Ines Fančović: "Još uvijek se ne predajem"

Ines Fančović, rođena Šibenčanka, Sarajka, legenda sarajevskoga glumišta, koja je prihvatila ulogu u filmu “Cirkus Columbia”, iznosi svoju životnu priču za Večernjak.

U svom skromnom domu u Sarajevu u Ulici Ejuba Ademovića, bivše Masarikove na broju 6, živi Ines Fančović, umirovljena glumica, legenda teatarskog života Sarajeva. Glumica koja je još prije 13 godina trebala proslaviti 50. obljetnicu umjetničkog rada, a o obljetnicama ne voli govoriti, jer takve vrste proslava čine joj nelagodu. Naime, prvotni plan je bio da se taj "zlatni jubilej" njezina glumačkog života obilježi u Kamernom teatru 55 u kojem je radila od svog dolaska u Sarajevo daleke 1960. godine, i to predstavom "Majka Courage2 Bertolta Brechta. No, kada se to trebalo dogoditi, jedno vrijeme nitko više nije spominjao njezin jubilej i predstavu. Ipak, deset godina kasnije u ratnom kazalištu SART obilježeno je njezinih 60 godina umjetničkog rada i 80 godina života. Dakako, uz taj jubilej izdana je i monografija "Ines" autora Vojislava Vujanovića.

"Ja ustvari ne volim obljetnice i proslave, vlastite osobito, jer se osjećam nelagodno", govori glumica koja je najveći dio života provela u Sarajevu na daskama koje život znače. Mogla je tijekom rata napustiti Sarajevo, ali je ostala i igrala predstave pod svijećama i granatama u hladnim teatarskim dvoranama i podrumima.

Ratne godine

- Premda sam bila u značajnim godinama, ostala sam u Sarajevu u ratu, iako su me moja djeca zvala u Zagreb i Split. U godinama rata možda bih tjelesno i životarila, međutim moj posao omogućio mi je da tjelesno i psihički ostanem zdrava. Naime, mislila sam da ta glupost od rata neće dugo trajati, no kada sam nakon dva-tri mjeseca vidjela svu tu tragediju, nisam umjela govoriti, zašutjela sam i zatvorila se u svoj stančić. Jedne noći, nije mjesecima bilo struje, na vratima sam čula jače kucanje. Bilo je to početkom 1993. godine. - Ines, ne plašite se, ja sam Haris Pašović, i otvorila sam mu. Tada mi je rekao da sam mu potrebna i da posao ne može zamisliti bez mene. Zavapila sam. U tih nekoliko ratnih godina napravili smo više predstava: "Grad", "U očekivanju Godota", "U agoniji", "Cirkus"... U Francuskoj smo 1994. igrali predstavu "Svileni bubnjevi" koju je režirao Pašović. Francuzi i njihova kritika čudili su se kako može u takvom ozračju nastati kvalitetna predstava, govori Fančović i rezignirano konstatira kako se nakon povratka iz Francuske povukla. Posebno je ponosna na ulogu u kultnoj predstavi "Ines et Denis", u kojoj je svoju ulogu govorila na hrvatskom jeziku dok je druga glumica to činila na francuskom. Ova predstava se igrala na mnogim pozornicama u Europi. Ines dodaje kroz smijeh: Tijekom rata došla sam u liniju. Uoči rata imala sam 115 kila, a u ratu sam ih imala 35 manje.

Malo je poznato da je Ines Fančović svoju glumačku karijeru započela prvo kao pjevačica. Objašnjavajući kako je sve počelo, životni film ove glumice trebalo je vratiti 60 godina unatrag u Split pred završetak Drugog svjetskog rata.

"Bilo je to 1944., e tada sam počela s ovim poslom, međutim kao pjevačica. Htjela sam se baviti opernim pjevanjem i školovala sam glas za to. Prva moja uloga bila je u Straussovoj opereti “Šišmiš”, uloga Ide. Zbog operacije krajnika liječnik mi nije dopustio i dalje pjevati u operi. Prebacili su me u Dramu splitskog kazališta. Kao dramska glumica 1947. sam dobila premještaj u Šibenik, koji je inače moj rodni grad. U šibenskom kazalištu sam radila skoro deset godina, a nakon toga sam deset godina u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu. U tom teatru, koji je imao sjajnu tradiciju, igrala sam uglavnom klasičan dramski repertoar", kazuje i nakon toga konačno počinje otkrivati kako je uopće došla u BiH, u Sarajevu te otkuda tolika njezina vezanost, iako je rođena Dalmatinka, Šibenčanka.

