Ususret novom Prednacrtu Zakona o radu (šta dobijamo – čut' će se, a šta imamo – znamo)

Sliku stvarnog stanja ni zakoni ne mjenjaju tako lako!

Svima je zanimljiv propis zvani Zakon o radu, jer svi bi ga vrlo rado „svojatali“ i tumačili prema vlastitim potrebama i očekivanoj koristi od njega; U svijesti većine „radnih ljudi“ dominantna je pretpostavka da se radi o zakonskom propisu koji bi isključivo trebao štititi prva radnika, dok poslodavci ovaj zakon uglavnom „mahanišu“ - kad kod i gdje god im se pruži prilika za to. Nasuprot i jednima i drugima, predlagači (pa donekle) i donosioci Zakona o radu tvrde da je to temeljni akt kojim se (posebno svakom novom izmjenom, dopunom i/ili novim zakonom) sve bolje i savremenije uređuje oblast radnih odnosa, te da pritom upravo taj zakon najbolje štiti i prava radnika, a i prava poslodavca.

Za Akta.ba piše: Jasmin Omeragić, ekonomist i certificirani računovođa sa višedecenijskim iskustvom u praksi i teoriji finansija, računovodstva, poreza i revizije

Kako god, no pravnici, računovođe, advokati, sudije i inspektori, (kao „zakleti“ tumači propisa po vokaciji, opredjeljenju i profesionalnom „oboljenju“), iz sopstvenog iskustva znaju da u praksi baš svi: i poslodavci, a radnici pogotovo, pa i sudstvo - ponajčešće traže objašnjenje i obrazloženje baš od nabrojanih stručnjaka. Znači, kad se zakon usvoji i objavi, tako lako se u prošlosti ostave predlagači i donosioci zakona, a pravnici, računovođe, advokati, sudije i inspektori po difoltu odgovaraju čak i za ono što objektivno i nema nikakve veze ni sa pravom niti sa računovodstvom (ali se ipak tiče nečijih para)!

Istina, jesu u biti ovi difolt-stručnjaci (opet po difoltu) slučajni, pa i namjerni svjedoci svih, svakakvih i svačijih kombinacija, a „kombinacije“ češće namjerno nego slučajno „uključuju“ tumačenje propisa po sistemu „kako kome godi“, što vrlo često rezultira eventualnim problemima s inspekcijom i zakonom, a za te probleme svi uglavnom i opet – ne okrivljuju predlagače i donosioce zakona.

Poslodavci su u ostvarivanju svojih poslovnih ciljeva uvijek i najviše motivirani dobrom prilikom koja će im donijeti određenu korist, a poduzetnički zanos i euforija umiju biti vrlo opasni, jer u drugi plan „guraju“ naoko nevažne zakonske i/ili proceduralne sekvence poslovnog procesa, pa se „onako u hodu“ dese greške i propusti koji obično na naplatu dolaze onda – kada inspektori odu.

Nažalost, kada su u pitanju radnici, rad i radni odnosi onda to nisu „obični slučajevi X“, nego nešto što poslodavce može da košta - živaca i para, a radnike može koštati i – gole egzistencije.

No, pred nama je „priča“ o Prednacrtu novog Zakona o radu koji je (za sada se sigurno zna) upućen Vladi FBiH. Ipak, neka usklađivanja su važna

Jer je Prednacrt Zakona o radu rezultat dužeg intenzivnog rada, socijalnog dijaloga i javnih konsultacija, a tvorci istoga su (kažu) pribavili mišljenja svih kantona u Federaciji BiH, Ureda za zakonodavstvo, te su se pobrinuli za usklađenost sa propisima EU[1] (Međunarodna organizacija rada (ILO), Evropska komisija, UN Women i drugi međunarodni partneri), te su konsultirane i federalna i kantonalna inspekcija rada, kao i sva relevantna federalna i kantonalna ministarstava i institucije. Dakle, baš svi, osim (kako kažu) Federalnog ministarstva pravde i Ministarstva finansija, što zvuči više zabrinjavajuće nego - zanimljivo!

Prednacrt Zakona o radu koji je upućen Vladi FBiH – izgleda za sada služi samo za internu upotrebu

Jer, sudeći prema dostupnim informacijama, sve ono što piše u prednacrtu ovoga zakona, široj javnosti ipak nije doslovce poznato u formi „član prvi, drugi, treći...itd“, a trebalo bi da je to ona verzija prednacrta o kojoj bi (osim vinovnika i učesnika u raspravi) i šira javnost mogla raspravljati i neke zaključke donositi. Naime, sudeći prema onome što je na nekim portalima dostupno u vezi sa aktom Prednacrt Zakona o radu, a uzimajući u obzir i praksu Vlade Federacije BiH da „pet do dvanaest“ u potpunosti objelodanjuje važne informacije, izgleda da ćemo još morati počekati kako bismo saznali:

• kako će se to, s ciljem unapređenja položaja radnika, upravo predloženim prednacrtom Zakona o radu da (na)pravi značajan iskorak u uređenju tržišta rada u Federaciji BiH, i to baš tako da se poveća pravna sigurnost i da se istovremeno omogući fleksibilnije i predvidivije poslovanje poslodavaca?

