Izbori za Europski parlament: Što je drukčije?

Izbori za novi saziv Europskog parlamenta za mjesec dana pružit će europskim građanima priliku da utječu na politike Europske unije u idućih pet godina.

Izbori se održavaju u svih 28 država članica od 22. do 25. svibnja, a bira se 751 zastupnik na mandat od pet godina.

Hrvatski građani biraju 11 zastupnika, jednog manje nego sada jer se broj zastupnika EP-a smanjuje s 766 na 751. Međutim, prvi ih put biraju na puni mandat.

Gotovo 400 milijuna europskih birača na ovim će izborima, po tumačenju Europskog parlamenta, prvi put neizravno preko Europskog parlamenta birati novog predsjednika Europske komisije.

Europske političke stranke prvi su put u povijesti istaknule svoje kandidate za predsjednika Europske komisije kako bi se privukli birači i njihovim izravnijim uključivanjem ojačalo politički legitimitet Europskog parlamenta i Europske komisije.

Europsko vijeće prilikom imenovanja kandidata za predsjednika Europske komisije mora, prvi put, voditi računa o rezultatima izbora.

Ankete pokazuju da će nakon šest godina krize, štednje i velike nezaposlenosti izbore obilježiti jačanje 'protueuropskih populista', kako se u europskom žargonu označavaju krajnje desne i krajnje lijeve, populističke i euroskeptične stranke kao što su francuska Nacionalna fronta (FN), nizozemska Slobodarska stranka (PVV), britanski UKIP, grčka Syriza i talijanski Pokret pet zvijezda, koji bi zajedno mogli dobiti gotovo četvrtinu glasova.

Krajnja desnica predvođena FN-om i PVV-om mogla bi formirati novu političku skupinu u Europskom parlamentu, za što joj je potrebno najmanje 25 zastupnika iz sedam država članica, čime bi dobila veći utjecaj na proces donošenja odluka.

No, europski čelnici ističu da će novi saziv Europskog parlamenta biti i dalje većinski proeuropski orijentiran, ističući da se 'protueuropljani' međusobno jako razlikuju i obično ne glasuju zajedno.

Europski izbori u pojedinim su zemljama test za vladajuće stranke, koje na njima obično loše prolaze, a marginalni pokreti to koriste.

Šest najvećih europskih država, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija, Španjolska i Poljska, koje zajedno imaju gotovo polovicu zastupnika u Europskom parlamentu, ključne su za konačni rezultat izbora.

Stranke desnog centra okupljene u Europskoj pučkoj stranci (EPP), koje su dominirale u zadnja četiri saziva EP-a i sada imaju 274 zastupnika, po zadnjim su anketama u blagom vodstvu, premda s pedesetak zastupnika manje u odnosu na postojeći saziv, i vjerojatno će morati formirati 'veliku koaliciju' s lijevim centrom (S&D), koji će imati desetak zastupnika više nego sada.

Europska pučka stranka, po projekcijama PollWatcha od 16. travnja, dobit će 222 zastupnika, a Progresivni savez socijalista i demokrata (S&D) 209. No zbog male razlike, postoji 25-postotna mogućnost da socijalisti prestignu pučane.

Treća politička skupina u Europskom parlamentu vjerojatno će i dalje biti liberali (Savez liberala i demokrata za Europu - ALDE), ali s dvadesetak zastupnika manje nego sada, 60 umjesto 85, a četvrta će biti krajnja ljevica (Ujedinjena europska ljevica/Nordijska zelena ljevica - GUE/NGL), kojoj predizborne ankete daju 53 zastupnika prema sadašnjih 35.

Europskim konzervativcima i reformistima (ECR), kojima pripada britanska Konzervativna stranka, ankete daju 42 zastupnika, prema 56 sada, a tvrdim euroskepticima Europe slobode i demokracije (EFD), koje predvode britanski UKIP i talijanska Sjeverna liga, jednog više nego sada, 34.

Zeleni će vjerojatno izgubiti 20 zastupnika i pasti na 38, dok bi tzv. 'neovisnih' zastupnika (NI), koji ne pripadaju nijednoj političkoj skupini i većinom su euroskeptični, trebalo biti 93, prema 30 sada. Tu spadaju francuska Nacionalna fronta, nizozemska Slobodarska stranka (PVV), mađarski Jobbik, austrijski FPOe i slične stranke krajnje desnice i ljevice.

Stranke centra (EPP, S&D, ALDE) imat će zajedno 65 posto zastupnika, dok sada imaju 72 posto.

