Sarajevo "leži" na vodi, ali sve češće ostaje žedno. U ljetnim mjesecima, građani redovno ostaju bez vode – noću, a ponekad i danju. Da li je glavni grad Bosne i Hercegovine na pragu ozbiljne nestašice? I kako zapravo funkcioniše njegov sistem vodosnabdijevanja? Ako se na problem vodosnabdijevanja gleda i bez političkih, te koruptivnih primjesa koja ga dodatno uveličavaju on ostaje i sigurno će biti izazov, piše N1.
Glavni izvori vode: Bačevo, vrela i bunari
Sarajevo se snabdijeva vodom prvenstveno iz izvorišta Bačevo kod Ilidže. To je niz podzemnih bunara koji daju preko 2.500 litara vode u sekundi, a preko 80% grada pije baš tu vodu.
Osim Bačeva, tu su i prirodna vrela – Mošćanica, Hrasnica, Vrelo Bosne – i desetine manjih izvora. Njihove izdašnosti se mijenjaju s vremenskim uslovima, a tokom sušnih ljeta mogu pasti i za 70%.
Mreža cijevi, pumpi i rezervoara
Voda iz bunara se preko glavnih cjevovoda i pumpi šalje ka velikim rezervoarima iznad grada – Mojmilo, Bjelave, Grdonj. Otuda ide do svake česme, kroz više od 1.100 km cijevi.
Problem? Većina tih cijevi je stara po 50+ godina. Mnoge su istrošene, pucaju, propuštaju ili se ne mogu servisirati bez višesatnog prekida.
Nestaje li voda – ili samo curi?
Najveći problem Sarajeva nisu izvori – već gubici vode u mreži.
Preko 60% vode nestaje kroz curenja, pukotine i nelegalne priključke. Znači: više od pola vode nikada ne stigne do građana. Zato se noću obara pritisak, kako bi se rezervoari napunili za jutro.
Ove „tihe redukcije“ bile su svakodnevica, iako izvori teoretski imaju dovoljno kapaciteta. U posljednje vrijeme noćnih redukcija je manje nakon određenih sanacija u mreži.
Klimatske promjene: Nova prijetnja staroj mreži
Ljeta u Sarajevu postaju sve suša i toplija. Padavina je manje, a izvori presušuju. U ljeto 2024. zabilježena je ekstremna suša: više od 60 dana bez ozbiljnih kiša, uz pad nivoa vode na svim izvorištima.
Smanjena izdašnost bunara i vrela, kombinovana s visokim gubicima, dovela je do noćnih i djelimičnih dnevnih redukcija širom grada. Takve situacije mogu biti sve češće i ekstremnije.
Može li Sarajevo ostati bez vode?
Ako se ništa ne promijeni – da. U najgorem scenariju, kombinacija suše, starih cijevi i rasta potrošnje mogla bi dovesti do višednevnih ili čak višesedmičnih prekida.
Ali postoje rješenja. U toku su milioni maraka vrijedni projekti zamjene cijevi. Gradi se nova infrastruktura. Traže se nova izvorišta. Razmatra se i izgradnja akumulacije Crna Rijeka – vještačkog jezera koje bi Sarajevu dalo dodatni izvor vode. Ako se planirane sanacije i projekti ostvare najcrnjeg scenarija neće biti.
Šta se može učiniti?
✔️ Smanjiti gubitke – zamjenom cijevi i pametnijim upravljanjem mrežom
✔️ Zaštititi izvorišta – spriječiti zagađenje i prekomjernu eksploataciju
✔️ Prilagoditi se sušama – planirati akumulacije i edukovati građane o štednji
✔️ Modernizovati sistem – pametne pumpe, detekcija kvarova, digitalni nadzor
Zaštita izvorišta i održivost – Neophodno je zaštititi zone oko izvorišta od prekomjerne gradnje i zagađenja. Npr. Sarajevsko polje mora ostati permeabilno za kišu i snijeg – prekrivanje betonom ili zagađenje tla ugrozilo bi punjenje bunara. Planovi prostornog uređenja trebaju predvidjeti zaštitne zone oko svih vrela (što je i zakonska obaveza) kako bi se očuvala njihova izdašnost i kvalitet. Također, eksploatacija bunara mora biti održiva: stručnjaci su još ranije upozorili da pretjerano crpljenje uz vještačko prihranjivanje dovodi do “kolmiranja” akvifera, tj. zapunjavanja pora i smanjenja kapaciteta podzemnih rezervoara. Stoga se na duži rok mora paziti da se bunari ne iscrpljuju brže nego što se obnavljaju. Povećavanje boja potrošača kroz gradnju velika je opasnost.
Ipak, potpuni kolaps – da cijeli grad ostane bez vode – još uvijek nije izvjestan pod normalnim okolnostima. Sarajevo ima relativno obilne izvore u okolini (planinske vode i podzemne rezerve) tako da se uz mješavinu restrikcija i upravljanja uspijeva izbjeći apsolutna suša. No, trendovi su zabrinjavajući. Stručna studija je još 2000. utvrdila da trenutna održiva izdašnost postojećih izvora pokriva jedva ~41% potreba grada. Drugim riječima, oslanjali smo se na “višak” koji se nadoknađivao preko eksploatacije podzemlja i vještačkog prihranjivanja – što nije dugoročno održivo. Ukoliko se ništa ne preduzme, a potražnja za vodom nastavi rasti (grad se širi, ljeti treba više vode) dok klimatske promjene smanjuju prirodni priliv, rizik ozbiljne nestašice će se povećavati. Eko akcija je jasno navela dva glavna uzroka problema: dotrajala mreža sa ogromnim gubicima i to što decenijama nije izgrađen nijedan novi veliki vodni objekat (npr. akumulacija “Crna Rijeka”) koji je planiran još 1980-ih.
Dobra vijest je da su nadležni svjesni ovih rizika te su konačno počeli poduzimati mjere da se preduprijedi budući kolaps vodosnabdijevanja koliko će biti efikasni kazaće česme u stanovima i kućama građana.
