Oggi Tomić: Od Doma na Bjelavama do crvenog tepiha

Zamislite da odrastate u ratnom Sarajevu a nemate čak ni najuže porodice da vas zaštiti... Ovom rečenicom započinje priča Oggija Tomića, danas uspješnog filmskog stvaraoca iz Velike Britanije, koji je prije 27 godina, kao beba rođena sa hidrocefalusom, ostavljen u Domu za napuštenu djecu u sarajevskom naselju Bjelave.

Najranija sjećanja malog Ognjena vežu se uz rat, granate i snajpere, ali i vječito postavljano pitanje - ko je moja majka. Osim ovoga, odrastanje mu je bilo obilježeno i spoznajom da su njegovi roditelji Srbi - isti onaj narod čiji su ekstremni i radikalni pripadnici držali Sarajevo pod opsadom i ubijali njegove stanovnike.

Dirljiva autobiografska priča 'Finding Family' pretočena u dokumentarni film konačno je gotova, a njen autor, koji danas sretno oženjen živi u Cambridgeu, uskoro dolazi u rodno Sarajevo kako bi je predstavio publici 19. SFF-a.

Premijerne projekcije njegovog filma najavljene su za 17. i 18. avgust u Multiplexu Cinema City, a nekoliko dana uoči toga, Oggi Tomić dao je intervju za portal Radiosarajevo.ba

Šta je bio preloman momenat za odluku da vašu potresnu životnu priču pretočite u film?

- Prije par godina moja je namjera bila da radim film o dvadesetogodišnjici početka rata, pa sam zajedno sa prijateljem Chrisom počeo planirati snimanje filma sa građanima koji su odrastali u Sarajevu u toku agresije. U isto vrijeme objavljen je jedan članak o meni, u kojem sam rekao kako tražim svoju majku. Nakon nekoliko dana dobio sam poziv na koji sam čekao 27 godina. Javili su mi se članovi moje porodice i zvali me da se upoznamo. Željeli su mi pomoći da stupim u kontakt s majkom.

Kao osoba koja se bavi filmom i fotografijom, odlučio sam da to istraživanje zablježim i napravim, da tako kazem, privatni film samo za sebe. Nisam ni pomislio da će se priča razviti u film 'Finding family'. Jednostano - ono što sam otkrio morao sam podijeliti sa svijetom. 

Kako ste se osjećali dok ste radili na ovom filmu, a kako se osjećate sada, kad ste ga završili?

- Šta da kažem, najteže mi je bilo, kao što se može vidjeti u filmu, saznavanje o mojoj porodici i njihovoj proslosti devedesetih godina. Do zadnje minute nije se znalo hoće li se moja majka ikako pojaviti na prvom sastanku nakon 27 godina (i pojavila se, op. ur.). Tada mi je bilo najteže i umalo nisam doživio nervni slom i prekinuo snimanje. Bilo mi je teško obilaziti domove u kojima sam odrastao i pitao sam se kako je uopće moguće da smo preživjeli rat. 

Nakon svega, ponosan sa, što smo uradili dobar projekat. Drago mi je da imam priliku podijeliti svoje iskustvo, sreću i bol kroz koje sam prolazio. Takođe, film ne bi bilo moguće uraditi bez podrške dobrih prijatelja koji su bez razmišljanja donirali novac za snimanje.  

Mnoga neodgovorena pitanja nametala su se sama po sebi kroz proces vašeg odrastanja i sazrijevanja. Da li je realizacija autobiografskog filma dala odgovor i na jedno od njih?

- Snimanje mi je dalo odgovore na mnoga pitanja oko moje prošlosti i priliku da zatvorim to poglavlje mog života i nastavim gledati u budućnost. Film mi je dao i više nego što sam želio da otkrijem. Neke pojedinosti vezane uz moju porodicu su mi jako teško pale, ali život je takav da se mora nastaviti. Sretan sam što nisam bio dio lošijeg dijela BiH zbog kojih smo ja i mnogi Bosanci ispaštali od  92.-95. godine.

