Narcisa Vučina, spisateljica i reporterka - Kada dođem u BiH, živim potpuno tu, kao da nisam otišla

Narcisa Vučina je 1973. godine došla u Dansku, u Kopenhagen, zbog ljubavi. Bilo je to sasvim slučajno kada je u autobusu od Sarajeva do Vareša upoznala svog prvog muža. Ona je bila na odmoru u BiH i stigla je iz Londona gdje je, dobivši BBC nagradu 1969. za novelu "Splavarenjem po Drini", studirala engleski jezik na Cambridge College of London i usporedo radila. Međutim, razlog vožnje u tom drndavom autobusu u kojem je upoznala mladića iz Danske, svog budućeg supruga, koji je bio na razmjeni studenata u BiH, bio je taj što je Narcisa počela pjevati sa svojim bratom, poznatim glazbenikom Narcisom Vučinom. No, od tada je prošlo skoro četrdeset godina, a Narcisa i danas živi u Danskoj i povremeno posjećuje BIH.

Ljubav iz autobusa

Ona je danas spisateljica i reporterka na vijestima državnog danskog radija i televizije, a osim toga pjesnikinja, majka i uzorna predstavnica bosanskohercegovačke, kao i danske kulture. U Sarajevu je diplomirala na Filozofskom fakultetu, a studije bosanskog/ hrvatskog/srpskog jezika završila je na sveučilištu u Kopenhagenu, gdje je i predavala od 1977. do 2000. godine.

Usporedo je radila i kao novinarka, jedno vrijeme i na doseljeničkom radiju, Radio Danmark, i pisala članke, novele… 
Uz to što je imala dvoje male djece, od početka je učila danski jezik i nakon 4-5 godina imala je dovoljno znanja da ga predaje strancima u večernjoj školi.

Moja filozofija je, kaže, bila ta, da ako živiš u jednoj zemlji i želiš razumjeti ljude koji su tu, onda je najbolje naučiti jezik te države.

Prve pjesme su joj objavljene 1972., a 1986. objavila je pjesme i u Danskoj u poznatom književnom časopisu Hvedekorn. Narcisa je nastupala na festivalima poezije u BiH, Danskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Grčkoj i drugim zemljama. Prevela je niz pjesama, kao i zbirku novela "Traganje", danskog pisca Petera Seeberga, te kazališnu predstavu "Brojim sate", danskog pisca Stig Dalegera. Početkom osamdesetih počela je ponovno pisati, a neke od tih pjesama su objavljene u zbirci "U sanak mi se ne dade", a poslije je počela pisati i na danskom jeziku. Postalo joj je prirodno pisati na danskom, međutim primijetila je da je to nešto sasvim drukčije.

"Sasvim sam drukčija osoba od one koja je pisala na materinjem jeziku. Drugi dio mene je osoba koja piše na danskom. Čovjek nikada ne zna što se krije u njemu dok ne počne pisati ili dok se ne dogodi neka situacija gdje otkriješ dosta osobina o samom sebi".

Njeno iskustvo, ljubav i osjećaji su igrali veliku ulogu u pisanju.

"Jedan dio mene misli na danskom i dodiruje tu razinu na kojoj je danski jezik i Danska. Pisala sam ono što je tada bio dio mene. Kada pišem na svom jeziku, volim koristiti stare riječi koje izumiru, a asociraju me na nešto. Na danskom moj jezik je moderniji, no kada pišem na materinjem tu uvijek ima nešto izvorno, što je dio mojih korijena. To čovjek ne može nikada zamijeniti niti se osloboditi toga. Dapače, koristi se kao jedna dobra energija i uvijek čovjek treba biti sretan što nosi tu kulturu u sebi. Naša je kultura dosta različita od danske", kaže ona.

Prolazak kroz faze

Priča kako je kombinacija dviju kultura jako dobra, jer bi bilo sasvim dosadno da samo ima dansku kulturu.

"Nastojala sam da stvorim neke kompromise u svom životu, kao i u braku. Svaki stranac koji dođe u drugu zemlju, prolazi kroz određene faze. Od samog početka sa svojom djecom pričala sam i naš jezik, tako da su obje kćeri dvojezične. To je velika vrijednost."

Njezina starija kći zna sedam jezika baš zahvaljujući tome što je dvojezična. Sa svojom djecom Narcisa je posjećivala BiH i do dva tri puta godišnje.

"Bilo mi je važno stvoriti vezu između moje bivše domovine i Danske. Nisam željela zaboraviti ono što je dio mene".

Međutim, kaže kao je u jednoj od faza prihvatila činjenicu da je osoba s dvije kulture i da funkcionira s dvije kulture, što je vrlo važno zbog samopouzdanja.

"Ovo je moj život i mogu uzeti ono najljepše i iz jedne i iz druge kulture. Nijedna zemlja ni kultura nisu idealne. Tražim ono što meni odgovara jer ono što mi ne odgovara, to mi je gubljenje vremena i to nisam ja. Sada pravim mnogo veću selekciju nego ranije. Mislim da to ima veze s godinama i iskustvom. Kada sam u Danskoj, tada potpuno živim ovdje, a kada sam u BiH, totalno živim u njoj, isto kao da nikada nisam ni otišla."