njihovom kreativnošću. "Mladi ljudi su ovdje vrlo moderni, čini mi se, mnogo moderniji nego neki koje sam upoznala u Njemačkoj. Svi su na Facebooku... Ja još nisam znala šta je Twitter, a oni su već koristili tu društvenu mrežu", kaže ona.
Andre Agassi je za Steffi Graff rekao da je kao Mercedes. Pouzdana, udobna i traje cijeli život. "Kad mi želimo da kažemo kako je neka žena sposobna, koristimo izraz „zmaj“, žena-zmaj. Možda ste vi zmaj koji vozi Mercedes", pitala je novinarka DW-a na kraju. "A znate li da sam ja zmaj u kineskom horoskopu?" veselo kaže Susanne Prahl, Njemica sa Kovača.