Kakve uspomene nosite iz perioda vašeg djetinjstva u Sarajevu?

- Što se tiče mog djetinstva, kao i mnogih koji su odrasli u sa mnom u Domu Ljubica Ivezic, nije bilo lako. Ali i to odrastanje na Bjelavama je bilo dio života gdje sam sreo dobre prijatelje, naučio mnogo toga i, kao i druga domska djeca, morao odrasti brže. Iako je tu bilo i lijepih momenata, ipak je za djecu porodica, a ne dom. Mi nismo sanjali o igračkama ili slatkišima, sanjali smo da smo sa porodicama. Zato me i danas boli što vidim da se u Bosni i Hercegovini djeca i dalje smještaju u domove za nezbrinutu djecu, umjesto u hraniteljske porodice, i nema izgleda da će se to promijeniti. 

Ko su u tim najtežim godinama bili ljudi na koje ste se mogli osloniti? Koga ste voljeli, ko je volio vas? 

- Kada govorim o ljudima koji su mi pomogli, lista je beskonačna, ali moram reži da su među njima Chris, Mark Cook, Anne, William, Garret  koji su mi uvijek željeli samo najbolje i koje sam osjećao kao svoju porodicu.

Koga volite danas?

- Rekao bih da je to teško pitanje. Volim svoju suprugu Aggie, ali i svu moju porodicu ovdje u Engleskoj i tamo u Bosni.  

Da li ste u kontaktu sa nekadašnjim drugarima iz Doma Ljubica Ivezić?

- Jedan od najbojih prijatelja s kojim sam odrastao je Amin koji je danas komputerski tehničar u Sarajevu i u kontaktu smo. Drugi je zaposlen u profesionalnoj vatrogasnoj brigadi, treći kao deminer. Sa ostalima, nažalost, nisam u kontaktu jer nas je život odveo na različite strane. 

Vratimo se još malo u prošlost... ispričajte nam kako je došlo do vašeg odlaska u Veliku Britaniju. Na koji način je to promijenolo vaš život?

- Za moj odlazak zaslužna je organizacija Hope and Homes for Children koja je odvela nas nekoliko siročadi u Cambridge na ljetne kurseve jezika. Osnivačica te škole je Anne George koju čak i danas smatram svojom majkom. Moj se život dramatično promijenio 2006. kada sam primljen na International Film School of Wales zahvaljujući Chrisu Maguireu koji me preporučio dekanu. Primljen sam na studije nečega što sam oduvijek htio raditi.  

Na fotografiji koja je odabrana kao ilustracija za film (naslovna fotografija članka, op.ur.) vidimo vas kao dječaka, sa kamerom oko vrata i veoma ponosnim izrazom lica. Kako je nastala ta fotografija i zašto ste baš nju izabrali?  

- Kada sam, davne 1997. prvi put upoznao Chrisa Lesliea (koautora na filmu) nisam ni sanjao o fotografiji kao hobiju ili profesiji. Ali nakon što sam mu pokazao Sarajevo i sve što se gradu desilo, osjetio sam privlačnost prema mogućnosti da na takav način bilježim okolinu. Tada se rodila ljubav i strast da ovjekovječujem stvari koje me okružuju, i od tada nastojim da time utičem na svijet oko sebe kako bi postao bolji. 

Cijenjeni ste i kao snimatelj i kao redatelj. Koje vas teme najviše privlače?

- Zaista volim životne priče, susrete sa stvarnim ljudima i učenje o različitim kulturama.

Šta za vas znači premijera filma na Sarajevo film festivalu? Ko će biti vaši počasni gosti?

- Među počasnim gosima bit će i britanski ambasador Nigel Casey, osnivač organizacije Hope and Homes sa suprugom, kao i mnogi drugi koji su podržali film i pomogli mi. Čast mi je što će se premijera desiti u mom rodnom gradu pred bosanskom publikom.