Bijeljinska Šećerana: Fabrika bez proizvodnje, radnici bez prava

Četiri stotine radnika Tvornice šećera iz Bijeljine zahvaljujući privatizaciji ostalo je bez posla i postali su socijalni slučajevi. Mnogi od njih iz Šećerane su trebali otići u mirovinu, ali zbog zaostalih dugovanja i dalje pokušavaju ostvariti to pravo. Šećerana u Bijeljini je među 85 posto tvornica u BiH koja je primjer propale i kriminalne privatizacije u Bosni i Hercegovini, u kojoj su uništeni bh. privredni giganti.

Nekadašnji gospodarski gigant i najveća prehrambena tvornica u Bosni i Hercegovini, bijeljinska Šećerana potpuno je pusta. Na ulazu u bivši gigant dočekuju nas puste hale, bez ijednog radnika, a u njima susrećemo samo ponekog zalutalog psa. Ova tvornica nakon kriminalne privatizacije već nekoliko godina ne radi, a njezinih četiri stotine radnika završilo je na ulici. Jedan od njih je Miodrag Stepanović:

"To je tragedije. To je povezano sa tim uskosopstveničkim interesima vladajućih struktura. Oni su našli svoju računicu na drugim mjestima, a domaću industriju uništavaju sistematski. Ovdje od naše privrede država uzme 17 posto, a od kredita i tenedera kojekakvih uzimaju se milioni."

Meho Fatolić, pomoćnik direktora za proizvodnju, kaže da danas zbog nerada Šećerane ne trpe samo radnici. Naime, oko 5.000 proizvođača šećerne repe izgubili su mogućnost ostvariti prihode:

"Pokretanjem ovoga objekta pokrenula bi se kompletna poljoprivreda, jer Fabrika šećera, pored toga što će zaposliti dosta poljoprivrednika, ona će u lancu animirati pokretanje prehrambene industrije To je proizvodnja slatkiša i koječega. Od rezanca, koji je kod nas nus proizvod, je moguće hraniti dosta stoke."    

Uzaludno traženje pomoći od Vlade RS

Bijeljinska Šećerana revitalizirana je 2010. godine. Deset milijuna eura u pokretanje proizvodnje uložio je novi investitor, Zoran Ćopić iz Agrokopa. Tada je sve podsjećalo na vremena kada se u ovoj tvornici radilo u tri smjene, a Šećerana je počela opet izvoziti. Nedugo potom Ćopić je uhićen zbog sumnji da je putem Šećerane „prao“ nelegalno zarađen novac narkobosa Darka Šarića. Nakon toga, bijeljinska Tvornica šećera je blokirana.

"Uvijek sam postavljao pitanje - afera se digla i oko zgrade Vlade RS, i tu su krivične prijave napisane, pa je li Vlada zatvorena? Ne, nastavila je da radi. E tako smo i mi tražili da radi Fabrika šećera", rekao je Ilija Rakić, direktor Šećerane.

Radnici ne kriju razočarenje zbog privatizacijskih pljački nakon rata.

"Šećerana ako propadne, mogu reći da je to veliki poraz za sve nas koji živimo ovdje. Suludo je uništiti jedan ovakav objekat", kazao je Meho Fatulić.

Svaki pokušaj traženja pomoći od  Vlade RS, koja je tridesetpostotni vlasnik Šećerane, bio je uzaludan. Osim riječi utjehe, konkretne pomoći nije bilo. Šećer se i dalje u tisućama tona uvozi.

"Mi uvozimo između 150 i 180 hiljada tona šećera. Fabrika šećera Bijeljina godišnje može da proizvodi 56 hiljada tona. Toliko otprilike i Brčko sa preradom tršćanog šećera. I mi možemo isto tršćani šećer, tako da bismo mi mogli uz jednu dobru akciju države da skroz izbacimo uvoz šećera. U lancu radi minuimum 10 hiljada ljudi. I neka je samo po još jedan član porodice, to je 20 hiljada usta koje Šćerena treba da hrani. Našim političarima izgleda nije jasno da u ovoj ekonomskoj krizi nijedna država na svijetu ne bi se ogradila od takve fabrike šećera, nego bi, nasuprot, sve svoje stručne ekipe poslala i danonoćno bi radili da bi ta fabrika šećera radila", kaže Ilija Rakić.

Za kriminalnu privatizaciju Šećerane radnici krive vlast u Republici Srpskoj, koju smatraju najodgovornijom za stanje u kojem se nalaze.

"Ovu vlast uopšte ne interesuje što će ovo biti sad poplavljeno - dođe isključi struju zbog nekih 130 miliona, ali može nekom biznismenu da oprosti 700 miliona struje, ili reprogramira, a ovdje ne može da sačuna svoju imovinu od šteta koje će nastati, to mi nikako nije jasno", smatra strojovođa u proizvodnji Ilija Grkinić.

Bijeljinska Šećerana samo je je jedan u nizu bosanskohercegovačkih preduzeća koja su opljačkana i prodana budzašto nakon rata. I njeni bivši radnici, kao i drugi u ovoj zemlji, čekaju uplatu novca za zdravstveno i penziono osiguranje, a najveći broj njih ne može otići u mirovinu zbog toga što im nisu uplaćivani doprinosi.