Sandro Silajdžić: Od rata u Bosni, preko života u Americi, do deportacije u Hrvatsku

Sandro Silajdžić u Ameriku je došao s pet godina, kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. U Zagrebu, u kojem je prije deportacije bio samo jednom u životu, i to svega dva dana, pokazivao mi je rodni list, pasoš, rješenje o deportaciji i druge dokumente, pripovijedajući priču koja počinje u ratom zahvaćenoj Bosni.

Nastavlja se kroz čitav život proveden u Sjedinjenim Američkim Državama, teroristički napad 11. septembra 2001. godine, burzovni slom 2008., dolazak Donalda Trumpa na vlast, zatvaranje, pa sve do deportacije u Hrvatsku – zemlju koje se gotovo uopće ne sjeća i u kojoj je prepušten kafkijanskom administrativnom limbu, piše novinarka Večernjeg lista.

Vapaj za pomoć na društvenim mrežama

"Pozdrav svima, upravo sam se doselio u Zagreb iz Amerike. Zbog deportacije trebam pomoć, nikad nisam živio u Zagrebu i ne poznajem nikoga ovdje. Pokušavam pronaći smještaj, posao i srediti dokumente. Imam samo hrvatski pasoš."

Te riječi, objavljene u jednoj Facebook grupi, odmah su mi privukle pažnju.

Deportacija kao osobna sudbina

Posljednjih mjeseci intenzivno sam pratila djelovanje sada već notorne američke imigracione službe ICE u različitim gradovima SAD-a, ali sam prvi put čula za osobu koja je pritvorena i deportirana u Hrvatsku. Nakon što sam se uvjerila da je riječ o stvarnoj osobi, Sandru Silajdžiću, koji je do nedavno živio u Detroitu, pitala sam ga je li spreman govoriti o svom iskustvu za novine.

Susret u Zagrebu

Komunikaciju smo nastavili putem WhatsAppa, na kojem i dalje koristi američki broj, uz nasmijani selfi snimljen pored okeana. Sedam hiljada kilometara od Sandrovog doma, već narednog dana, na klupi na Iblerovom trgu u Zagrebu, dočekao me smiren i dostojanstven mladić s kovertom punom dokumenata.

Ponovo mi je pokazivao rodni list, pasoš i rješenje o deportaciji, iznoseći svoju životnu priču – od rata u Bosni, preko života u SAD-u, globalnih prekretnica poput 11. septembra i finansijske krize, do zatvora i konačne deportacije u zemlju koju jedva poznaje i u kojoj se sada pokušava snaći unutar složenog administrativnog sistema.

Što se zapravo dogodilo? Zašto ste vi sada u Hrvatskoj?

Deportovan sam iz Amerike. Prema novom zakonu, ako si ikada imao problema sa zakonom ili dokumentima, a izađeš iz Amerike, pri povratku te mogu staviti u proces deportacije. Moj slučaj je sljedeći: u SAD sam došao kao petogodišnjak, izbjeglica iz BiH. U srednjoj školi jednom su me zaustavili policajci, a kod sebe sam imao vrećicu marihuane. Osuđen sam na uvjetnu kaznu 2007. godine. Nakon isteka kazne život mi je nastavio teći normalno. Imao sam zelenu kartu, svi dokumenti su mi bili važeći, nakon srednje škole pronašao sam posao, s vremenom sam u njemu napredovao… Dolaskom Donalda Trumpa na vlast, taj detalj iz mladosti odjednom je postao ogroman problem.

Jeste li ikada prije zbog njega imali problema?

Prije desetak godina prijatelj me pozvao da idemo na nekoliko dana odmora u Kostariku. Kada smo se vratili u Ameriku, agent na aerodromu počeo me ispitivati: „Jesi li ikada bio u zatvoru? Jesi li ikada kažnjavan?“ Rekao sam da jesam, davno, prije više od 15 godina. Pitali su me jesam li ikada bio na imigracijskom sudu. Rekao sam da nisam, jer se nije radilo o opasnoj situaciji, nego o uvjetnoj kazni iz mladosti. Međutim, agent je rekao da će me, za svaki slučaj, poslati pred imigracijskog sudiju da on odluči šta dalje. To je bilo 2014. godine. Od tada sam se svake godine, dok se sudski postupak ne završi, morao javljati na aerodrom kako bi mi produžili privremene dokumente. U to vrijeme nisam imao advokata. Mislio sam – govorim engleski, poznajem njihov sistem, izaći ću pred sudiju i reći da je sve ovo besmisleno i da me agenti na aerodromu samo maltretiraju. Tada još nije bilo naznaka da bi nešto moglo poći po zlu.

U Ameriku ste došli kao dijete, izbjeglica iz Bosne, ali s hrvatskim državljanstvom?

Tako je. Rođen sam u Derventi 1989. godine. Gotovo cijeli rat proveli smo u BiH, a posljednju godinu u Makarskoj. Majka mi je pričala da smo bili u kampu kojim je upravljala Hrvatska vojska i da su joj tamo neki vojnici UN-a rekli da postoji crkveni program preko kojeg su ljudi dobijali izbjeglički status u Americi. Izvadila mi je hrvatsku domovnicu, obavila proceduru i na toj osnovi smo u decembru 1995. došli u SAD. Prvo smo otišli u Dayton. Tamo nam je jedna crkva osigurala smještaj i osnovnu podršku. Ja sam krenuo u školu, učio engleski, a majka i baka su pokušavale pronaći posao. Nakon dvije godine majka je čula da u Michiganu ima mnogo naših ljudi pa smo se preselili u Trenton, predgrađe Detroita. Tek tada smo počeli pravi život.

Nakon srednje škole počeo sam raditi za jednu kamionsku kompaniju kao dispečer i broker. Pronalazio sam terete za kamione – autodijelove, hranu, sve što stane u prikolicu. To sam davao našim vozačima ili prodavao drugim kompanijama. Dobro smo živjeli, imali smo sve. Imali smo i kuću, ali 2008. godine desila se velika bankarska kriza. Povećane su kamate i majka je izgubila kuću pa smo se preselili u stan. Majka mi je umrla 2018., a baka 2004. godine. Obje su imale rak. Sada sam sam. Nemam braće ni sestara. Imao sam mnogo prijatelja u Americi, radio sam, imao dom… sve sam izgubio.