Nađa Berberović, fotografkinja: Bajke kao izvor inspiracije

Poznata bh. fotografkinja Nađa Berberović otkriva kako je izgradila svoj jedinstven stil, da li je teško biti fotografkinja u našoj zemlji i šta je bitno da bi jedna fotografija bila savršena…

Njene fotografije najčešće su različiti portreti. Do sada je surađivala sa mnogim domaćim izdavačima knjiga, muzičarima, brendovima i dizajnerima, poput Buybook-a, Granoffa i dizajnerskog dvojca – Textura, a izlagala je i na nekoliko samostalnih i zajedničkih izložbi fotografija.

Fotografijom ste se počeli baviti još u srednjoj školi. Kako je sve počelo?

- Fotografijom sam počela da se bavim u srednjoj školi kao hobijem. Do tada sam mnogo slikala i crtala, ali od momenta kada sam uzela fotoaparat u ruke, on je u potpunosti zamijenio kist i olovku. Prvo je to bio stari fotoaparat Zenit i radila sam isključivo crno bijele fotografije. Istina je da sam od početka pokazivala veliki interes za portret. Iz hobija sam slikala svoje drugarice i druge zanimljive likove koje bih susrela. Uskoro sam upisala kurs fotografije na kojem sam naučila osnove fotografije i posvetila se radu u mračnoj komori na razvijanju filma i fotografija. S vremenom je analogni aparat zamijenio digitalac a uskoro sam otkrila i čari Photoshopa i Lightrooma.

Koliko je po vama posao fotografa u našoj zemlji profitabilan i priznat?

Smatram da je u našoj zemlji, a i šire, posao fotografa vrlo rizičan i financijski neisplativ. Živimo u teškim vremenima u kojima ljudi jednostavno nemaju interesa niti novca za umjetnost i kulturu. Domaćim fotografima ostaje  mogućnost da pokušaju da se probiju na inostrano tržište ili da, pored fotografije, imaju neki stalni, „pravi“ posao od kojeg se mogu izdržavati. U BiH vlada monopol u polju kulture i umjetnosti – pa tako i u fotografiji. Postoji nekoliko „velikih“ fotografa starije generacije koji su uvijek angažovani za sve modne editorijale, kampanje i slično. Mladima se rijetko ili skoro nikada ne pruža šansa, a poslovi se uglavnom ne plaćaju nego se u najboljem slučaju nudi „kompenzacija“. Koliko god crno zvučalo, nažalost ovo je naša realnost.

Koliko vremena poklanjate pripremi photoshootinga?

- Bez obzira na velike mogućnosti digitalne fotografije i softvera za obradu fotografija, uvijek sam veoma mnogo pažnje i vremena ulagala u pripremu svojih photoshootinga – od odabira modela i lokacije, do stajlinga, šminke i cjelokupnog estetskog koncepta. Pored toga, za fotografa je jako bitno da ima svoj tim – od stilista, modela, do šminkera i frizera. Lokacija i rekviziti također znaju biti od velikog estetskog značaja za nastanak fotografije. U slučaju modne fotografije, smatram da su svi navedeni elementi od presudnog značaja. U slučaju onog što nazivam umjetničkim portretom, nije potreban cijeli tim ljudi. Samo model, fotograf i jedan poseban momenat, koji je nekad potpuno neočekivan i spontan.

Kada znate da je neka fotografija ono što ste zamislili da želite prikazati?

- Jednostavno osjećam da je to to kada pogledam fotografiju.

Vaše fotografije imaju poseban stil, a veliku pažnju poklanjate i fotografisanju portreta? Da li tu ”leži” inspiracija?

- Sa vremenom sam razvila svoj lični stil koji bih opisala kao odraz svog unutarnjeg svijeta – bajkovit, romantičan i šaren. Svijet koji je nastanjen vilama, nimfama i misterioznim stvorenjima iz šume. Kao diplomirani historičar umjetnosti i komparativista književnosti inspiraciju nalazim u skulpturi, slikarstvu, poeziji i književnosti općenito, a ponajviše u bajkama, legendama i mitovima. Ipak, pored svega navedenog i psihologija je moja velika ljubav. Zanimaju me priče ljudi, njihovi pogledi, pokreti, stil, sve ono što ih čini jedinstvenim. U zadnje vrijeme pronalazim jednako zadovoljstvo u fotografisanju mladih i lijepih djevojaka kao i starog obućara ili žene koja radi u narodnoj kuhinji. Svaki pogled ili slučajni gest su puni značenja za onog koji pažljivo gleda.

Da li je jednostavnije raditi editorijale za magazine ili reklame za pojedine kompanije? Gdje imate više slobode?

- Ja sam imala priliku da surađujem sa nekoliko domaćih modnih dizajnera i brendova, uključujući Granoff, Ibamy, mladu dizajnerku Velidu Skaku i modni dvojac Textura koji čine Emina i Nermina Hodžić. U posljednjem slučaju sam imala najviše umjetničke slobode jer sam imala sreću da radim sa dvije jako talentovane dizajnerke s kojima sam uspjela pronaći zajednički umjetnički jezik. Kada se s nekim nađete na istoj „talasnoj dužini“, onda i posao postane užitak i lijepo druženje. Sa druge strane, sa nekim domaćim časopisima sam, nažalost, imala jako neugodna iskustva. Smatram da sama priroda posla nije toliko presudna koliko priroda ljudi sa kojima surađujem. Najbitnije mi je da imam priliku raditi sa korektnim i profesionanim ljudima, pa će i rezultat biti zadovoljavajući za obje strane.

Planovi u skorijoj budućnosti?

- Čeka me nekoliko angažmana i suradnja sa pojedinim domaćim dizajnerima.