Begić-Zubčević: Režija je jedno more bez obala (VIDEO)

Takmičarski program igrani film 28. Sarajevo Film Festivala otvorio je ove godine bh. film "Balada" Aide Begić-Zubčević, filmska priča o ljubavi, slobodi i umjetnosti, zasnovana na motivima Hasanaginice. Filmska "balada" smještena je u savremeni kontekst i koristi samo neke motive usmene balade.

U fokusu priče je Merjem-Meri koja se nakon deset godina bračnog života vraća u roditeljsku kuću. Nakon povratka, shvaća da je zarobljena u začaranom krugu provincijskih zakona i pravila, kao i u kompleksnim relacijama između ambiciozne majke i razmaženog mlađeg brata. Njena nada da će dobiti starateljstvo nad kćerkom je svakim danom sve manja jer nema priliku da nađe stalni posao. Jedino što je čini sretnom, a zbog čega je osuđuju, odlazak je na audiciju za film koji se snima u susjedstvu.

U glavnim ulogama su: Marija Pikić, Jasna Žalica, Milan Tocinovski, Lana Stanišić, Slaven Vidak, Enes Kozličić, Davor Golubović, Amar Čustović.

Aida Begić -Zubčević svojom "Baladom" dekonstruira baladu "Hasanaginica", krenuvši od toga da je kroz ekranizacije, dramatizacije stvoren jedan pogrešan ideal žene na ovim prostorima. To je žena koja trpi, dostojanstveno pati i kojoj na kraju "pukne srce".

"U realnosti sam viđala neke potpuno druge žene u stvarnom životu, jer naše žene stvarno nisu žene koje tiho pate dok im srce ne pukne. Nego se bore, trude, koje su toliko kompleksne, nevjerovatne da su meni vječita inspiracija", kazala je u razgovoru za Fenu Begić-Zubčević.

Ona je istakla da je htjela poigrati se s tim nekim elementima na koje smo navikli, s onim što vidjela.

"Pitala sam se ko bi danas bio taj njen brat. To je u baladi neki čovjek koji nju silom udaje za drugoga. Danas je to neki luzer, razmaženo derište koje joj upropaštava život zato što je smotan, zato što nije izgrađen. A ne zato što je on svjestan pa će on nju na silu udati. Ne mogu ni da zamislim da se na ovim prostorima ikad događalo da brat na silu udaje sestru. Toliko smo se mi od toga odmakli. Nisam viđala ni po selima da brat udaje sestru, prije bi ta sestra njega mogla ženiti na silu", smatra Begić.

Kroz film se provlači i priča o ženskom prijateljstvu. Marija sasvim slučajno sreće Adelu kolegicu iz srednje škola, koja je njena suprotnost.

Aida Begić-Zubčević podvlači da joj je jedan od najdražih motiva u filmu upravo žensko prijateljstvo, odnos majke, kćerke, prijateljstvo Marije i Adele koje maštaju da odu negdje, da počnu neki novi život u nekoj slobodi kao "Tellma i Luiz".

Zbog želje da postane glumica, nakon što je savim slučajno saznala za audiciju i prošla je, Mariju svi osuđuju.

Begić-Zubčević je mišljenja da kod nas još postoji nerazumijevanje prema umjetnosti. Kad dijete želi da se bavi umjetnošću obično mu se kaže da nađe pravi posao, a to se najviše osjeti kad je riječ o glumi.

"To najbolje održava replika iz filma "nije to posao za žensko". Kod nas se još glumica doživljava kao nemoralna osoba. Znam da mlade, lijepe glumice doživljavaju grozne, ružne stvari, samo zato što su glumice neko misli da ima pravo da ih tretira na ružan način", podvukla je Aida Begić-Zubčević.

Na kraju filma Marija razgovarajući s djevojčicom, koja je njena filmska kćerka, jer ovo je i film o filmu, kaže da je "umjetnost ono što niko ne razumije". Aida Begić -Zubčević smatra da ima taj jedan svijet umjetničkog filma u kojem važe neka nepisana pravila, neke zabetonirane strukture, krajevi.

"I sad kao blasfemija dođe da uradite nešto drugačije. Često sam se kao autorica osjećala da mi se nameću šabloni. Kao što Holivud ima neke svoje šablone, umjetnički film je upao u neki svoj šablon koji je teško razbiti. Bila sam frustirana tom pozicijom, kad se pitaš kako da završiš film. Da završiš sretno ne može, nesretno ne može. Uvijek mora da bude neki otvoren, nejasan kraj. Htjela sam napraviti jednu autoironiju. Ja radim umjetničke filmove, ali sam sita tih nepisanih pravila. Ne mogu ja više biti talac te vrste nekih zakucanih pravila, pravaca koji se moraju slijepo slijediti", podvukla je Begić-Zubčević.

Govoreći o tome kako se "Balada" razlikuje od njenih ranijih filmova, Begić-Zubčević podvlači da ljudi često kad naprave uspješan prvi film, nastave da rade sve jedan te isti film poslije toga, jer im to prolazi.

"Meni je to užasno dosadno i sa svakim narednim filmom neki drugi zadatak stavila sam ispred sebe. Volim da ispitujem nove stvari u režiji, jer režija je jedno more bez obala, to je toliko uzbudljiva umjetnost. Toliko ja ne znam o tome. Sad sam se prvi put igrala s montažom, svaki put sebi dam neki rediteljski izazov. Mislim da je tu prostor moje kreativne slobode koji sam mislim s "Baladom" najviše uspjela osvojiti", zaključila je na kraju razgovora za Fenu rediteljica Aida Begić-Zubčević.