Doktor Stevan Bajić: Specijalista u pedijatrijskoj kardiologiji

Dr Stevan Bajić načelnik je Odjela kardiologije i reumatologije Klinike za dječje bolesti u Kliničkom centru Banjaluka.

Medicinski fakultet je završio u Banjaluci, a pedijatriju specilizovao u Beogradu, gdje je takođe završio subspecijalističke studije iz oblasti kardiologije. Dio obrazovanja završio je u Belgiji u Univerzitetskom centru Kent, zatim u Ljubljani te u Parmi u Italiji, gdje se usavršavao u pedijatrijskoj kardiologiji. Po formalnom obrazovanju dr Bajić je najprominentniji specijalista u ovoj oblasti u Republici Srpskoj.

Koja su najčešća srčana oboljenja kod djece?

DR BAJIĆ: Kod djece su to urođena oboljenja, odnosno urođene srčane mane, koje opet predstavljaju široku lepezu oboljenja koja, nažalost, nisu toliko rijetka. Spadaju u grupu najčešćih ljudskih oboljenja, od onih koja u životu ne prave velike probleme do onih koja vitalno ugrožavaju dijete još u utrobi majke i moraju se odmah liječiti. Određeni broj djece liječimo lijekovima, a kasnije po potrebi hirurški. Danas se sve više ova oboljenja liječe na način tzv. interventne kardiologije, neoperativno, gdje se određenim kateterima ulazi u vene i arterije tijela i dolazi do srca, putem kojih se zatvaraju rupice na srcu ili obavljuju određeni zahvati poput proširenja krvnih sudova, korekcije srčanih zalizaka…

Kakvi su kod nas uslovi za liječenje?

DR BAJIĆ: Uslovi su se značajno promijenili u odnosu na postratni period. Problem je bio u domenu dijagnostike i liječenja. Djecu smo liječili kako smo mogli, bez adekvatne tehnologije i opreme, vrlo oskudno. Malo-pomalo stvari su se mijenjale tako da smo dijagnostički dostigli veoma visok nivo. Utvrditi da li dijete ima bolest srca sada nije nikakav problem. Uz pomoć ultrazvuka, ergometra, holtera, magnetne rezonance, CT-a možemo brzo, jasno i precizno postaviti dijagnozu. Jedini smo u BiH koji postavljamo dijagnozu urođenih srčanih mana u utrobi majke, to jest radimo fetalnu kardiologiju. Veliki broj djece liječi se lijekovima, a određeni broj djece ne treba nikakvu terapiju, odosno prilagođavanje načina života je jedan od oblika liječenja. Onog trenutka kada nam treba kardiohirurgija ili interventna kardiologija, djecu šaljemo u Beograd, jer naš Fond zdravstvenog osiguranja ima ugovore sa Republikom Srbijom. Moram da kažem da su dva pedijatrijska kardiohirurška centra u Beogradu izuzetno napredovala, to su centri u kojima se liječe gotova sva oboljenja dječjeg srca i to veoma uspješno. Onu djecu koja imaju veoma složene probleme, urođene srčane mane koje se ne mogu rješavati u Beogradu, šaljemo u kliniku "Opa" u Massi u Italiji ili u druge visokorazvijene centre u Evropi. S njima imamo dobre odnose, veliki broj naše djece je tamo operisan. Nažalost, u ovom trenutku, zbog finansijskih problema obje države, taj projekat više ne može da bude besplatan, nego uz neke određene troškove, tako da određeni broj djece sada čeka operacije u Italiji.

Da li je moguće spriječiti neka srčana oboljenja? Kada otkrijete srčanu manu kod fetusa, koji je sljedeći postupak?

DR BAJIĆ: Oboljenja se u najširem smislu dijele na urođena i stečena. Što se tiče urođenih oboljenja naravno da genetika i određeni faktori sredine utiču na razvoj ovih oboljenja. Veliki broj faktora sredine utiče na majku, oboljenja se najčešće razvijaju od druge do 12 nedjelje, i na ovaj dio možemo preventivno djelovati, da se trudnica ne izlaže infekcijama, da se zaštiti od rubeole, zračenje itd. Međutim, nigdje u svijetu ne postoji apsolutna preventiva od ovih bolesti, ali možemo da utičemo na dijagnostiku prije rođenja i, zavisno od oboljenja, da kroz savjete roditeljima kreiramo način porođaja i način zbrinjavanja novorođenčeta. Naravno, u tom slučaju bitno je da se dijete rodi u kliničkoj rađaonici u blizini neonatalne intenzivne njege ili blizu kardiohirurškog centra visoke mogućnosti zbrinjavanja.