• koja su to sistemska pravila i važna unapređenja rada na neodređeno vrijeme, te čime će se „natjerati“ poslodavci na smanjenje dugotrajnog rada na određeno vrijeme?

• koji su to modeli kojima se značajno unapređuju prava iz radnog odnosa, a u koje se prema izjavama zvaničnika ubrajaju ugovori o radu, vođenje evidencija, zaštita sindikalnih povjerenika, disciplinski postupci i inspekcijski nadzor?

• koja je to konkretna posebna pažnja koja će biti posvećena zaštiti žena, porodice, roditelja i djece?

• čime će se proširiti prava porodilja, očeva, usvojitelja, staratelja i hranitelja?

• ko će to da omogućava fleksibilnije korištenje roditeljskog odsustva, te da precizira rad s polovinom punog radnog vremena?

• hoće li poslodavci bespogovorno pristati da i na svoju štetu u poslovanju i po prvi put bezuslovno plaćaju posebne kazne za (možda i navodnu i nepotvrđenu) diskriminaciju po osnovu trudnoće, spola i roditeljstva?

• ko će spriječiti neke poslodavce da (i mimo zakona) uspostavljaju svoja usmena pravila i dogovore u smislu predviđene zakonske zabrane uslovljavanja zapošljavanja testom trudnoće i uskraćivanja prava tokom trudnoće i roditeljskog odsustva?

• o pitanju godišnjih odmora i ispravljanju dugogodišnje nepravde prema određenim sektorima, poput obrazovanja, zdravstva, rudarstva i drugih, vjerovatno će se tek čuti, jer nije baš potpuno jasno kome se to čine nepravde?

• rad na crno, kao boljku koja „vuče“ pandemična i recidivna svojstva vjerovatno još iz vremena kada se ljudska zajednica odlučila da oporezuje radne aktivnosti svojih pripadnika, u praksi nažalost vrlo teško liječi bilo koji zakon, pa ćemo stoga s nestrpljenjem čekati da „prorade“ mehanizmi koji precizno uređuju sezonski rad, rad na daljinu, rad na izdvojenom radnom mjestu, rad u vanrednim situacijama, kao i rad putem digitalnih radnih platformi, a za niz nekih naših agencija (ne samo za agenciju za privremeno zapošljavanje) koje rade bez jasnih pravila, trebalo bi itekako uvesti radne norme.

• kako li će moći da Zakon dodatno razrađuje pitanje plaće i dodataka na plaću, uključujući prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom i rad u dane kada zaposlenik nije bio dužan raditi, ako će se omogućiti dodatna prava kroz kolektivne ugovore i pravilnike o radu?

• hoće li se naši poslodavci tako lako složiti sa praksom u zemljama Evropske unije i regiona da svakom svome radniku mjesečno daju na poklon (znači: plate radnicima) po 1,5 dnevnicu za pauzu, jer se prednacrtom predviđa da radno vrijeme ostaje organizirano na 40 sati sedmično, dok se pauza planira u okviru plaćenog radnog vremena?

- i, poslije svega, još se uopćeno konstatira da Prednacrt zakona o radu ne predstavlja kompromis koji zadovoljava isključivo jednu stranu, a, zar kompromis (latinski compromissium), zapravo nije uzajamno obećanje, ili način rješenja sukoba koji se temelji na međusobnom dobrovoljnom dogovoru? Ali, izgleda nije tako jer iz Federalnog ministarstvo rada i socijalne politike (diplomatski) obrazlažu, da se ovim Prednacrtom Zakona o radu općenito radi o uravnoteženom pokušaju da se odgovori na potrebe savremenog tržišta rada, zaštite prava radnika i osiguranju konkurentnijeg i stabilnijeg poslovnog okruženja u Federaciji BiH.

Ipak, ponajveći interes za novi Zakon o radu imaju poslodavci

Zadnjih nekoliko dana iz izvora nekih ozbiljnih portala pristižu informacije da predlagači Prednacrta imaju i mišljenja Udruženja poslodavaca i sindikata, da o ovome vijeća i Ekonomsko-socijalno vijeće Federacije Bosne i Hercegovine, kao što se „čuje“ i glas sindikalaca da su "ključne mnoge stvari - od plata, dodataka na platu, do godišnjih odmora, zaštite prava radnika, sindikalaca“, te da tu ima „ogroman broj stvari, i ovo je zakon koji će biti puno kvalitetniji nego ovaj na snazi“.

