Miroslav Ćiro Blažević, rođen u Travniku 10. veljače 1935. godine, legendarni je nogometni stručnjak, poznat kao bivši selektor hrvatske i bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije.
U dugogodišnjoj trenerskoj karijeri vodio je više od 20 klubova u Švicarskoj, Grčkoj i Hrvatskoj, kao i tri nacionalne selekcije - Švicarske, Irana, Hrvatske, Bosne i Hercegovine.
Blažević je, prema osobnom priznanju, s trenerskom karijerom započeo vrlo rano, jer je bio sasvim prosječan igrač. Njegova karijera nogometaša započela je u Švicarskoj. Prvo mjesto trenera bilo je na čelu FC Vevey (1963.-1967.), zatim je bio trener FC Siona (1967.-1972.) u kojem je nekoć i sam igrao. Slijedi Lausanne-Sport (1973.-1974.) i švicarska nacionalna vrsta (1975.-1976).
Godine 1979. Blažević se vraća u tadašnju Jugoslaviju, na čelo HNK Rijeke. Godine 1980., nakon osvajanja 10. mjesta u tadašnjoj jakoj jugoslavenskoj nogometnoj ligi, Blažević preuzima vodstvo Dinama, jednog od četiri najjača tima bivše Jugoslavije (ostala tri tima su bila Crvena zvezda, Hajduk i Partizan). Nakon sasvim prosječne prve sezone (petog mjesta), 1982. godine Ćiro postaje legendom kada s Dinamom osvaja Prvenstvo Jugoslavije nakon 24 godine. Ovaj uspjeh imao je i političku dimenziju. Dinamov uspjeh i euforija koja je uslijedila ocjenjena je katalizatorom hrvatskog nacionalizma, koji komunistički režim tadašnje Jugoslavije nije tolerirao.
Sljedeće godine, Dinamo osvaja Kup maršala Tita i vodi dugačku bitku s Partizanom i Hajdukom u prvenstvu. Godine 1983. Partizan osvaja prvenstvo, a Blažević napušta Dinamo. Blažević je tvrdio da je bio primoran otići jer su mu prijetili uhićenjem kao jednom od vodećih hrvatskih nacionalista. Mnogi su to nazvali samoreklamiranjem, budući da Ćiro tada nije bio omiljen u nogometnim krugovima.
Blažević se vraća u Švicarsku i 1984. s Grasshopperom iz Zuricha osvaja Prvenstvo Švicarske. Nakon toga nakratko trenira grčki PAOK Solun (1985). Godine 1986. Ćiro se ponovno vraća u Jugoslaviju, ovog puta na Kosovo, preuzima FK Priština, s kojim postiže izvrsne rezultate, čime opet postaje narodnim herojem, ovog puta među kosovskim Albancima.
Iste godine postaje trenerom Dinama iz Zagreba, po drugi put. U tom razdoblju, s Dinamom ne pravi nikakav značajniji rezultat te 1988. napušta klub. Sljedeći klub mu je francuski Nantes, gdje je bio do 1990. godine. Ovo razdoblje ostat će zapamćeno po sumnjama u namještanje utakmica koje je rezultiralo odlaskom u zatvor visoko pozicioniranih nogometnih dužnosnika, primjerice Bernarda Tapiea.
Devedesetih, s hrvatskom neovisnošću, po treći put postaje trenerom i predsjednikom Dinama (tada pod imenom NK Croatia). Godine 1993. osvaja prvenstvo Hrvatske, a 1994. kup Hrvatske. Nakon toga ponovno napušta svoj omiljeni klub zbog obveza vođenja hrvatske nacionalne vrste.
Pod Ćirinim vodstvom hrvatska reprezentacija igrala je svoje prve kvalifikacije za Prvenstvo Europe, osvojila prvo mjesto u grupi, ispred Italije i izravno se kvalificirala na Euro 96 u Engleskoj.
Godine 1998. reprezentacija Hrvatske bila je sastavljena od igrača koji su igrali po europskim klubovima, kao npr. Zvonimir Boban, Davor Šuker, Slaven Bilić, a Ćiro ih je odlično vodio. U Francuskoj su postigli najveću senzaciju Svjetskog prvenstva osvojivši treće mjesto. U poluzavršnici Hrvatska je izgubila od domaćina Francuske (1:2). Za treće mjesto igrala je s Nizozemskom (2-1). Ćiro je ponovno postao nacionalnim herojem. I proglašen je najboljim trenerom Svjetskog prvenstva.
Ostali dio njegova vremena provedenog na mjestu izbornika reprezentacije nije bio tako uspješan. Hrvatska se nije uspjela plasirati na Euro 2000, zauzela je treće mjesto u grupi, iza Jugoslavije i Irske. Ćiro je ostao na mjestu izbornika i započeo gradnju novog tima, s mladim igračima za Svjetsko prvenstvo 2002. Međutim, nakon samo dvije odigrane kvalifikacijske utakmice, Ćiro je prisiljen na ostavku u jesen 2000. godine.
Zahvaljujući postignutom uspjehu iz 1998. Ćiro prihvaća ponudu iranskog nacionalnog tima. Nakon što se Iran ne uspijeva kvalificirati za Svjetsko prvenstvo 2002, Ćiro se vraća u Hrvatsku. Prvo spašava NK Osijek od ispadanja, a zatim ponovno vodi Dinamo. U svom četvrtom vođenju Dinama, klub osvaja Hrvatsko prvenstvo 2003., ali iste godine Ćiro ga napušta nakon sukoba sa starim prijateljem, Zdravkom Mamićem, dopredsjednikom Dinama.
