Proračun EU ili kako podijeliti manje da svi dobiju više?

I najveće prijateljstvo je na teškoj kušnji kad se postavi pitanje tko će izvaditi novčanik. U EU se usprkos svemu i dalje svi zaklinju u zajedništvo, ali kada je novac u pitanju mišljenja su veoma različita.

Nitko nije ozbiljno vjerovao kako će već na prvom sastanku na vrhu članica Europske unije o proračunu doći do sloge. Jer radi se o novcu, o mnogo novaca proračuna EU za slijedećih sedam godina kojeg netko treba platiti, a netko ga želi potrošiti. A onda je tu i domaća publika svakog od predsjednika država ili vlada EU kojoj se treba pokazati kako se kao lavovi bore za njihove nacionalne interese.

A onda su tu i interesi pojedinih institucija EU: Europski parlament se ionako bori za više utjecaja unutar Unije i njemu zato nije bilo teško dići ruku za zahtjev kako sve članice moraju izdvajati 1,3% svog BDP-a za europske projekte. Europska komisija također ima svojih planova i traži barem 1,1%, a nema malo država kojima je i 1,07% čini previše. Ti djelići postotka se čine kao cjepidlačenje, ali riječ je o BDP-u gospodarskih velesila kao što je i Njemačka – dakle preračunato, to su teške milijarde eura.

Tko je kriv?

Nova predsjednica Europske komisije, Ursula von der Leyen prvi put sudjeluje u ovoj žestokoj raspravi o srednjoročnom proračunu EU. Mogla je znati da će biti teško, ali je ipak iznenađena: „Ovi pregovori postaju sve teži. 27 država članica imaju 27 različitih interesa." Usprkos nepovjerljivima, svima je i posve sebičan interes ostati zajedno, doduše možda iz nešto različitih razloga. Zato ne pomaže nikakva kuknjava: treba sjediti i pregovarati dok se ne postigne sporazum. Jer EU mora dobiti novi proračun.

U međuvremenu su se već stvorile i frakcije država koje imaju slične interese i koje onda zajedničkim snagama pokušavaju držati svoju poziciju. Tako je tu takozvani Klub štediša koji broji Dansku, Nizozemsku, Austriju i Švedsku. Oni su već i prije ovog sastanka sasvim jasno i nepopustljivo najavili kako uopće nisu spremni plaćati više nego što sad plaćaju.

Blizu tog stava je i Njemačka, ali je Berlin spreman razgovarati. Jasno mu je kako će negdje trebati stvoriti novac kojeg je do sada plaćala Velika Britanija, ali i kod toga se spremnost drži u granicama. Berlin je također spreman stati iza ambicioznih planova Europske unije u zaštiti klime i digitalizaciji. Makar zaštitnici okoliša tu vjeruju kako u Njemačkoj imaju pouzdanog saveznika, tu ne treba imati niti najmanje iluzija: to su u prvom redu njemačke tvrtke i njemačka tehnologija za postrojenja koja će dovesti do tih ciljeva tako da će i taj novac na koncu završiti kod kuće.

Na sastanak o proračunu je na primjer nizozemski premijer rekao kako je ponio i dobru knjigu. Jer nitko ne želi popustiti ni za milimetar...

Nema pravne države, nema ni novaca

Sa druge strane – i tu zdušno dijeli mišljenje Kluba štediša - Berlinu su već dosadili izdaci gdje izgleda da novac odlazi u nepovrat: za razvoj nerazvijenih regija koje ipak ostaju nerazvijene već desetljećima, za potporu poljoprivrednicima gdje su se neki već toliko navikli na novac iz Bruxellesa da im je to već dio kalkulacije prodajne cijene.

A onda Njemačka ustraje u mehanizmu koji bi omogućio nešto novo: ako neka država članica narušava vlastite institucije pravne države onda treba biti moguće da joj se smanji potpora. Naravno da je to usmjereno protiv država poput Poljske ili Mađarske i novi predsjednik Vijeća, Charles Michel je zato tu stavku razvodnio do te mjere gdje je vjerovao kako bi to mogli potpisati čak i Varšava ili Budimpešta. Ali Angela Merkel se tu pokazala izuzetno tvrdoglava i ne želi odustati od tog, takozvanog „mehanizma pravne države": „To se ne može izračunati u brojkama", izjavila je Merkel. No isto tako je procijenila kako će „trebati još vremena" kako bi se Europljani dogovorili.

