Zabrana oštećivanja kulturne baštine u ratovima iz kulturološke perspektive

Kulturna baština predstavlja suštinski dio identiteta i historije naroda i tokom ratova je više puta bila meta razaranja i pljačke. Uništavanje historijskih spomenika, građevina i kulturnih predmeta ne donosi samo velike materijalne gubitke, već dovodi i do brisanja historijskog pamćenja i poremećaja u kulturnim politikama. Ovaj rad, iz kulturne perspektive, razmatra međunarodne pravne okvire, kulturne i ekonomske posljedice uništavanja kulturne baštine, kao i načine njenog sprječavanja. Analiza historijskih primjera ratova u Bosni, Iraku, Siriji i Iranu pokazuje da su nedostatak kriznog upravljanja i međunarodne koordinacije doveli do nenadoknadivih šteta. Nažalost, uprkos brojnim naporima u ovoj oblasti, i dalje svjedočimo uništavanju kulturne baštine, čiji se jasan primjer ovih dana vidi u napadima SAD-a i Izraela na Iran. U tom kontekstu, uloga javnog mnijenja, medija i društvenih mreža u podizanju globalne svijesti i vršenju pritiska na odgovorne radi zaštite kulturne baštine čini se neophodnom.

Piše: Hamid Reza Azadi, Konzul za kulturu Ambasade IR Iran - Kulturni centar Ambasade IR Iran u Bosni i Hercegovini

Kulturna baština obuhvata građevine, historijske predmete, umjetnička djela i druge civilizacijske simbole koji odražavaju historijski i kulturni identitet naroda. Tokom historije, mnoga od ovih dobara uništena su ili opljačkana u ratovima i oružanim sukobima. Ova razaranja imaju višestruke posljedice: s jedne strane dovode do gubitka vrijednih dobara i smanjenja turističkih prihoda, a s druge strane narušavaju historijsko pamćenje naroda i stvaraju uslove za društvene i kulturne krize. (UNESCO, 1954.)
Zaštita kulturne baštine tokom ratova nije samo pravna obaveza, već i upravljačka i etička dužnost. U kulturnom menadžmentu to znači očuvanje kulturne infrastrukture, planiranje za krizne situacije i izradu preventivnih politika. Ovaj tekst nastoji iz upravljačke perspektive analizirati okvire i načine zaštite kulturne baštine u ratnim uslovima.

Međunarodni pravni okvir
Haška konvencija iz 1954. godine

Haška konvencija iz 1954. godine o zaštiti kulturne baštine u slučaju oružanog sukoba smatra se najvažnijim međunarodnim dokumentom u ovoj oblasti. Ona obavezuje države da se suzdrže od napada na kulturna dobra, da izbjegavaju njihovu vojnu upotrebu i da spriječe pljačku i nezakonit transfer kulturnih dobara. (UNESCO, 1954.)
Drugi protokol ove konvencije iz 1999. godine pojačava krivičnu odgovornost pojedinaca za uništavanje kulturne baštine.

Međunarodno humanitarno pravo

U okviru međunarodnog humanitarnog prava, princip razlikovanja nalaže da civilni objekti, uključujući kulturnu baštinu, ne smiju biti meta napada. Kršenje ovog principa može se smatrati ratnim zločinom. (ICRC, 2004.)

Uloga međunarodnih sudova

Međunarodni krivični sud (ICC) u određenim slučajevima procesuira namjerno uništavanje kulturne baštine kao ratni zločin. Slučaj Ahmad al-Faqi al-Mahdi predstavlja primjer osude zbog uništavanja kulturne baštine u Timbuktuu. (ICC, 2016.)