Zastupnika krajnje desnice, ako se zbroje zastupnici EFD-a i većina 'neovisnih' zastupnika, bit će nešto više od 120, prema sadašnjih 47, što je oko 16 posto saziva, a krajnje lijevih (GUE/NGL) sedam posto.

Zadnje projekcije PollWatcha za Hrvatsku pokazuju da bi od 11 hrvatskih zastupnika troje bilo iz HDZ-a, dvoje iz SDP-a, a po jednog zastupnika imala bi Hrvatska narodna stranka, Istarski demokratski sabor, Hrvatski laburisti, Održivi razvoj Hrvatske, Savez za Hrvatsku i Nacionalni forum-Hrvatska socijalno liberalna stranka.

Što je drukčije?

Ovi izbori, po tumačenju Europskog parlamenta, razlikuju se od prethodnih po tome što će europski građani prvi put neizravno, preko Europskog parlamenta, birati novog predsjednika Europske komisije, izvršnog tijela EU-a.

Zastupnici Europskog parlamenta apsolutnom će većinom glasova (376/751) "izabrati" novog predsjednika Europske komisije, na osnovi prijedloga Europskog vijeća (šefovi država ili vlada EU-a), kaže glavni tajnik Europskog parlamenta Klaus Welle.

Europsko vijeće prijedlog mora donijeti kvalificiranom većinom, "vodeći računa o rezultatima izbora", kako prvi put propisuje Lisabonski ugovor, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009., ističe Welle, napominjući da se Europsko vijeće mora prije donošenja prijedloga konzultirati s Europskim parlamentom. Ako Europski parlament ne prihvati predloženog kandidata, Europsko vijeće morat će u roku mjesec dana predložiti novog.

Europske političke stranke prvi su put u povijesti istaknule svoje kandidate za predsjednika Europske komisije kako bi se privuklo birače i njihovim izravnijim uključivanjem ojačalo politički legitimitet Europskog parlamenta i Europske komisije.

Najveće stranačke skupine u Europskom parlamentu smatraju da bi ona stranka koja osvoji najveći broj glasova trebala dati predsjednika Europske komisije.

Odredbu Lisabonskog ugovora prema kojoj Europsko vijeće kvalificiranom većinom imenuje predsjednika Europske komisije, "vodeći računa o rezultatima izbora za Europski parlament", tumače na način da zapravo parlamentarna većina treba predložiti kandidata predsjedniku Europskog vijeća, koji onda treba formalizirati taj prijedlog i vratiti ga na potvrdu parlamentu.

S druge strane, neki europski čelnici smatraju da to ne mora nužno biti tako i da odredba Lisabonskog ugovora ne obvezuje Europsko vijeće jer ne spominje izravno stranačke kandidate, što znači da vodeći kandidat pobjedničke stranke ne mora postati predsjednikom Komisije.

Njemačka kancelarka Angela Merkel protivi se automatizmu prilikom imenovanja kandidata za predsjednika Europske komisije, a rezerve imaju i Velika Britanija i Nizozemska. Predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy smatra da politiziranje europskih izbora nije rješenje za problem demokratskog deficita EU-a i zauzima se umjesto toga za veće ovlasti Europske komisije.

Kandidati dviju glavnih stranačkih grupacija, bivši luksemburški premijer, kršćanski demokrat Jean-Claude Juncker i njemački socijaldemokrat Martin Schulz, sadašnji predsjednik Europskog parlamenta, takve spekulacije kategorički odbacuju i tvrde da će jedan od njih dvojice zamijeniti Portugalca Josea Manuela Barrosa (EPP), koji je Komisiju vodio zadnjih deset godina.

No, ako ne bude jasnog izbornog pobjednika, i ako se Velika Britanija službeno usprotivi Junckeru i Schulzu, koje smatra staromodnim federalistima, tu važnu poziciju mogao bi dobiti netko drugi, kao što je 2004. kompromisno rješenje bio Barroso.

Velika Britanija ovaj put ne može uložiti veto, kao što je učinila 1994. i 2004., jer se odluku mora donijeti kvalificiranom većinom, no mogla bi pronaći dovoljno saveznika za blokadu.

Među imenima koja se spominju u takvom slučaju su finski premijer Jyrki Katainen, izvršna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Christine Lagarde, koju navodno podržava njemačka kancelarka Angela Merkel, i bivši glavni direktor Svjetske trgovinske organizacije (WTO) Pascal Lamy.