„Prijatelji povišice"

Baš kao što se stvorio Klub štediša, tako se okupila i skupina zemalja članica u Prijatelje više novca – kako bi se još moglo nazvati njihov službeni naziv Prijatelji kohezije. „Kohezija" je euro-birokratski izraz za potporu infrastrukturi i regijama i ne treba čuditi da su tamo i države juga EU, baš kao i Istoka. Na kraju ovog (neuspješnog) sastanka se španjolski premijer Pedro Sanchez ljutio što se svi previše koncentriraju na Štediše, makar su to redom malene države sa jedva nekim utjecajem u Europskoj uniji.

Naravno, ako se računa površina i broj stanovnika bi to moglo biti točno, ali ne kad se računa i dimenzija njihovih blagajna. A novi zahtjevi bi ih žestoko udarili po džepu: tako bi po nekim kalkulacijama jedna Nizozemska morala plaćati čak 45% više za Europsku uniju nego što je plaćala do sad. Sanchez jedva da ozbiljno može misliti da će tako nešto Mark Rutte rado prihvatiti.

Opet negdje blizu ovim Prijateljima je i Francuska: predsjednik Macron se baš kao i njemačka kancelarka zalaže za modernizaciju EU i reforme, ali tako da te reforme ipak ne odu previše daleko. Drugim riječima, da ne pogode francuske poljoprivrednike: „Francuska je odbila lošiji sporazum u pitanju zajedničke agrarne politike", objavio je francuski predsjednik. Drugim riječima: ne želi niti čuti da se potpore (francuskim) poljoprivrednicima smanjuju.

Poljoprivreda se već desetljećima pomaže novcem EU. A onda odjednom nema novaca za nove projekte...

Mađarska voli Europu

Novinari koji su pratili ovaj sastanak su od čuda trljali oči i na nastup mađarskog premijera Orbana. Makar je njegova stranka na udaru kritika čak i iz redova njenih europskih partnera, Orban je pred novinarima nastupio u ulozi državnika: „Ja sam za ambicioznu Europu", izjavio je i dodao kako se potpuno slaže sa zahtjevom Europskog parlamenta kako bi trebalo povećati izdatak na 1,3% BDP-a. Usprkos takvoj podršci Europskoj uniji, tu nema nikakvog iznenađenja i računica je jasna: što je više novca, to je više šansi da nešto od toga završi i u Budimpešti. A sve priče o nepovjerljivosti Mađarske prema Europi su također daleko od realnosti: čak i ako se sad ne računa novac potpore Bruxellesa, Budimpešta odlično zna koliko je vrijedno zajedničko tržište i što joj znači pogoni koje europske tvrtke otvaraju u toj zemlji.

Na kraju ovog sastanka je i predsjednik Vijeća, Charles Michel je još jedino mogao žalosno gledati ruševine svojeg kompromisnog rješenja i morao je shvatiti kako ga čeka težak posao. Jedva da je ikoga uspio uvjeriti da se barem malčice pomakne sa svojih prvotnih pozicija, ali možda su i članice u ova dva dana bile posebno odlučne pokazati nepopustljivost. Svađa je uvijek bilo kod srednjoročnog proračuna, ali se teško sjetiti da je ikad bilo baš tako „tvrdo".

Ali ništa ne pomaže, sporazum se mora postići. Tehnički - ne mora, ali to će sve učiniti još kompliciranijim i nitko tu neće biti zadovoljan. Ako članice ne uspiju dogovoriti sedmogodišnji plan proračuna, poslovanje se nastavlja sa posljednjim dogovorenim proračunom, ali onda nema novaca za nove projekte i inicijative. Novi sastanak na vrhu zapravo nije niti dogovoren jer sad se mora pregovarati i dogovarati diljem Europske unije. Možda će se opet naći u ožujku ili travnju, ali još uvijek nitko nije optimističan.