Analiza iz kulturološke perspektive

Iz kulturne perspektive, uništavanje kulturne baštine predstavlja strukturni i upravljački izazov. Nedostatak kriznog planiranja, odsustvo sistema upravljanja i slaba koordinacija među institucijama dovode do ranjivosti kulturnih dobara u vrijeme rata. U kulturnom menadžmentu fokus treba biti na sljedećem:

• Planiranje zaštite: identifikacija važnih dobara, određivanje prioriteta i izrada zaštitnih planova.
• Međunarodna koordinacija: razmjena informacija i saradnja s UNESCO-om i drugim organizacijama.
• Edukacija i osposobljavanje: vojno i civilno osoblje treba biti obučeno za zaštitu kulturne baštine.
• Obnova nakon krize: izrada politika i projekata za obnovu oštećenih dobara.

Neki primjeri

Rat u Bosni

Uništenje Srarog mosta u Mostaru u ratu u Bosni predstavlja jasan primjer ciljanja kulturne baštine s ciljem narušavanja društvenog i kulturnog identiteta jednog naroda. Ovaj događaj otežao je kulturnu obnovu u narednim decenijama. (Bevan, 2006.)

Rat u Iraku 2003. godine

Pljačka Nacionalnog muzeja u Bagdadu pokazala je da nedostatak upravljanja i zaštitnog planiranja dovodi do gubitka vrijednih historijskih i naučnih resursa. (Stone & Farchakh, 2008.)

Rat u Siriji

Uništavanje historijskih lokaliteta u Palmiri od strane ekstremističkih grupa primjer je namjernog razaranja s političkim i kulturnim motivima. Ovaj čin izazvao je globalne reakcije i napore UNESCO-a za zaštitu baštine. (UNESCO, 2015.)

Rat SAD-a i Izraela protiv Irana - uništeno 114 kulturnih i historijskih lokacija

Ministarstvo kulturne baštine Irana u saopćenju od 24. marta navelo je da je 114 kulturnih i historijskih objekata, uključujući lokalitete svjetske baštine, nacionalno registrirana dobra i vrijedne kulturne lokacije, oštećeno usljed napada SAD-a i Izraela. Među oštećenim objektima nalazi se 48 muzeja i 6 historijskih urbanih cjelina u Teheranu, Isfahanu, Sanandadžu, Kermanšahu, Komu i Hansaru.

Posljedice

Uništavanje kulturne baštine ima brojne kratkoročne i dugoročne posljedice. Fizičko uništenje dobara, pljačka i gubitak historijskih podataka spadaju u kratkoročne posljedice, dok se kriza kulturnog identiteta, smanjenje kulturnog i ekonomskog kapitala, poteškoće u postratnoj obnovi i prekid veze između historijskog pamćenja i budućih generacija ubrajaju u dugoročne posljedice.

Uloga javnog mnijenja i medija

Globalno javno mnijenje i mediji imaju važnu ulogu u zaštiti kulturne baštine. Pokretanje međunarodnih kampanja, široka medijska pokrivenost i pritisak javnosti na države i oružane grupe mogu doprinijeti zaštiti kulturnih dobara. Društvene mreže su efikasan alat za podizanje svijesti i podsticanje međunarodne saradnje.

Rješenja

Zaštita kulturne baštine u ratovima predstavlja i pravnu i upravljačku obavezu. Nedostatak planiranja i koordiniranog upravljanja dovodi do nenadoknadivih šteta. Primjena pristupa kulturnog menadžmenta, edukacija kadrova, međunarodna saradnja i podizanje javne svijesti ključni su načini prevencije uništavanja kulturnih dobara.
U okolnostima u kojima se čini da samovolja moćnih država, ignorisanje međunarodnog prava i jednostrane akcije bez koordinacije s međunarodnim institucijama dovode do slabljenja njihovog kredibiliteta i povjerenja na globalnom nivou, kao i do narušavanja multilateralnog poretka i međunarodne saradnje, možda je najefikasnije rješenje jačanje uloge globalnog javnog mnijenja, medija i društvenih mreža kako bi zajedničkim djelovanjem i društvenim pritiskom na velike sile doprinijeli obnovi međunarodnih normi i zaštiti svjetske kulturne baštine.