Bakir Nakaš: Ljekarima koji primaju mito nije mjesto sa mnom

Kada je bio dijete, Bakir Nakaš nije maštao o tome da bude ljekar, to su bili snovi njegovog pet godina starijeg brata Abdulaha, koji je oduvijek znao da će biti hirurg. Bakir je u Drugu sarajevsku gimnaziju pobjegao od matematike, i mislio je da će biti trgovački putnik, kao otac, ili čak barmen, s obzirom da je bio glavni priređivač zakuski za večeri kartanja koje je imao s društvom. Na kraju je ipak upisao medicinu: nije bilo matematike, a i šteta da propadnu Abdulahove knjige. Braća Nakaš su, tako, postali kolege, radeći zajedno sve do Abdulahove smrti 2005. godine. Nekadašnja vojna, potom državna, francuska, i kako sve ne, bolnica na čijem je čelu Bakir Nakaš danas nosi ime Opća bolnica "Prim. dr. Abdulah Nakaš". Njenom direktoru, koji je prestao aktivno biti ljekar, često postavljaju pitanje da li se radi o privatnoj ustanovi koja nosi ime jednog brata dok je drugi direktor. Bakirov odgovor uvijek je isti: Ljudi su prepoznali i poštovali ono što je Abdulah Nakaš uradio i za bolnicu i za Sarajevo.

Jeste li bili ljubomorni na starijeg brata?

– Možda sam uvijek imao jednu dozu ljubomore jer je on prvi: mislio sam da ga majka više voli, da je svima draži... To, naravno, nije bio slučaj.

Da li je postojalo rivalstvo među vama?

– Za rivalstvo nije bilo prostora, jer iako je razlika u godinama bila mala, u sazrijevanju je bila velika. On je bio rođeni lider, brže je sazrijevao i uvijek bio velika raja. Ja sam bio mali, i, kao takav, donji, mada je on uvijek bio zaštitnički raspoložen. Tako da sam mogao da radim sve, a ako nešto bude, imam starijeg brata koji to može srediti.

Je li se tukao zbog Vas?

– Sjećam se jedne prilike na Bentbaši, na brani, gdje smo se kupali. Avdo je bio odličan skakač, i trebalo je skočiti i potrefiti s brane ili s kuće prostor između dva kamena, što bi njemu uvijek uspijevalo. Sjećam se kako je skakao, a ja sam s mlađima bio u vodi i neko nas je od starijih počeo gađati kamenicama s brane. Ja sam zvao Abdulaha. Popeo se na branu i bila je neka rasprava, ne znam kakva, ali je završila tako što je taj koji je gađao bačen u vodu.

Šta znači biti na čelu bolnice koja nosi njegovo ime?

– Dodatnu obavezu. Dok je Abdulah bio živ, bilo je lako: on je vodio medicinski dio, a ja organizacioni. Sada mi nedostaje i kao brat, ali i kao medicinski stručnjak koji je sve imao pod kontrolom. S druge strane, to je moralni dug prema njemu koji je ovu bolnicu uvijek smatrao svojom kućom, što mi nameće obavezu da bude jednaka, ako ne i mnogo bolja od drugih.

Danas gotovo svaki pacijent prvo gugla svoju bolest i simptome, pa onda ide ljekaru. Smatrate li da je to dobro?

– To je dobro, jer tjera ljekare da budu izoštreni. Dešava se da imate ljekare koji su završili specijalizaciju i od tada nisu otvorili knjigu. Pacijent će u isto vrijeme, orijentiran na svoju bolest, pregledati sve što se te bolesti tiče.

Je li se promijenio odnos pacijent – ljekar?

– Prošlo je vrijeme onog odnosa u medicini u kojem je liječnik pitan za sve i preko čijeg se savjeta ne može. Prije su liječnici u većini slučajeva klimali glavom, gledali ispod naočala bez objašnjenja i davali recepte. Ljekari su bespogovorno slušani. Danas imate pravo na drugo mišljenje, imate pravo reći da ne želite neku pretragu jer vam zakon to dozvoljava, postoji šira kompeticija između javnog i privatnog sektora, liječnika, disciplina i struka i nerijetko pacijenti sami odlučuju šta dalje.

Pacijenti često biraju privatnu praksu smatrajući je boljom i ugodnijom.

– Privatna praksa nije u službi naroda, već profita. Privatne prakse ne otvaraju se iz ljubavi prema pacijentima ili zato što im se želi olakšati ili osigurati da manje čekaju.

U kojem smislu je medicina najviše napredovala?

– Medicina je mnogo napredovala u posljednje vrijeme – za svaki lijek je pronašla bolest, hahaha...

Ušli smo u doba kompjutera i u medicini. Jeste li pobornik novih tehnologija?

