Sanja Vlaisavljević: Jesmo li postulate uljudnosti ostavili postrani?

Sanja Vlaisavljević je diplomirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu - Odsjek za filozofiju i sociologiju 1992. godine, da bi 2012. godine magistrirala na istom. Od 1997. do 2005. godine radila je na poziciji koordinatora debatnog programa u BiH. U periodu od 1995. do 2009. godine obnašala je funkciju profesora filozofije i sociologije u Drugoj gimnaziji u Sarajevu. Od 2005. godine na čelu je Centra za kulturu dijaloga sa sjedištem u Sarajevu.

Da biste govorili ili pak analizirali stanje jednog društva i svega što ono sa sobom nosi, kao i onoga što mu nedostaje, potrebno je, prije svega, da usko sarađujete s mladim ljudima i generacijama koje dolaze, te da ih posmatrate u raznim situacijama. Jer upravo se kroz njihov način ophođenja i odnos spram svega što ih okružuje može dati ukupna ocjena kretanja društva. Hiljade debata o raznim temema iz svih sfera života, koje je s mladim ljudima svih nacionalnih i etničkih pripadnosti iz BiH organizirala i moderirala, daju mogućnost Sanji Vlaisavljević, direktorici Centra za kulturu dijaloga iz Sarajeva, da se upusti u generalnu analizu bosanskohercegovačkog društva.

Već dugi niz godina radite s mladima, kroz razne aktivnosti pratite njihov rad i kretanja. S tim u vezi, možete li napraviti presjek općeg stanja među mladima? Popravlja li se njihov način ophođenja u posljednjim godinama, te u kojoj mjeri doprinose, odnosno odmažu društvu u cijelosti?

- Raditi s mladim ljudima iz najrazličitijih sredina mislim da je najveća sreća, najveće zadovoljstvo, ništa manje i najveći izazov, zato što ljudi dolaze iz različitih miljea s različitim mogućnostima da se realiziraju. I onda kada vidite da neki mladi čovjek koji dođe iz mjesta u kojem nema ništa, ni kinodvorane, niti omladinskog centra, niti internet-centra niti bilo čega što ga može privući, ima entuzijazam da nešto uradi za svoju lokalnu zajednicu, onda vas to malo i postidi i natjera vas da budete još bolji i još kvalitetniji, da se borite sa donatorskim vjetrenjačama kako biste osigurali mogućnost da te ljude ponovo dovedete i okupite na jednom mjestu.

Ono što se meni čini kao najveća vrijednost, a to smo rekapiturali upravo prije tri dana nakon završenog velikog superfinalnog debatnog takmičenja, jeste da se kroz petnaest godina našeg rada nikad nije dogodio ni najmanji, najsitniji međunacionalni incident među tim mladim ljudima. Znate, nije bilo jednostavno ’96. i ’97. godine dovesti mladog čovjeka iz Bijeljine u Sarajevo, iz Sarajeva na Pale, iz Zapadnog Mostara u Istočni itd. A ti ljudi su se okupljali i nikada nije bilo postavljeno pitanje "Odakle si ti?", "Zašto si ti ovdje?", "Ti ne valjaš!", "Ti si nečovjek!", "Tvoji roditelji su ubice i nacionalisti!" To je nešto što vam zaista daje krila da opstajete uprkos zastrašujućim problemima s kojima se Centar suočava.

Možemo li reći da bi ti debatni teninzi bili korisni i starijim osobama, odnosno, da preformuliramo pitanje: nedostaje li i njima kultura dijaloga?

- Svakako da im je potrebno. Nažalost, baš oni koji imaju mogućnost da podučavaju, da javno govore, koji su nosioci političke scene, primjeri su nekulture dijaloga, nedostatka onoga što se zove elementarna uljudnost, a to je slušanje drugoga. Nemamo mi u Bosni i Hercegovini niti na političkoj sceni, niti tokom predizbornih kampanja, niti u obrazovnom sistemu ni tragove kulture dijaloga i debate, i upravo je to jedan od parametara koliko je BiH nisko u svijetu.

Nije popularno o svojoj zemlji govoriti s nekim negativnim konotacijama, ali je to kao kada odgajate svoje dijete – morate mu reći šta je loše da bi se on popravio. Isto tako, ako posmatrate domovinu s puno ljubavi, onda svakako ne smijete propustiti priliku da kažete da je skandalozna ta samozaljubljenost u svoje fotelje uz nikakvo neprimjećivanje osnovnih postulata komuniciranja i svih demokratskih postulata. Dakle, debata u javnom, akademskom i medijskom prostoru u BiH čak ni u začecima ne postoji.