Kandidat liberala, bivši belgijski premijer Guy Verhofstadt spominje se kao mogući novi predsjednik Europskog parlamenta, dok kampanju Zelenih predvode Jose Bove i Franziska Keller, a krajnju ljevicu Grk Aleksis Cipras.

Svi oni suočit će se u 90-minutnoj televizijskoj debati u Europskom parlamentu u Bruxellesu 15. svibnja, što će uživo prenositi Eurovizija, a moći će se pratiti i putem interneta.

Gospodarska kriza – štednja ili rast

Osim kandidata za predsjednika Europske komisije, u fokusu ovih izbora je gospodarska kriza i velika nezaposlenost kojom je pogođeno više od 26 milijuna Europljana (11 posto), uključujući gotovo četvrtinu mladih.

Desni centar zauzima se za nastavak stroge politke štednje, a lijevi centar za njezino ublažavanje i poticanje potrošnje, rasta i zapošljavanja.

Ispitivanje Eurobarometra objavljeno u srpnju 2013. pokazalo je da čak 60 posto europskih građana ne vjeruje u EU, što je gotovo dvostruko više nego početkom 2007. (32 posto), prije izbijanja globalne financijske krize 2008./2009. i dužničke krize u eurozoni koja je ugrozila opstanak eura. Podaci Eurostata pokazuju da je 2012. riziku od siromaštva i socijalne isključenosti izloženo bilo 124,5 milijuna ljudi (24,8 posto).

Veliko nezadovoljstvo građana plodno je tlo za jačanje radikala, koji su uz tradicionalno protivljenje imigraciji i dominaciji Bruxellesa dobili još jedan argument za privlačenje birača.

Kriza u eurozoni dovela je do stvaranja de facto paralelne unije, "Unije spasa" kako je naziva Welle, što je povećalo problem demokratskog legitimiteta EU-a.

Produbio se jaz između sjeverne i južne Europe, kao i podjele unutar samih država članica. Južnjaci smatraju da je Berlin kriv za sve njihove probleme, a mnogi Sjevernjaci krive Bruxelles što su ih morali spašavati, što je po Jacquesu Rupniku, profesoru pariškog sveučilišta Sciences Po, posljedica krize ideje solidarnosti.

Strahujući od produbljenja integracije, konzervativni britanski premijer David Cameron traži, primjerice, redefiniranje britanskih odnosa s EU-om i povrat nekih ovlasti iz Bruxellesa i planira organizirati referendum o izlasku iz EU-a ako pobijedi na parlamentarnim izborima 2015.

Demokratski deficit EU-a neki žele ublažiti promjenama europskih ugovora, većim ili manjim. Promjene ugovora naći će se na dnevnom redu nakon europskih izbora, no Francuska i Njemačka za sada se protive radikalnim zahvatima i spremne su, kako kaže Merkel, samo na "ograničene, ciljane i brze" promjene kako bi se osigurala stabilnost EU-a.

Mladi i europski izbori

Odziv birača na europske izbore svaki je put sve slabiji i 2009. je iznosio rekordno niskih 43 posto, no glasnogovornik Europskog parlamenta Jaume Duch Guillot očekuje da će ovaj put biti bolji jer izbori imaju više političkih elemenata, a i kriza je povećala svijest građana da se ključne odluke, bitne za sve, donose u Bruxellesu.

Glasovanje je obvezno samo u Belgiji, Grčkoj, Luksemburgu i na Cipru.

Ispitivanje Europske komisije objavljeno u svibnju prošle godine pokazalo je da se na izbore za Europski parlament planira odazvati 65 posto birača mlađih od 30 godina, dok je 2009. glasovalo samo 29 posto mladih.

S obzirom na veliku nezaposlenost među mladima, zbog koje mnogi već govore o 'izgubljenoj generaciji', postavlja se pitanje hoće li oni pokloniti svoje povjerenje tradicionalnim blokovima – desnom centru, socijalistima i liberalima – ili se okrenuti populistima, što će se odraziti na odnos snaga u Europskom parlamentu.

Europski parlament sve važniji

Duch Guillot ističe također da bi građani trebali znati da je Europski parlament sve utjecajniji. Lisabonski ugovor bitno je povećao njegove ovlasti i sada ima jednako važnu ulogu kao i Vijeće EU-a u donošenju zakona u gotovo svim područjima nadležnosti Europske unije.

Odnos snaga u Europskom parlamentu odredit će kakvu će politiku EU voditi u idućih pet godina. Na dnevnom redu su daljnja stabilizacija financijskog sustava, ponajprije u eurozoni, jačanje europske konkurentnosti i poticanje zapošljavanja.