Petar Ćorluka, prvi čovjek Violete: Bosanski kralj papira koji je znanje prodao Europi

Tko je Petar Ćorluka, pitaju se mnogi u Hrvatskoj ovih dana, nakon Gospodarskog foruma gdje se među panelistima iz dijaspore, uz Danka Končara i Davora Lukšića, našao i Petar Ćorluka. Odgovor su potražili novinari Slobodne Dalmacije u Grudama, maloj hercegovačkoj općini koja je prije rata spadala u skupinu tri najnerazvijenije općine u BiH, a danas je po svim parametrima jedna od tri najrazvijenije općine. Gruđani bez krzmanja kažu da je za to zaslužan upravo Petar Ćorluka, u čijim pogonima radi 350 ljudi, od 700 ukupno zaposlenih u tvrtki "Violeta" u tri države.

- Ne, ništa nisam kupio u privatizaciji, nego sam sve stekao radom, vizijom i poslovnim potezima, priča dok je pokazivao nove tvorničke hale i poslovnu zgradu koje se ne bi postidjeli ni u Parizu ili Berlinu.

Za Petra Ćorluku bila je presudna 1990. godina, kada je u bivšoj Jugoslaviji ozakonjen privatni biznis.

- Dotle sam radio kao pravnik u "Putevima Grude". I čim je dopušten privatluk, osnovao sam trgovačku tvrtku "Prodeks" u Grudama u kojoj smo radili ja i nekoliko suradnika.

Premda mu je trgovina išla od ruke, Ćorluka se želio dokazati u proizvodnoj djelatnosti, pa je 2002. godine krenuo u proizvodnju higijenskih potrepština. I za kratko vrijeme, dječje pelene, higijenski ulošci, vlažne maramice, toaletni papir, kuhinjske salvete... sa znakom "Violete" postali su BH brend, a "Violetini" proizvodi mogli su se naći u trgovinama ne samo susjednih država, nego i šire, europskih, bliskoistočnih i azijskih zemalja.

Širenje na tržište EU-a

Odmah nakon otvaranja tvornice u Svetoj Heleni, "Violeta" je otvorila svoju ispostavu u Ljubljani SLO-EU.

- Takva je proizvodnja. To je ona priča o biciklu, ako si stao, onda si pao. A ja sam sračunao da u krugu od 400 kilometara oko Zagreba živi 30 milijuna ljudi, dakle kupaca, dočim oko mojih Gruda živi u tim prostornim razmjerima tek nekoliko milijuna ljudi. To je razlog da moramo širiti proizvodnju i smanjiti troškove, posebice transportne.

Petar Ćorluka ima jednostavan recept za uspjeh - treba raditi ono što čovjek voli i bolje od drugih-konkurencije... Svaki čovjek je za nešto stvoren, ali je vrlo malo vrhunskih ljudi u svakoj branši.

- Malo je vrhunskih nogometaša, pisaca, glazbenika, političara... Ne bih želio sebi i nama Gruđanima laskati, ali mi imamo Bobana i Krunu Jurčića u nogometu, imamo Bandića u politici, Ljubu Jurčića u ekonomskoj znanosti... Imamo iz susjedstva uspješne poslovne ljude poput Grgića, Grbešića i da ne brojim.

Već se poslovično govori kako Hercegovci moraju uspjeti u svijetu i kao takvi se vratiti u zavičaj. Slučaj Petra Ćorluke je sasvim drugačiji. On je uspio u svome mjestu do te mjere da "Violetine" proizvode koriste ne samo u regiji, nego i Europskoj uniji.

Investicije

- Znate, ja sam podrijetlom iz siromašne poljodjelske obitelji, pa su roditelji morali troje nas školovati. A zna se da su bogatiji slali svoju djecu u Zagreb, a siromašniji u Sarajevo. Da sam studirao u Zagrebu, vjerojatno bih tamo i ostao. No, nije mi žao.

Ćorluka uistinu nema za čim žaliti. Ako on nije dospio u Zagreb, poput brojnih susjeda, dospjeli su tamo njegovi proizvodi. Na pitanje kakva je poslovna atmosfera u Hrvatskoj, Ćorluka nema većih primjedbi.

- Naprosto se poslovni ljudi trebaju informirati i prilagoditi, trebaju neke loše stvari ukalkulirati, pa i pretvoriti u svoju prednost. Tako, na primjer, Hrvatska ima svojih prednosti, ali ih ima i BiH gdje je jeftinija radna snaga i gdje su stimulativniji porezi na dobit. Ali je hrvatsko tržište zahvalnije zbog brojnosti, o čemu sam već govorio.

Ćorluka je kao poslovni čovjek, sasvim normalno, zagovornik regionalnog povezivanja u gospodarstvu. Dalmacija i Hercegovina čine jedinstven prostor po mnogo čemu, što je Ćorluki dalo ideju za još jednu investiciju.

- Počeli smo graditi moderni starački dom u Grudama sa 150 mjesta. Nedavno sam išao u München pogledati njihove domove. Računam da će 50 posto mjesta u staračkom domu popuniti ljudi iz Dalmacije, posebice iz Zagore. Prvo, Hrvatska nema dovoljno kapaciteta, a drugo, u Zagori živi veliki broj umirovljenih gastarbajtera koji su ostali sami. Oni imaju novac, a ja im mogu priuštiti pravu skrb. I svi zadovoljni.

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"