Kakvi su uslovi što se tiče transplantacije organa?

Transplantacije se rade u Beogradu, ali, nažalost, postoji veliki vremenski jaz između onoga što se nekad radilo i što se sada radi. Beograd je davno započeo transplantacionu hirurgiju srca, a to je jedan dugi period zbog svih dešavanja bilo prekinuto. Danas se ponovo počinje raditi, ali isključivo kao transplantacija srca u odraslih osoba. Transplantacija srca kod djece se ne radi u Srbiji, ali Univerzitetska dečja klinika u Beogradu radi na tom polju kako bi se usvojio i taj oblik liječenja. Naš dodatni problem je što kao zemlja van EU nismo potpisnici Eurotransplant projekta i praktično kao takvi nismo u sistemu za transplantaciju organa, odnosno za dobijanje organa iz drugih država. Ovdje imamo veoma nerazvijen sistem donorstva ograna i tu treba da se naprave ozbiljni koraci da bi se podigao nivo svijesti građana o značaju doniranja organa.

Svima je poznat nedostatak kadra, Vi ste jedini pedijatrijski kardiolog. Da li se nazire poboljšanje situacije?

Ja se već dugi niz godina bavim dječjom kardiologijom na najvišem nivou, ali imamo još ljekara koji se bave ovom oblašću. Tu je koleginica iz Prijedora, koja se bavi kardiologijom, zatim koleginica iz Bijeljine i Banjaluke. Kolega Dario Đukić radi sa mnom i uskoro ide na subspecijalističke studije u ovoj oblasti. Naravno, uvijek treba bolje i više, trebamo mlade ljude koji će se baviti ovom oblašću. Ali, ipak treba znati da ovo nije oblast kojom se u svijetu bavi preveliki broj ljudi, jer to nije ni potrebno. Svakako je bitniji kvalitet od kvantiteta, odnosno traži se stručnost ljudi koji rade ovaj posao.

Prethodne dvije godine radili ste u Sloveniji, kakvo iskustvo je bilo raditi tamo?

DR BAJIĆ: Slovenija kao članica EU je jedan od lidera na prostorima Balkana u medicini ukupno, pa tako i u pedijatriji. Pedijatrijska kardiologija je vezana za centar u Ljubljani, gdje postoji odjel za kardiologiju. Kolege koje tamo rade i sa kojima sarađujem izvanredno su obučene i oni rade kompletnu neinvazivnu i invazivnu kardiologiju dječje dobi. Što se tiče kardiohirurgije, ona malo zaostaje za onim što se danas radi u centrima u Beogradu, jer, kao što sam rekao, Beograd je napravio veliki iskorak. Pedijatrija u Sloveniji je veoma razvijena, jedna od najboljih u Evropi, dostupnost lijekova i liječenja je na daleko višem nivou od onog koji mi poznajemo. U Sloveniji i sada radim dva puta mjesečno u oblasti pedijatrijske kardiologije. Potrebno je uspostavljanje naše bolje saradnje sa slovenačkim kolegama. Doduše, ne radi se samo o pedijatrijskoj kardiologiji, trenutno dogovaramo edukaciju naših kolega u oblasti hirurškog liječenja oboljenja čeljusti kod djece, gdje bi njihov maksilofacijalni hirurg dolazio ovdje i obučavao kolege u Banjaluci.

Posao svakog doktora je stresan, ali vjerujem da je rad s najranjivijom kategorijom posebno težak.

DR BAJIĆ: S jedne strane je veoma stresno, a sa druge je ogromna satisfakcija pomoći djetetu. Ako mu pružite šansu, pomognete kad je potrebno, onda ide veoma brzo ka boljitku i imate vidan i odličan terapijski odgovor. Djeca su najzahvalniji pacijenti jer priroda i razvoj djeteta su takvi da ono brzo prebrodi i najteže bolesti. Kardiohirurgija djece je značajno kompleksnija od kardiohirurgije odraslih. Meni je zadovoljstvo i velika životna nagrada da radim sa djecom, jer su njihov osmijeh i sreća kada ih izliječimo najveća zahvalnost i nagrada. Naše kolege koje se bave populacijom odraslih, bez obzira na to što su ljekari, ponekad su ustrašeni kada vide naše male pacijente i često nas pitaju kako imamo snage i hrabrosti da radimo s tako osjetljivom populacijom. Što se mene tiče, to je moj životni smisao i izbor da pomažem djeci u okviru svojih znanja i mogućnosti.