Pauza / INOVACIJE I TEHNOLOGIJE

Moderni retro: Jugoslovenski kiosk K67 u Berlinu

09.09.2018. 10:54 / Izvor: Deutsche Welle

Tramvajske karte, viršle, cvijeće… sve se prodavalo iz crvenog kioska K67, neizostavnog dijela jugoslovenskih gradova. Sada će jedan takav, ali žuti, krasiti berlinski Krojcberg. Kreator Saša Mehtig nikad se nije obogatio.

Saša J. Mehtig se smješka, klima glavom i tiho ponavlja „hvala, hvala“, dok mu u jednom industrijskom atrijumu u berlinskoj četvrti Krojcberg prilaze mladi ljudi i čestitaju. Ovaj 77-godišnji arhitekta i dizajner iz Ljubljane prima čestitke za nešto što je stvorio dok većina onih koji mu prilaze još nije bila ni rođena.

Zvijezda ove večeri u istorijskom atrijumu zgrade u kojoj se nekada nalazila fabrika nalivpera Pelikan, a danas proizvodnja jedne od najpoznatijih svjetskih optičkih marki Mykita, jeste čudnovat plastični kiosk sjajnih i zaobljenih površina.

Kafa i bio-sokovi iz jugo-kioska

"Kao da dolazi iz neke prošle budućnosti: futuristički retro", kaže Martin Ruge fon Lev, berlinski dizajner i glavni „krivac“ za ovaj neobični berlinski događaj. On je naime taj koji je krajem devedesetih, tokom putovanja kroz Poljsku, ugledao ovaj kiosk i u istom trenutku poželio da ga posjeduje.

Sada jedan potpuno restaurirani K67 stoji u dvorištu Mykita House-a u Krojcbergu. Ovdje će budućnosti kreativci i zaposleni u okolnim start-up kompanijama kupovati kafu i užinu. Idejni začetnik ovog projekta, Ruge fon Lev, početkom ove godine napokon je realizovao svoju zamisao staru dvadesetak godina i jedan kiosk iz Ljubljane, nakon temeljne restauracije pod budnim okom idejnog tvorca Saše J. Mehtiga, dopremio u Berlin.

"Htio sam da i ljudi ovdje u kreativnom centru Evrope budu upoznati s ovim fenomenalnim dizajnom", kaže Ruge fon Lev.

K67 je već nakon svog rođenja krajem šezdesetih godina bio predstavljen svjetskoj kreativnoj eliti. Prvo mu je poznati londonski Design Journal 1970. posvetio udarni članak. Iste godine je tada još vrlo mladi arhitekta Mehtig dobio poziv iz njujorškog Muzeja moderne umetnosti (MoMA). I tako je ulični detalj, duboko urezan u masovnu podsvijest nekadašnjih žitelja prostora „između Vardara i Triglava“, ušao u anale svjetskog dizajna i prije nego je zaživio na ulicama jugoistočne Europe.

Kiosk se ovih dana ponovno nalazi u centru pažnje, ne toliko zbog nove ugostiteljske namjene u Berlinu, koliko zbog velike izložbe posvećene jugoslovenskoj arhitekturi i oblikovanju u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti u kojem ovaj arhetip modernog dizajna u Jugoslaviji igra važnu ulogu.

MoMA i burek

Gotovo svi prisutni u berlinskom atrijumu ove septembarske večeri ovaj neobični plastični kiosk vide po prvi put u životu. Ipak, za sve one koji su se u jednom trenutku poslije sedamdesetih neko vrijeme zadržali na prostoru koji se nekad zvao Jugoslavija, kiosk trezvenog industrijskog naziva K67 je dobro poznat oblik.

Plastični kiosk neobičnog dizajna se od sedamdesetih godina munjevitom brzinom, iz male fabrike Imgrad iz najdublje slovenačke provincije širio ne samo tadašnjom Jugoslavijom nego i Evropom, prije svega istočnom. Preko 7.500 modela je izašlo iz pogona fabrike u Ljutomeru. U njemu su se prodavale novine, autobuske i trajektne karte, burek, hot dog, ćevapi, cvijeće a ponekad se iz njega i kontrolisao saobraćaj ili ulaz na parkirališta.