Šta se onda može i treba uraditi da se popravi to stanje, te da li će mladi ljudi svojom kulturom dijaloga i komunikacije inicirati starije da se popravljaju?

- Vašim pitanjem otvaramo paletu problema, a jedan od njih je nedodjeljivanje donacija organizacijama koje zaista rade kvalitetno na terenu i koje transparentno prikazuju sve svoje aktivnosti. Nažalost, sredstva se distribuiraju po principu "ti ćeš meni, ja ću tebi", što je pogubno za civilno društvo u BiH. S druge strane, mladi ljudi nemaju mogućnost da iskažu svoje mišljenje. Imaju tu mogućnost onda kad se priključe političkim partijama, ali i tada samo ako slijepo slušaju lidera političke partije i ako imaju nezajažljivu želju da postaju klonovi svojih lidera.

To možemo jednostavno uočiti po forumima mladih, posebno socijaldemokratskih orijentacija, koji bi morali biti sve suprotno od toga što jesu u ovom trenutku. Žao mi je što se istinski ne sluša glas mladog čovjeka, ne onda kada ga dovedete u studio ili na neku konferenciju gdje on sjedi kao ikebana, jer su oni tu često samo popunjivači stolica. Mladi ljudi itekako imaju šta poručiti i čemu naučiti starije ljude, ali je naše društvo jedna zatvorena sredina koja ne dozvoljava protok kvalitetnih ideja, i ne dozvoljava mladom čovjeku da se etablira.

Koja bi bila generalna ocjena stepena kulture dijaloga naših građana?

- Ako ćemo uzeti u obzir da je vaša novina dosadna zato što ne pišete o skandalima: ko je koga ubio, ko je kome ukrao, ko je koga prevario, ko je kome najnoviji ljubavnik itd., onda možete pretpostaviti da su građani vaspitani i naviknuti da slušaju upravo ono što je suprotno od kulture dijaloga. Vi ćete susresti jednu elementarnu nekulturu komuniciranja bilo gdje, vidjet ćete nervozne trgovce, bijesne vozače automobila, taksiste koji puše cigarete ne primjećujući da voze nekog građanina, u trgovini ćete sresti ljude koji neće da vas usluže, građane koji viču i psuju. Sve su to elementi komuniciranja, ljudi su naviknuti da je sav taj negrađanski koncept komuniciranja u najširem smislu nešto što je očekivano, što se podrazumijeva i što je dobrodošlo.

Mi se moramo složiti s činjenicom da je Bosna i Hercegovina jedan čaroban koloplet ljudi koji potpuno različito misle i treba da misle. Neka ljudi u zapadnoj Hercegovini koji žive i vole svoju Hercegovinu više od ne znam čega, ali im dajte mogućnost da budu uvaženi u tom svom mišljenju. Moramo raditi na tome da mladi čovjek iz Zapadnog Mostara ne ide u Zagreb na studije očekujući da mu je Zagreb bliži, nego da jedva čeka da dođe u svoje Sarajevo. Ili da mladi čovjek iz Istočnog Sarajeva ne ide po Rogatici, Foči, Palama ili Bijeljini da studira, nego da jedva čeka da pređe most i studira u drugom dijelu Sarajeva. Pretpostavljam da će ova teza naići na oštre kritike, ali moram reći da vlada jedna elementarna nekultura u svim aspektima našeg života u kojemu smo ostavili postrani sve postulate uljudnosti i civiliziranosti. Smatram da najveće breme odgovornosti za to imaju mediji, koji su godinama vaspitavali građane da je uvreda, omalovažavanje, vrijeđanje, jezik ulice i jezik mržnje ono što trebaju prihvatiti.

S kakvim predrasudama i razmišljanjima mladi ljudi odrastaju i preuzimaju važne uloge u našem društvu? Koliko su opterećeni ratnom prošlošću?

- Prije nekoliko dana smo na jednom mjestu imali stotine mladih ljudi, iz najrazličitijih dijelova Bosne i Hercegovine, a debatovali smo o nimalo jednostavnim temema, pa i dodirivali ratnu prošlost Bosne i Hercegovine. Kada vidite da ti ljudi žele da se ih se oslobodi te ratne prošlosti, da tu transgeneracijsku ratnu traumu presijeku i da utječu na nju, onda se zapitate kome je u interesu da se ti ljudi time opterećavaju. Naravno da se ratna prošlost ne treba zaboraviti, ali ona ne smije biti ključni kapital i nešto na čemu će te vaspitati generacije mladih ljudi koji dolaze i koji u krajnjoj liniji trebaju preuzeti zemlju. Oni mogu misliti i o ratu, ali bez mržnje, bez animoziteta, sa željom da se nađu ne samo zajedničke tačke razdora, nego zajedničke tačke saradnje.

