Vještačka inteligencija sve snažnije ulazi u škole, kompanije i javne institucije, ali ko zapravo odlučuje kako će se koristiti i imaju li građani mogućnost utjecati na odluke koje mogu mijenjati njihove poslove, obrazovanje i svakodnevni život? Upravo ovo pitanje otvara objavljeni i nagrađeni naučni rad "Progress Without Consent: AI Deployment and the Democratic Legitimacy Gap", predstavljen na 37. međunarodnoj konferenciji IIMA, održanoj na Internacionalnom Burch univerzitetu u Sarajevu.
Rad "Progress Without Consent: AI Deployment and the Democratic Legitimacy Gap" potpisuju Engin Obučić, Ekrem Nurović i Mersid Poturak sa Internacionalnog Burch univerziteta, a objavljen je u zborniku International Information Management Association (IIMA) Conference Proceedings 2026.
Autori uvode pojam "progress without consent" – napredak bez pristanka, kojim opisuju situaciju u kojoj se tehnološke inovacije zasnovane na vještačkoj inteligenciji uvode u društvo bez dovoljno široke javne rasprave i demokratskog legitimiteta.
Drugim riječima, pitanje više nije samo šta AI može napraviti, nego ko ima pravo odlučiti šta će AI raditi u društvu, navodi jedan od autora za Akta.ba.
Tehnologija stiže prije pravila
Centralna teza rada jeste da uvođenje vještačke inteligencije koja preoblikuje društvo zahtijeva demokratski legitimitet: građani na koje se te promjene odnose moraju imati stvarnu mogućnost da kroz javnu raspravu i odgovorne institucije utječu na odluke o njenoj primjeni, ospore ih i zahtijevaju njihovo preispitivanje, uključujući izmjenu ili povlačenje uvedenih sistema. „Napredak bez pristanka“ nastaje kada privatne odluke o uvođenju tehnologije postanu pravila društvenog života prije nego što steknu legitimitet kroz demokratski proces.
Autori naglašavaju da pod "napretkom bez pristanka" ne podrazumijevaju potpun izostanak javne debate, niti tvrde da postoji koordinirana zavjera tehnoloških kompanija. Riječ je, navode, o strukturnom problemu u kojem inovacije nadmašuju sposobnost demokratskih institucija da obrade njihove šire društvene posljedice i osiguraju odgovarajući demokratski mandat.
U prezentaciji rada taj odnos prikazan je kao dvije različite brzine: komercijalno širenje tehnologije ubrzava eksponencijalno, dok je demokratski proces po svojoj prirodi sporiji, sistematičan i podložan preispitivanju. Prostor koji nastaje između te dvije putanje autori nazivaju "legitimacy gap" – jazom legitimiteta.
Od zapošljavanja do kredita i socijalnih prava
Problem postaje konkretniji kada AI prestane biti samo alat za generisanje teksta ili slike i počne učestvovati u odlukama koje neposredno utiču na ljude.
U rad koji je konceptualan, analiziraju se sistemi koji se mogu koristiti pri zapošljavanju, kreditiranju i ostvarivanju socijalnih prava. Autori navode da način prikupljanja podataka određuje čiji će podaci i perspektive biti zastupljeni, dok pravila pristupa, cijene i korištenja određuju ko može koristiti ili dalje razvijati sistem. Kada se AI koristi u zapošljavanju, kreditiranju ili socijalnoj zaštiti, dolazi i do preraspodjele moći odlučivanja.
Zato AI, prema njihovoj argumentaciji, nije moguće posmatrati isključivo kao neutralnu tehnologiju.
"Napredni AI sistemi transformišu društvo prije nego što je njihov demokratski mandat jasno formulisan i odobren", jedna je od ključnih tvrdnji rada.
To pitanje lako se može prevesti i u svakodnevni život: ako algoritam učestvuje u odluci ko će dobiti posao, kredit ili neku javnu uslugu, ko je odlučio da taj sistem uopće smije donositi ili oblikovati takvu odluku – kompanija koja ga je razvila, institucija koja ga je kupila ili građani na koje se odluke odnose?