Priča o nastanku ovog rubnog vizuelnog simbola socijalističkog samoupravljanja je neobična poput njegovog oblika. Mladi arhitekta Saša Mehtig sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka dobio je odjednom zadatak da konstruiše urušeni krov terase legendarne ljubljanske kafane Evropa. I tu je mladi arhitekta uspio da se izbori za ideju tada futurističkog krova od prozirne svijetleće plastike.

Iskustvo s ovim materijalom će mu, kako će se kasnije pokazati, pomoći u ostvarenju jednog od najsmelijih vizuelnih projekata u socijalističkoj Jugoslaviji. Rastući mali privatni biznisi su doneli nove probleme krajem šezdesetih za urbaniste u celoj Jugoslaviji. Svuda su nicali vizuelno neuravnoteženi neugledni limeni kiosci koji svojim oblikom i funkcijom nisu odgovarali tadašnjoj ideji modernističke slike gradova.

Saša Mehtig, student slavnog slovenačkog moderniste Edvarda Ravnikara, već je imao zamisao modularnog kioska koji je zapravo spoj dvije pravougaone cijevi. Tadašnjim čelnicima ljubljanskog urbanističkog zavoda ideja se odmah dopala, pogurali su je na zvaničnim nivoima i legenda je rođena.

K67 se u standardnoj crvenoj boji nezaustavljivo širio juogoistokom Europe. Mehtig je od samog početka, što je vrlo neuobičajeno, imao kontrolu nad svojim projektom. Znao je ko ga može proizvesti i nikada nije dopuštao prepravke bez njegovog znanja. To je doprinijelo tome da K67 ostane vjeran prvobitnom planu iz 1967. (zato K67) i bude isti od Varšave preko Budimpeše pa do Skoplja.

Japanski metabolisti kumovali obliku

Od vizuelnih uticaja Mehtig bez razmišljanja spominje arhitekte rodonačelnike japanskog metabolizma Kišu Kurokavu i Britanca Petera Kuka. Oni su svojim konceptima plug-in gradova naveliko uticali na mladog arhitektu i njegovu ideju o „beskrajnom kiosku“ koji se po potrebi spajanjima modula može širiti neograničeno.

Zaista, 7.500 prodatih komada uz cijenu od „tri fićeka“ po komadu, kako kroz smijeh kaže energični arhitekta i uz garantovanu proviziju, zvuči kao uspješna finansijska priča. Ipak, ni Slovenija osamdesetih nije bila imuna na pojave glasina o „uspješnom preduzetništvu“ koje je i u ovoj zemlji uništilo kasniju tranziciju.

Početkom osamdesetih Mehtig je ušao u spor s novom upravom Imgrada koja mu sve do završetka procesa osam godina kasnije nije isplaćivala honorar. Kada je firma izgubila proces i bila prisiljena da isplati zaostali novac, inflacija je u međuvremenu pojela najveći deo honorara.

"Ja se nikada nisam obogatio, pogotovo ne u zapadnom smislu. Imao sam uvijek dovoljno za solidan život. Ali vjerovali vi meni ili ne, novac u tadašnje doba nije bio na prvom mjestu. Mi arhitekte smo htjeli da učinimo nešto za društvo u kojem smo živjeli i u koje smo vjerovali. A K67 je bio nešto dobro za društvo", zaključuje Mehtig naslonjen na svoj životni projekat.

A možda „svemirski brod“, kako ga opisuje Martin Ruge, i njegov „jugo-retro šarm“, i kreativce u hipterskom raju berlinskog Krojcberga podstakne na nove ideje.  

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video? Pošaljite na Viber 060 3315503 ili na mail urednik@akta.ba ili putem Facebooka i podijeliti ćemo je sa hiljadama naših čitatelja.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Pauza