Od Sarajeva do Gaze: Od sjećanja na opsadu do poziva na akciju

Nosim sa sobom sjećanja na Sarajevo pod opsadom – dani bez vode i struje, prazne oči ljudi koji su odavno zaboravili okus hljeba, djeca koja se igraju pod granatama i snajperskom paljbom, stalne prijetnje redovima za hranu i vodu. Opsada nije samo rat; to je lagano i smišljeno uništavanje jednog naroda.

Ono što se događa u Gazi nije mnogo drugačije. Paralele nisu egzaktne – niti je ijedna opsada ikada takva – no prepoznatljivi su određeni obrasci kada je riječ o namjerama: kolektivno kažnjavanje civilnog stanovništva, normalizacija gladi i erozija čovječnosti.

Međunarodni sud pravde (ICJ) – prije više od godinu i osam mjeseci – izdao je niz privremenih mjera zahtijevajući od Izraela da spriječi nepopravljive posljedice po civile omogućavanjem osnovnih usluga i humanitarne pomoći u cijeloj Gazi. Ove naredbe su obavezujuće za uključene strane i relevantne za odgovor međunarodne zajednice, naglašavajući obavezu države da spriječi glad u skladu sa Konvencijom o genocidu i međunarodnim humanitarnom pravu (MHP). Njihova svrha nije politička, već preventivna: spriječiti glad, zaštititi civile i ponovo uspostaviti načelo zakonitosti.

Međutim, Gaza je danas žrtva namjerne deprivacije, s pokazateljima koji u pojedinim dijelovima teritorije dostižu, pa čak i premašuju prag gladi. Prema agencijama UN-a i vodećim nevladinim organizacijama, od oktobra 2023. godine ubijeno je više od 61.000 Palestinaca, među kojima najmanje 18.430 djece, dok je 2024. bila najsmrtonosnija godina ikada za novinare (85 ubijenih u ratu Izrael-Gaza, približno dvije trećine od ukupno 124 novinara ubijenih širom svijeta), a zabilježen je i najveći broj žrtava među osobljem UN-a ikada, uključujući stotine zaposlenika UNRWA-e.

Ovim brojkama, koje obaraju moderne rekorde kada je riječ o stradanju civila, moramo dodati bolnice, škole i vodovodne sisteme – objekte zaštićene međunarodnim humanitarnim pravom – koji su sistematski devastirani. Svjetska zdravstvena organizacija ukazuje da je 94 posto bolnica oštećeno ili uništeno (od ukupno 36, samo 19 djelimično funkcioniše); Klaster za obrazovanje, koji vodi UNICEF, napominje da je gotovo 90 posto školskih objekata oštećeno ili uništeno, dok Oxfam dokumentuje uništavanje približno 1.675 km vodovodnih i kanalizacijskih mreža, pri čemu pojedina područja preživljavaju s otprilike 5,7 litara vode po osobi dnevno – jedva dovoljno za jedno ispiranje toaleta.

Kancelarija UN-a za ljudska prava upozorila je da Izrael kontinuirano koristi bombe teške 900 kg u gusto naseljenim urbanim područjima, što izaziva duboku zabrinutost po pitanju razlikovanja, proporcionalnosti i mjera opreza kao osnovnih načela zaštite jus in bello međunarodnog humanitarnog prava. Kada je riječ o obimu i intenzitetu, specijalna izvjestiteljica UN-a Francesca Albanese napominje da je na Gazu, jedno od najmanjih i najgušće naseljenih mjesta na svijetu, bačeno oko 85.000 tona eksploziva – razorna snaga otprilike šest puta veća od one bombe bačene na Hirošimu.

Promatrani u cjelini – masovno stradanje civila i djece, rekordni broj ubijenih novinara i humanitarnih radnika, uništavanje bolnica, škola i vodovodnih mreža – ovi fenomeni, kako ukazuju OCHA, WHO, MSF, Oxfam i stručnjaci UN-a, čine ustaljeni obrazac uništavanja, koji krši upravo one garancije zbog kojih je međunarodno humanitarno pravo stvoreno.

Sva ova kontinuirana uskraćivanja osnovnih usluga zapravo izokreću mjere zaštite koje predviđa jus in bello, stvarajući “razumne osnove“ za tvrdnju da se pragovi genocida mogu dostići, kao što elokventno pokazuje izvještaj Anatomija genocida (mart 2024) specijalne izvjestiteljice Francesce Albanese.

A šta je sa svom onom humanitarnom pomoći za koju je zaslužna međunarodna solidarnost? Sistemi dekonflikcije, osmišljeni kako bi se obezbijedilo sigurno kretanje humanitarnih radnika i pomoći, urušavaju se. Human Rights Watch dokumentovao je brojne incidente u kojima su humanitarni konvoji ili objekti, čije su koordinate prethodno bile dostavljene izraelskoj vojsci, pogođeni bez ikakvog upozorenja – znakovit primjer strukturnih nedostataka koji ugrožavaju humanitarne radnike i civile.