Nakon toga Ćiro nekoliko mjeseci vodi slovensku Muru, a zatim Varteks, s kojim ostaje do kraj sezone. Tada objavljuje da će trenirati Hajduk iz Splita u sezoni 2005./2006.
Nakon Hajduka vratio se u Švicarsku gdje je njegov povratak bio dočekan s oduševljenjem. Vodio je Xamaxa koji se borio za ostanak u ligi. Iako ga je Ćiro podigao s posljednjeg mjesta i uspio dovesti do nekoliko velikih pobjeda protiv FC Basela i Züricha, poraženi su u dodatnim kvalifikacijama od Siona, te ispali iz lige. Svejedno, tamo Blaževića i dalje pamte kao vrlo dobrog trenera.
Vratio se opet u Hrvatsku, ovaj put u NK Zagreb, s čijom mladom momčadi u svojoj prvoj sezoni bilježi izvanredne rezultate, no u Europi ispada iz Intertoto kupa već na prvoj prepreci (albanske Vllaznia). Nakon odlaska Vrdoljaka i Mandžukića Zagreb kreće s nešto slabijim igrama, ali Ćiro svejedno uživa veliko povjerenje predsjednika kluba do kraja sezone koju završava na šestom mjestu. Oprašta se pobjedom protiv Hajduka i napušta trenersku klupu kluba.
U julu 2008. Izvršni odbor Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine imenovao ga je za novog selektora A-reprezentacije naše zemlje. Međutim, i pored velikih pobjeda u kvalifikacijama za SP 2010, Ćiro i njegovi „Zmajevi“ nisu izborili odlazak u Južnoj Africi.
Demoraliziran nakon poraza, Miroslav Blažević napušta kormilo reprezentacije BiH i preuzima kineskog prvoligaša Shanghai Shenuau.
Nakon toga odlazi na mjesto trenera iranskog prvoligaša Mes Kermana, međutim nakon svađe sa predsjednikom iranskog kluba u februaru 2012. je dobio otkaz. Od tada, slobodnog vremena imao je na pretek i koristio ga za odmor i druženje sa prijateljima u zagrebačkoj prijestonici.
Ovih danas se pojavila informacija da bi zenički klub crno-crveni mogao preuzeti upravo bivši selektor BiH, trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević.
Da u tome ima istine legendarni trener je potvrdio ekskluzivno zeničkom Q radiju.
"Zenica je nogometni grad, ima sjajnu infrastrukturu i navijače, pa svjedoci ste dok sam bio selektor reprezentacije da sam insistirao da ćemo utakmice igrati na Bilinom polju.Ljudi u tom prelijepom gradu su želji uspjeha kluba s velikom armijom navijača, bio bi veliki izazov doći na Bilino polje i moram reći da sam zainteresovan za takvo nešto. Inšalah u Čeliku", kazao je za Q radio Blažević.
Ćiro privatno:
Miroslav Blažević u braku je sa Zdenkom Đorđević od 1961.godine. Ima troje djece, kćeri Barbaru, Katarinu i sina Miroslava. Ćiro i Nena, kako zove svoju suprugu Zdenku, imaju četiri unuka. Uz svoju najveću životnu strast nogomet, Ćiro je poznat kao strastveni sakupljač skupih i finih stvari - među ostalim kolekcionar je satova, umjetničkih slika i valuta svih vrsta - a zavidna je i njegova kolekcija neobičnih žena, različite dobi i različitih profila - pjevačica, novinarki, političarki, optičarki, voditeljica.
Kao i mnogim dobrostojećim i dobrodržećim muškarcima i Ćiri je jedna žena premalo, i on ne uspijeva biti vjeran ni jednoj, ni svojoj supruzi kao niti jednoj svojoj ljubavnici. Svojim ženama posvećuje onoliko pažnje koliko on smatra da im je potrebno te onoliko koliko je dostatno njemu da udovolji svojim prohtjevima. Galantan je kada nastoji impresionirati, voli da njegova galantnost bude opće primjećena, inače je sebičan i samoživ. Žudi za komplimentima i rado ih daje, iznimno je osjetljiv na kritiku, zlopamtilo je i teško ili uopće ne oprašta.
Premda u 77. godini, pravi je metroseksualac, iznimno je osjetljiv na svoj izgled i odijevanje, voli se dotjerivati i brižno se njeguje. Recitira Preverta, pjevuši Brela, Becauda, Aznavoura, ali i Ivu Robića. Sentimentalno je vezan za film Doktor Živago, ali i za Vrdoljakovu Dugu mračnu noć. Osim nogometa, iznimno voli i borilačke sportove, osobito boks i sumo hrvanje, te motociklizam.
Često citira Montesquieua i poziva se na Nietzschea. Premda je u vrijeme svoga neponovljiva trijumfa sa zagrebačkim Dinamom 1982. godine bio u Jugoslaviji označavan i kao hrvatski nacionalist, uvijek je na neki način i tražio i uživao zaštitu visoke politike. Najkontroverzniji je njegov odnos s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom čiji je bio miljenik. Danas mu je zaštitnik gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić.