– To jeste odvojilo doktore od pacijenata: više niko ne prepipa trbuh, niko ne pipa koliko je velika jetra, koliko je ispod rebarnog luka, kakvog je karaktera kada je pipnete... Medicina je postala mehanička, postala je robotika u kojoj ćete možda doći do toga da uđete na jedna vrata, izađete na druga i ne vidite ljekara, što je porazno. Kompjuteri su odlični, ali nemaju iskustvo – ono je to koje daje čovjeku moć da zaključuje, čak ako je to i u suprotnosti s podacima koje mu nudi kompjuter.

Može li mašina pogriješiti?

– Nerijetko se desi i to da imamo slučajeve sumnje na razne bolesti, a kada uradimo neki, uslovno rečeno, starinski pregled, utvrdimo da to nije to.

Ali, griješe i ljekari. Je li narušeno povjerenje koje smo nekada imali prema doktorima?

– Sa žaljenjem mogu konstatirati da povjerenje i odnos između ljekara i pacijenata nije na zavidnom nivou. Možda su tome doprinijele i priče o korupciji, nepotizmu, konfliktu interesa, zloupotrebi medicine.

Nosite li bedž na kojem stoji da ne primate mito?

– Moj bedž je tu. Nosio sam ga i prihvatio kao ideju jer sam smatrao da može imati neko provokativno dejstvo na okolinu. I upravo se to dogodilo. Ljekari su reagirali vrlo burno. Ne mislim da su oni što ga nose sebe tako zaštitili, niti da su oni koji ga ne nose protiv toga da se mito u medicini iskorijeni. Radi se samo o stavu. Mene nošenje bedža ne pogađa kao osobu i zato sam ga nosio.

Zašto se od svih grana u kojima se mito uredno i prima i daje, najviše priča upravo o medicini?

– Zato jer je u funkciji 24 sata, a i zato jer otuđenje o kojem smo govorili stvara sliku da treba potkupiti nekoga kako bi obratio pažnju na vas. Evidentno je da korupcija postoji i na drugim mjestima, i to mnogo veća – kod zapošljavanja, kupovine lijekova, tendera, davanja milionskih poslova... U tim okolnostima viski jeste smiješan. Ali ako neko dođe i traži novac radi pregleda, to treba kazniti.

Koliko su za mito krivi i sami pacijenti?

– Obje strane su jednako involvirane. Neće biti mita ako ga neko neće dati. Bitno je reći ne.

Znate li ljekare koji primaju mito?

– Znam.

I?

– Takvoj osobi nije mjesto sa mnom.

Može li ljekar otupjeti na bol pacijenta kako bi spasio vlastito mentalno zdravlje?

– Za mene je to gubitak onog osnovnog razloga zbog kojeg je neko ušao u medicinu. Čovjek se mora roditi da ima neko razumijevanje, empatiju, da osjeća ljudsku bol i suosjeća s njom. Kako će to uticati na njega, njegove odluke, to je druga stvar i zavisi od snage ličnosti. Zdravstveni profesionalac nema pravo ignorirati tegobu pacijenta, niti postati bešćutan. Ali ne treba zaboraviti ni to da postoje ljudi koji i u ovaj posao, kao i mnoge druge, ulaze isključivo radi materijalne dobiti.

Na šta Vam se najčešće žale pacijenti?

– Da su bili pregledani a da ih niko nije ni pogledao. Žale se na ljekara koji ne gleda u oči pacijenta i uzima anamnezu, na sestru koja i ne gleda pacijenta a daje savjet, na to da se ljekari ponašaju automatski. Ali, morate znati da ima i raznih pacijenata. Nažalost, zbog tog nedostatka komunikacije mi gubimo povjerenje u ljekare, naše zdravstvo, u sistem i ljude.

Šta je lijek koji prepisujete?

– Ponovo uspostaviti odnos između ljekara i pacijenta i komunikaciju. Mi smo tu radi pacijenata, oni su centar oko kojeg se sve vrti.

Kako gledate na to da pacijenti više vjeruju klinikama i ljekarima u inostranstvu nego domaćim?

– Imao sam priliku da budem operiran i u Švedskoj i u mojoj bolnici, i ugodnije i sigurnije sam se osjećao ovdje.

Zašto ste operisani u Švedskoj?

– Jedini razlog je taj što mi u BiH nemamo operatera koji može intervenirati ako se tokom operacije otkači tromb.

To znači da neke stvari ipak ne možemo uraditi?

– Nismo mi nekompetentniji od drugih. Ja samo žalim što nismo bolje organizirani, pa su uvjeti postoperativnog tretmana, neki dijagnostički uvjeti ili protokoli u inostranstvu efikasniji. I ovdje i van BiH postoje granice i neke stvari ne mogu se uraditi.