Kupovina proizvoda nije isto što i demokratski pristanak
Autori se bave i argumentom prema kojem masovno korištenje AI alata samo po sebi pokazuje da ih je društvo prihvatilo.
Njihov odgovor je da se tržišni izbor ne može poistovjetiti s političkim legitimitetom. Korisnik bira između proizvoda koji su mu već ponuđeni, ali prethodno nije učestvovao u odlučivanju treba li određena tehnologija biti uvedena niti pod kojim društvenim uslovima.
"Usvajanje tehnologije u uslovima ograničenog izbora ne znači njeno odobravanje", navodi se u radu.
Ovo je posebno značajno kada posljedice korištenja AI sistema ne ostaju ograničene na osobu koja je odlučila koristiti određeni proizvod, nego utiču na tržište rada, obrazovanje ili način rada javnih institucija.
Ilustracija
Rješenje nije zaustaviti AI
Autori pritom ne zagovaraju zaustavljanje tehnološkog razvoja.
Naprotiv, izričito navode da problem nije u tome što bi razvoj AI trebalo usporiti ili potpuno zaustaviti, već u činjenici da tehnologija napreduje brže nego što demokratske institucije uspijevaju razumjeti, artikulisati i regulisati njene posljedice.
Kao mogući model navode oblasti u kojima su društva već morala pronaći način da pomire veoma složenu tehnologiju sa javnom odgovornošću – poput farmaceutske industrije i nuklearne energije.
Građani, naime, ne moraju biti farmaceuti da bi lijekovi bili predmet nezavisnog nadzora, niti nuklearni fizičari da bi nuklearna postrojenja bila regulisana.
"Kompleksnost je argument za institucionalno posredovanje, a ne za njegovo odsustvo", zaključuju autori.
Ko bi mogao reći AI-ju "ne"?
Jedan od prijedloga rada jeste uspostavljanje nezavisne procjene prije uvođenja određenih AI sistema, posebno kada njihova primjena nosi značajne društvene rizike.
Teret dokazivanja sigurnosti i prihvatljivosti sistema, prema predloženom modelu, bio bi na developerima, dok bi pogođene grupe trebale imati mogućnost da zatraže preispitivanje odluke. Nezavisno tijelo trebalo bi imati stvarnu mogućnost da odobri ili odbije uvođenje sistema.
Prezentacija rada ovaj pristup svodi na tri ključna momenta: provjera prije uvođenja, učešće javnosti tokom odlučivanja i mogućnost povlačenja ili izmjene sistema nakon njegovog uvođenja.
Upravo posljednja mogućnost posebno je važna. Autori ističu da AI sistemi ne bi trebali postati nepovratna društvena infrastruktura prije nego što građani i institucije uopće shvate njihove posljedice.
Pitanje koje tek dolazi pred BiH
Iako je rad postavljen u širi međunarodni kontekst, pitanje koje otvara neposredno je relevantno i za Bosnu i Hercegovinu.
Kako AI bude sve prisutniji u kompanijama, školama, univerzitetima i javnom sektoru, rasprava se neće moći svesti samo na nabavku novih softverskih rješenja ili povećanje produktivnosti. Pitanje će biti i ko postavlja granice njihove upotrebe, ko kontroliše posljedice i kakvo pravo imaju zaposleni, učenici, roditelji i građani da ospore odluke koje na njih utiču.
Zaključak rada upravo zato nije usmjeren protiv tehnološkog napretka. Autori navode da razvoj AI ne može ostati zatvoren u prostor tehnoloških laboratorija i privatnih kompanija, nego mora postati predmet šire društvene rasprave i demokratskog odlučivanja.
U konačnici, pitanje koje postavljaju nije hoćemo li koristiti vještačku inteligenciju, nego ko će imati pravo da odlučuje kako, gdje i pod kojim pravilima će ona mijenjati društvo.