Sve u svemu, o potrebi novih zakonskih rješenje saglasni su svi partneri u ekonomsko-socijalnom dijalogu.

Poslodavcima je posebno važno da dođe do usvajanja kvalitetnog Zakona o radu jer im je prioritet rast i razvoj njihovih firmi. No, kada su poslodavci (kao „oni što plaćaju“) u fokusu, onda se pojavljuju i prijedlozi za korekciju, rade se razne analize isplativosti, a pogotovo je „upitna cijena koštanja“ pauze u okviru radnog vremena i na teret poslodavca. S time u vezi zanimljivo je mišljenje koje je, osim nekih pojedinosti o vrstama ugovora, iznio Mario Nenadić, direktor Udruženja poslodavaca FBiH u smislu određenih instituta u zakonu, jer on ističe: „Radimo i određene kalkulacije troškova tereta kojima će se poslodavci, umjesto da se rasterete, ponovo opteretiti. Nije problem izračunati prosječnu satnicu, puta plaćena pauza pa ćete vidjeti o kako ozbiljnim iznosima se radi”, naglasio je on.

Naravno da vjerujemo u „matematiku“ gospodina Nenadića, no nije nam bilo teško ni konkretno izračunati koliko bi to prema poslijednjim poznatim podacima poslodavce koštala pauza, (uz napomenu da u praksi većina poslodavaca svojim radnicima isplaćuje najviši neoporezivi iznos toplog obroka); Naime, naknada za ishranu u toku rada (topli obrok) priznaje se u visini do 1% od prosječne neto plate isplaćene u Federaciji, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, a trenutno to bi bilo nekih 16,32 KM po radnom danu. Pomnoženo to sa prosječna 22 radna dana, znači da bi trenutno mjesečna naknada za topli obrok koja bi „išla na teret“ poslodavca iznosila 359,00 KM, ili na godišnjem nivou cijelih 4308,00 KM!

A 4.308,00 KM je iznos koji premašuje dvije i po prosječne neto plate, pa ako se naši poslodavci budu bavili i ovom (našom) matematikom (a sigurno je da hoće), nismo baš optimisti da će se u ovom dijelu sa predlagačima Zakona o radu – lako dogovoriti!?

Otežavajuća je okolnost svakako i činjenica da s aspekta obezbjeđenja budžetskih sredstava poslodavci, također, naglašavaju zabrinutost zbog gotovo izjednačenog broja penzionera i zaposlenih radnika, pogotovo ako se zna da je nezavidan i materijalni položaj radnika u uslovima kada potrošačka korpa zahvata dvije prosječne plate.

Istina, slažu se poslodavci i sa time da je: „bilo jako puno poslodavaca koji su zloupotrebljavali zakon pa su radnici dobijali ugovore mjesec po mjesec, što je velika neizvjesnost, ali zbog takvih pojedinačnih slučajeva ne treba dovesti cijelu privredu u neizvjesnost”, u svojoj izjavi je vrlo konkretan bio Suad Ećo, predsjednik UO Udruženja poslodavaca Kantona Sarajevo. Možda upravo stoga „zvuči“ obećavajuće, ali je i u praksi (po)teško izvodljivo rješenje prema kojem, po riječima ministra Adnana Delića: „ugovor na neodređeno mora postati pravna praksa“, uz pojašnjenje kako će „zakonom biti definirani novi alati za sezonske poslove, rad na daljinu i u periodu prirodnih nesreća“. Uz to, navodi se, da će ugovor na određeno vrijeme biti zadržan, da će biti preciznije definiran, te da će, (vizavi trenutnog stanja po pitanju rada na crno i ugovora na ne-određeno), usuđujemo se reći: sigurno neće tako brzo i samo nekom magijom „nestati zloupotreba da ljudi desetine godina rade i da nisu u mogućnosti da ikada steknu ugovor na neodređeno“.

Zaključimo da:

Prema onome dokle su u dijalogu došli predlagači zakona, Udruženje poslodavaca i sindikata, pa i Ekonomsko-socijalno vijeće Federacije Bosne i Hercegovine, trenutno su na stajalištu da:

"Predstoji nastavak dijaloga i finalizacija procedura za modernizaciju tržišta rada, rasterećenje poslovnog sektora i unaprjeđenja položaja radnika“?!

Prema šturo informiranom javnom mnijenju, bar u dijelu „po zaduženju“ zainteresiranih građana, može se očekivati da će se struka (pravnici, računovođe, advokati, inspektori i razni savjetnici poslodavaca, a i radnika) ozbiljno kao i do sada pripremiti, kako za Zakon, tako i za nove provedbene akte koji će proisteći donošenjem novog Zakon o radu.

Optimisti smo, naravno, ali svi smo i svjedoci veoma ozbiljno napravljenih (a u implementaciji promašenih) akata, među kojima, nadamo se iskreno, neće biti Prednacrt novog Zakona o radu...