U Federaciji BiH se o administraciji govori godinama. Prevelika je, preskupa, spora. Podaci Federalnog zavoda za statistiku, koje je Akta.ba tražila upravo da bi sagledala omjer zaposlenih u javnom i privatnom sektoru, daju prilično jasan okvir. U Federaciji BiH javni sektor godinama drži gotovo isti ili veći broj zaposlenih, dok privatni sektor, sporije nego što bi ekonomiji trebalo, nosi glavni teret rasta ukupne zaposlenosti.

U 2024. godini Federacija BiH imala je ukupno 547.660 zaposlenih (pravna lica, obrt i srodne djelatnosti). Od tog broja, 173.013 radi u javnom sektoru, dok je 374.647 zaposleno u privatnom – realnom sektoru. U procentima, to je približno 32% javni naspram 68% privatni sektor.

Drugim riječima, javni sektor je približno 46 zaposlenih na svakih 100 u privatnom sektoru, omjer koji je dovoljno visok da se svaka promjena plata, naknada ili sistemskih troškova u javnom sektoru odmah prelije na cijelu ekonomiju.

Ipak, privatni sektor, iako brojčano veći, nosi nesrazmjerno veći teret. On ne samo da stvara novu vrijednost, nego iz te vrijednosti finansira i dio sistema koji se ne mjeri tržišnom efikasnošću, nego budžetskim kapacitetom.

Trend koji bode oči

Upoređujući nekoliko godina unazad, struktura izgleda gotovo zamrznuto. Broj zaposlenih u javnom sektoru se od 2017. do 2024. kreće oko 172–174 hiljade, uz minimalne oscilacije. Privatni sektor je u istom periodu porastao sa 333.374 (2017) na 374.647 (2024), dakle za oko 41 hiljadu radnih mjesta.

To praktično znači da je skoro sav rast ukupne zaposlenosti u Federaciji u posljednjih sedam godina došao iz privatnog sektora, dok je javni sektor ostao “stalna veličina”.

Penzioneri vs. realni sektor

Najgrublja, ali i najiskrenija mjera održivosti nije ni procenat javnog sektora, nego odnos onih koji uplaćuju i onih koji primaju.

U Federaciji BiH broj penzionera je 464.203, dok je broj zaposlenih u privatnom sektoru u 2024. bio 374.647. To znači da Federacija ima oko 89,5 hiljada više penzionera nego zaposlenih u realnom sektoru.​

To nije samo “zanimljiva statistika”, nego poruka o odnosu snaga. Sistem koji se dominantno finansira iz rada i produktivnosti realne ekonomije, sve teže podnosi teret izdržavanja rastućih obaveza. Kad penzionera ima više nego radnika u realnom sektoru, svaka kriza, usporavanje privrede, pad izvoza, inflacija, odlazak radne snage, direktno udara u stabilnost fondova i javnih finansija. U takvoj postavci, pitanje više nije koliko javni sektor košta, nego koliko dugo realni sektor može držati tempo.

S.B.