Karijera / LEADERSHIP

Ko je osvojio Pritzkera 2020 i zašto je to bitno?

Kada su Yvonne Farrell i Shelley McNamara prije dvije godine pozvane da kuriraju Venecijansko bijenale, svi – uključujući prema vlastitom priznanju i njih dvije – su bili iznenađeni.

05.03.2020. 08:50 / Izvor: Akta.ba

Kada su Yvonne Farrell i Shelley McNamara prije dvije godine pozvane da kuriraju Venecijansko bijenale, svi – uključujući prema vlastitom priznanju i njih dvije – su bili iznenađeni. Ove arhitektice nisu ni poznate teoretičarke, niti starchitects. Iako smo znali njihove projekte, nismo prepoznali imena – inače djeluju pod nazivom Grafton Architects, zajedno sa velikim timom kolegica i kolega. Da su tada prije dvije godine bile nagrađene Pritzkerovom nagradom kao danas, svijet bi rekao samo: ma, popunjavaju kvotu, tražili su isključivo žene; pa ima toliko poznatijih i uspješnijih arhitekata koji još čekaju na svoju nagradu! Danas, kad je objavljena odluka o izboru njih dvije za ovogodišnje laueratkinje, nikom ne pada na pamet insinuirati išta slično; riječ generosity/velikodušnost je njihovim rukopisom dobila potpuno novo značenje u arhitekturi 21. stoljeća, i podsjetila nas zašto je arhitektura veća od poznatog imena i fotogenične fasade.

Četvrta i peta žena ikad (!) u ekskluzivnom klubu dobitnica Pritzkera osvojile su svijet svojom neodoljivom velikodušnošću. To je epitet kojim su kurirale Venecijansko bijenale 2018, i koji obilježava sve njihove projekte. U praksi to izgleda ovako: objekte im odlikuje masivnost materijala uz "masivnost" praznina. Prozračni atriji, široka stepeništa i monumentalno veliki prostori za neobaveznu interakciju nastoje iskoristiti „besplatne poklone“ (gotovo preluksuzno mnogo svjetla i širine vizura) koje arhitektura može pružiti korisniku izvan običnog ispunjavanja zahtjeva klijenata. Uz to, one daju prednost teškim materijalima poput betona i kamena, koji svojom monumentalnošću i iskonskim kvalitetom naglašavaju praznine kontrirajući im. Svoju filozofiju rada predstavile su i tematiziranjem Bijenala kao Freespace, naglašavajući sposobnost arhitekture da pruži tu dodatnu i neočekivanu velikodušnost koju uvijek inkorporiraju u projekte. Ono što je naročito bitno je njihovo nastojanje da publici (a pogotovo nearhitektima) približe potrebu da uvijek treba zahtijevati najvišu kvalitetu koju objekti mogu da pruže, ako ih već gradimo. Nepristajanje na kompromise je lekcija koju bismo i sami morali upamtiti u našem lokalnom kontekstu, iako u BiH i kompromisi djeluju nedostižno.

Farrell i McNamara počele su svoj zajednički put u arhitekturu na studiju u Irskoj, i nastavile ga narednih četrdeset i dvije godine, nadopunjujući jedna drugu svojim različitostima a nalazeći dovoljno sličnosti da ostvare trajni arhitektonski jezik. Njihove zgrade su posvećene podjednako zajednicama koje ih koriste kao i kontekstu u kojem se nalaze, a ne trenutnom trendu, investitoru ili pak kulturi spektakla (što se ne može reći za mnogo laureata).  Sposobnost da svoj izričaj i njegove kvalitete prevedu u mikro i makro mjerilo te način na koji vode svoj biro (kontinuirano sarađujući i učeći od drugih već četiri desetljeća, umjesto stvaranja kulta ličnosti poput mnogih svojih savremenika) neki su od razloga kojima je žiri argumentirao svoj izbor. No istina je da žiri nije imao naročito teško odluku; izbor im je serviran od strane prošlogodišnjeg RIBA tima, koji je arhitektice odlikovao zlatnom medaljom, najvećim priznanjem za arhitekturu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Yvonne Farrell i Shelley McNamara su logičan izbor – za nagradu, za uzor, za izučavanje. Zbog toga je ovogodišnji izbor ipak bitan, bez obzira smatramo li Pritzkera relevantnim ili ne, jer skreće pozornost na prave stvari.

Naravno, zbog ovog koraka u pravom smjeru ne treba amnestirati Pritzkera od njegovih mnogo mana. Nedostatak žena među laureatima nije uvjetovan njihovom nepostojanjem, već sistematskim ignorisanjem. Kada je 2012. godine Wang Shu odlikovan Pritzkerom, ukazao je na nepravdu izostavljanja njegove partnerice Lu Wenyu iz nagrade. Tu odjekuje i izostavljanje Denise Scott Brown iz nagrade koja je dodijeljenja Venturiju, kao i još mnogo arhitektica koje su tijekom stoljeća oblikovale arhitektonski diskurs podjednakom jačinom (iako ne u podjednakom broju) kao njihove kolege. Ono što svako od nas može učiniti jeste informirati se – o Farrell i McNamari, o Scott Brown, o Wenyu, i naposlijetku – o našim Vesni Bugarski i Svetlani Radević, te svim savremenicama koje djeluju pod slabijim svjetlom nego što bi im trebalo.

*Najznačajniji projekti Grafton Architects su:

University of Engineering and Technology u Limi, Peru (žiri Pritzkera je ovu zgradu opisao kao moderni Machu Picchu)
Universita Luigi Bocconi u Milanu
University Town House Building u Kingstonu
London School of Economics and Political Science
Université Toulouse 1 Capitole, School of Economics
Urban Institute of Ireland
i mnogi drugi koje je moguće pogledati ovdje.

Izvor: Asocijacija arhitekata u BiH

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video? Pošaljite na Viber 060 3315503 ili na mail urednik@akta.ba ili putem Facebooka i podijeliti ćemo je sa hiljadama naših čitatelja.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Karijera