Pozornica kao kutija

U Sarajevo sam došla na nagovor redatelja Jurislava Korenića, koji je tada osnovao Malo pozorište, a kasnije i Kamerni teatar 55, kazalište eksperimentalne i avangardne scene. Meni je to pomalo bio šok, jer nakon 15 godina rada na velikim pozornicama u Splitu, Šibeniku i Osijeku, morala sam igrati na maloj pozornici kao kutija, gdje su vam u oči iz neposredne blizine bili uprti reflektori zbog kojih nisam mogla uopće publiku vidjeti. No, na kraju sam se naviknula i kada je u pitanju posao, preporodila sam se, bilo je dosta rada, radilo se i u dramskom programu na radiopostaji, i tako je sve krenulo poput neke bujice. Iako sam rođena Šibenčanka, Sarajevo sam odmah zavoljela. Naime, moja veza s BiH potječe još iz djetinjstva. Moj je otac Šime Nikolić, zato što je bio osumnjičen za protujugoslavensku djelatnost, iz Šibenika po kazni bio premješten u Bihać. Nije se bavio politikom, samo je volio svoj hrvatski narod. Normalno, kao Dalmatinci i Mediteranci prezali smo od Bihaća i Bosne. Međutim, Bihać nam se odmah svidio kao gradić, posebice zbog ljudi koji su bili različitih kultura i vjera. Moglo bi se reći da je to bila ljubav na prvi pogled.

Brzo sam se snašla u Bihaću. Imala sam tada deset godina, školu sam pohađala u klosteru kod časnih sestara u središtu grada. Među sestrama se isticala učiteljica Tereza, i sjećam se da sam zbog nje tada govorila da ću postati časna sestra. U Bihaću sam primila i prvu pričest, a sjećam se da sam bila najviša među djevojčicama.

Most prema Sarajevu

Zanimljivo je naglasiti da je moj otac u Bihaću mogao slobodnije reći da je Hrvat i katolik nego je to mogao u Šibeniku. Nakon očeve smrti, što je za cijelu obitelj bio veoma bolno, vratili smo se ponovno u Šibenik, no veze s prijateljima u Bihaću su se i dalje nastavile. Tako sam preko Bihaća postala bliska s Bosnom i njezinim ljudima. Iako Ines Fančović nije postala filmskom glumicom, što se ne može smatrati neuspjehom, iako je imala sve predispozicije za to, a to se vidi s njezinih fotografija iz mladosti kada je nastupala u osječkom kazalištu, uspjela je na televiziji, briljantnom ulogom u kultnom TV serijalu Hrvatske televizije „Velo misto“. Naime, Ines Fančović je široku popularnost stekla upravo ovom televizijskom serijom.

O tome Fančović kaže: Bila je to sjajna uloga Mare Mulice, piljarice sa splitskog Voćnog trga. Scenarij za seriju napisao je moj prvi, od ukupno trojice, suprug Miljenko Smoje. On nije bio baš oduševljen kada je saznao da se redatelj Joakim Marušić odlučio meni povjeriti tu ulogu. Upravo je inzistirao na meni jer nije mogao zamisliti da je igra netko drugi. Kada se uvjerio kako ja to radim, i sam Smoje je prešutno pristao na redateljevu ideju. Privodeći razgovor kraju, Ines dodaje kako se još uvijek ne predaje iako joj je 85 godina. Naime, kao da je htjela poručiti i dalje sam aktivna, igram u filmu "Cirkus Columbia" u režiji Danisa Tanovića, koji je nominiran za Oscara ispred BiH. Na kraju razgovora, dok nas je ispraćala, Ines nas je podsjetila kako je to ona pjevala. Za kraj nam je iz svega glasa izvukla čuveni "O sole mio".

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"

foto: mess