Zašto za mnoge zahvate pacijenti ipak moraju tražiti klinike u inostranstvu?

– Zato jer, recimo, nismo stvorili uvjete da budemo članica Eurotransplanta, nismo stvorili uvjete da ubijedimo društvo da je to budućnost, da naši pacijenti ne moraju odlaziti u inostranstvo kako bi uradili transplantaciju. Transplantacija koštane srži, recimo, tako je jednostavna, ali za nju treba stvoriti uvjete. Novac koji ide vani treba investirati u to da se napravi sistem. Razočaran sam da nema komunikacije ili saradnje u zdravstvu.

Zbog čega?

– Ima mnogo i sujete i ljubomore. Doktori su poznati kao sujetni ljudi. Uvijek će stati u zaštitu onog koji propada, ali će učiniti i sve da, ako su u prilici, budu ispred onog drugog.

Je li teško kada pacijentu morate saopćiti kako mu nema pomoći?

– Postoje momenti kada morate biti svjesni da neka bolest ima svoj neminovni kraj. Teško je reći nekome da je kraj neminovan. Mi nismo sudije i ne možemo znati, ali ako je dijagnoza došla do toga da ne može dalje, to se mora reći.

Slušaju li ljekari savjete koje daju svojim pacijentima?

– Ne slušaju. Najbolji primjer za to je pušenje, ishrana, težina ljekara. Pogledajte kako fizički izgledaju. Ljekar treba biti oličenje stabilnog i urednog čovjeka, onog koji je odgovoran prema sebi. To nije uvijek tako.

Vi ne pušite. Kako ste prestali?

– Počeo sam pušiti u petom osnovne, imitirajući brata koji je tada bio drugi srednje. Obojica smo bili strastveni pušači, ali takvo je vrijeme bilo da pred ocem nikada nismo pušili. Prestao sam pušiti prije gotovo 30 godina, nakon trovanja nikotinom. I možda zato jer sam prestao na godišnjicu braka, pa je ta odluka imala dodatnu težinu, nisam više nikada počeo.

Je li bilo nuspojava?

– Dobio sam 30 kilograma. Onda sam prestao i jesti i konzumirati alkohol, pa sam izgubio 36 kilograma i svi su mislili da sam bolestan. Nerijetko sebe zaustavljam u jedenju. Mogao bih mnogo pojesti, ali se kočim.

Vaša supruga, Emina Nakaš-Ićindić, također je ljekar. Je li Vas medicina spojila?

– Upoznali smo se davno, još kao djeca, ali smo se počeli zabavljati kada je ona završila prvu godinu Medicinskog fakulteta, a ja sam bio druga. Slušao sam sve svoje ispite nakon što sam ih položio – uvijek sam bio s njom na predavanjima. Profesori su me znali i izbacivati, a ja sam govorio da utvrđujem gradivo. Vjenčali smo se 1974.

Medicina je jedna od profesija u kojima je najčešće cijela porodica. Kakav je slučaj kod Vas?

– Kod mene je bio amidža, pa moj brat, ja sam ljekar, moja supruga, imamo još mnogo ljekara u porodici, ali moja djeca, ni jedno ni drugo, nemaju veze s medicinom.

Kako je to moguće?

– Kćerka Naida je uvijek govorila da će biti hirurg kao amidža, ali je završila kao diplomirani novinar, a sin Nihad nije volio matematiku kao ni ja, ali je izvanredno govorio engleski jezik. Završio je engleski jezik i književnost, a sad je na postdiplomskom iz međunarodnog menadžmenta i marketinga. Drago mi je da nisu na medicini.

Jeste li čovjek od kravate i odijela, ili je to samo uniforma direktora?

– Moja forma trenutno nalaže da budem u odijelu i kravati. Ako bude drugačija forma, onda ću je prihvatiti.

Vole li se unučad zaista više od djece?

– Vole se isto. Ali se ima vremena i iskustva pa se ne podliježe zamkama kojima se podliježe kada su vlastita djeca u pitanju. A onda, unučad imaju i svoje roditelje pa koliko god su ona sa vama, na kraju su sa svojim roditeljima.

Kakva je Vaša uloga dede?

– Šetnje, odgovaranje na pitanja i maženje. Reći ću da imam logističku ulogu dede.

Družite li se sa ljekarima?

– Rijetko sam u društvu liječnika i ne volim pričati o medicini izvan radnog mjesta. Službene teme kvare druženja i zato biram ljude koji su izvan moje struke koji mi otvaraju neke druge svjetove.

Kako se odmarate?

– Volim dobre koncerte, predstave, volim MESS, koji uvijek donosi neke novine, volim Sarajevo Film Festival i smatram se dijelom toga jer sam za prvi festival organizirao dopremanje nafte. Ja sam uvijek logističar.

Izvor: Gracija

Foto: cin.ba