Navest ću primjer o kojem bi cijela BiH trebala danonoćno govoriti, što nećete ni u jednom mediju imati priliku da pročitate.

S druge strane imamo nevladin sektor. Kako biste vrednovali njihove aktivnosti?

- Iako se obraćam uime nevladinog sektora, smatram da nevladin sektor radi izuzetno loše i da u tom sektoru postoji tendencija da oni budu političari nad političarima. Vrlo često ćete vidjeti izražen elitizam u nevladinom sektoru, zatvorenost, neprincipijelnost, nerijetko koruptivna djelovanja i neprincipijelne koalicije. S tim u vezi, smatram da nevladin sektor u BiH ne obavlja funkciju nevladinog sektora u smislu izgradnje civilnog društva. Riječ je o organizacijama koje su od rata naovamo toliko novaca dobile i utrošile, a u ovom trenutku je gore stanje nego poslije rata. Ako vidite da nevladin sektor sve češće i sve brutalnije djeluje kao produžena ruka izvjesnih političkih partija, onda se tu trebamo zapitati o čemu je riječ.

Za razliku od brojnih drugih društava koja svakodnevno podižu glas protiv pogubnih odluka po same građane, pa i onih u daleko razvijenijim zemljama od Bosne i Hercegovine, bh. društvo je poprilično ignorantno i "zadovoljno sjedi", iako mu stanje ne ide u prilog. Zašto je to tako?

- Mislim da je bh. čovjek iz prethodnog sistema preuzeo najnegativnije aspekte nerada, u smislu "ne možeš mi nikada dovoljno malo platiti koliko ja mogu dovoljno malo raditi". Tu se pojavila i nesretna humanitarna pomoć koja je ljudima u ratnom i poratnom periodu osigurala privid života. Utom se pojavila i dijaspora sa svojom pomoći, tako da su građani potpuno izgubili svijest da samostalno privređuju za svoj život. Čini mi se da smo jedina zemlja koja je uspjela uništiti sve fabrike koje čak ni ratom nisu uništene.

Nemojte zaboraviti da je cio Japan bio uništen poslije Drugog svjetskog rata, a da su ti ljudi i dvadeset godina nakon toga subotom imali dobrovoljni rad za svoju lokalnu zajednicu. Kod nas kategorija društveno korisnog rada apsolutno ne postoji. Mislim da je splet okolnosti dopunjavao jedan drugi te je naš čovjek jednostavno izgubio osnovni osjećaj i kriterij vrednovanja rada i uživanja u radu. Rad nije nikakav bauk niti nešto loše što nam se dešava. Rad je nešto što motivira i pokreće.

Šta se krije iza ogromne gledanosti šoua realnosti, iako smo svjesni koliko takve emisije uništavaju zdrave vrijednosti našeg društva?

- Ja bih to povezala sa donedavno najpopularnijim političkim magazinima u Bosni i Hercegovini. Ti magazini su bili nešto poput tih šoua realnosti, jer su se godinama posredstvom televizija bavili najprizemnijim i najprostačkijim aspektima denunciranja osoba za koje oni smatraju da su trebale biti denuncirane. Mi tu nismo vidjeli nikakvu političku kritiku, već smo vidjeli kako se neki političar skida polugol, kako pjeva neke strašne pjesme pod šatorima i u svim najrazličitijim aspektima, i to je model i obrazac koji su građani sve više počeli prihvatati.

Ta se lascivnost zatim pomjerila u neke zatvorene kuće ili farme na kojima su ljudi počeli raditi sve to što su ovi navikli gledati kroz izvjesne političke magazine. Tako da im je gledati popularne osobe iz javnog života postalo pitanje samorazumijevanja. Oni su tu vidjeli kako se može super živjeti za 10 hiljada eura a ništa ne raditi, i kako se može lascivnost – što je ključni aspekt i zbog toga sam napravila ovu analogiju – pretvoriti u nešto što je finansijski podržano i dobrodošlo. Te emisije nisu nepoznanica ni u svijetu, nije to proizvod samo BiH, ali je činjenica da su to najgledanije emisije u državi. Prođite ulicom i pitajte bilo kojeg srednjoškolca ko je u ovom trenutku na nekoj farmi ili velikom bratu, on će vam do u detalje znati ispričati, ali neće znati nabrojati nijednog akademika u Bosni i Hercegovini. Takva gledanost tih emisija je pokazatelj krajnje dekadencije našeg društva, ali ni ne iskače iz cjelokupnog okvira tog istog društva.