Najdublji moralni i profesionalni poraz za humanitarnog radnika jeste gledati kako se područja označena kao sigurne zone ili mjesta za raspodjelu humanitarne pomoći pretvaraju u zone koncentracije i istrebljenja civila. Izvještaj Ljekara bez granica (MSF) iz augusta 2025. “Ovo nije pomoć. Ovo je orkestrirano ubijanje” pokazuje kako mjesta kojima upravlja Humanitarna fondacija za Gazu (GHF) navode očajne civile u prave smrtonosne zamke. Preživjeli govore o snajperskoj paljbi, napadima dronovima i masovnim žrtvama.

Ovaj paradoks mora se razjasniti: arhitektura pomoći “pod kontrolom države”, bez nezavisnog nadzora utemeljenog na pravima, pretvorena je u mehanizam “orkestriranog ubijanja” a mjesta za distribuciju humanitarne pomoći u zone smrti. Oslanjati se isključivo na ove militarizovane kanale kao jedino sredstvo za dostavu pomoći gladnim civilima znači biti saučesnik u izgladnjivanju. Moramo kategorički odbaciti oružani “humanitarizam” i insistirati na neutralnim, zaštićenim koridorima pod nezavisnim nadzorom zasnovanim na pravima.

Mi – međunarodni humanitarni sistem – oduvijek smo imali kapacitet da pružimo potrebnu pomoć; nedostajala nam je poluga uticaja. Posljednjih mjeseci pokazalo se da je diplomatija bez poluge obična predstava. Čekanje savršenog konsenzusa među državama ravno je dopuštanju smrti koja se može spriječiti.

Ako se pravni lijekovi priznaju, ali se nikada ne primjenjuju, suočavamo se sa moralnim neuspjehom, odnosno sa sistemom koji bilježi zločine koje neće spriječiti. Kada se formalni mehanizmi uruše i obaveze zaštite ne ispune, nenasilna građanska akcija ne zamjenjuje zakon – služi kao podsjetnik na njega.

Moje ukrcavanje na flotilu nije čin prkosa, već dužnost: dužnost da se međunarodne obaveze poštuju kada njihova provedba posustane, dužnost da se principi afirmišu kada institucije zakažu. Nenasilna građanska akcija nije alternativni lanac snabdijevanja, već etički akcelerator zakonitosti. Global Sumud / Freedom Flotila je građanski poziv da se sprovedu nalozi Međunarodnog suda pravde i ponovno uspostavi pristup koji bi koordinisale Ujedinjene Nacije. To je poziv na potvrđivanje moralnih imperativa kada ih države i institucije odbace.

Nenasilne flotile su činovi principijelne eskalacije, a ne militarizovani prodori. Kada humanitarni kanali propadnu, građani koji zahtijevaju pomorske koridore pozivaju se na univerzalna načela pomoći na moru, otvorenosti i transparentnosti. Takve akcije ne zahtijevaju konfrontaciju, već savjest: stavljanje ljudske patnje pred oči svijeta, vršenje pritiska na zakonodavce i političare da reaguju. Naš cilj nije sukob, već pristup – i poštovanje dostojanstva civila ne kao pasivnih primalaca milostinje, već kao ljudskih bića koja zaslužuju život.

Kako nas podsjeća Stéphane Hessel, najgori stav je ravnodušnost. Indignacija se mora organizovati, nenasilno, u akciju. Ako možete gledati dijete koje gladuje, i još uvijek praviti političke kalkulacije –

Ako možete citirati zakon, a ne provoditi ga –

Ako možete osuditi genocid, a ne uraditi ništa da ga spriječite – onda još niste shvatili šta čovječanstvo zahtijeva.

Ploviću da zakon ne bi ostao samo na papiru, već da se sprovodi.

Ploviću u znak solidarnosti sa civilima pod opsadom.

Ploviću jer solidarnost zahtijeva akciju.

Ploviću da se suprotstavim ravnodušnosti.

Ploviću jer se sjećam.

Ploviću jer djeca Gaze zaslužuju više od našeg sažaljenja. Zaslužuju našu indignaciju – i našu hrabrost.

Ipak, krećem smireno, s ciljem, lucidnošću i mirom, raširenih ruku i čvrstog pogleda. Nosim glas žrtava Sarajeva žrtvama Gaze: povezujući nekadašnju opsadu sa današnjom blokadom, u nadi da ću pokazati da je savjest još uvijek živa pred proračunatom propasti.

Dakle, ne ukrcavam se da prkosim oružju, već da se suprotstavim ravnodušnoj tišini. Plovim – ne s gnjevom, već s ljubavlju. Ne iz mržnje, već iz solidarnosti. Flotila nije cilj – ona je sredstvo da se svijet probudi.

Izvor: Osservatorio Balcani e Caucaso