Amerika ili Kina: Koga BiH bira za strateškog partnera?

Bosna i Hercegovina je mala zemlja koja često živi kao da može izbjeći velike odluke. Čekamo da se globalni tokovi smire, da se veliki dogovore, da neko drugi preuzme rizik, a da mi zadržimo pravo da naknadno kažemo kako smo “znali šta će biti”. Ali, današnji svijet više ne funkcioniše tako. On ne pita male zemlje da li žele biti na prekretnici, on ih tamo jednostavno dovede.

Za Akta.ba piše: Azra Atagić - Ćatović

A BiH je danas upravo tu: između Zapada kojem politički pripada, Evrope kojoj formalno teži, Amerike koju sve češće sluša i Kine koja se sve otvorenije nudi kao strateški partner.

U tekstu Akta.ba “Američki kapital preuzima ključne sektore u Bosni i Hercegovini” otvoreno je pitanje koje se u našoj javnosti često zaobilazi: da li strateško partnerstvo znači razvoj ili prepuštanje ključnih resursa drugima? Sam naslov već pogađa suštinu dileme: u zemlji koja nema jasnu ekonomsku strategiju, svaki veliki strani kapital lako postaje i ekonomsko, i političko i sigurnosno pitanje.

Jer, nije isto kada strani kapital dođe u trgovinu, turizam ili usluge i kada ulazi u energiju, plin, elektroprivredu, bankarstvo, telekomunikacije, rudnike, infrastrukturu i podatke. To više nisu samo investicije. To su poluge države.

Tu se otvara i pitanje Južne interkonekcije. Projekat gasovoda prema Hrvatskoj predstavlja se kao energetska sigurnost, diverzifikacija snabdijevanja i smanjenje zavisnosti od ruskog gasa. Prema dostupnim izvještajima, cilj je da se BiH poveže na hrvatsku gasnu mrežu i LNG terminal na Krku, čime bi zemlja dobila alternativni pravac snabdijevanja.

Na prvi pogled, to zvuči kao racionalan strateški potez. BiH zaista ne smije zavisiti od jednog pravca, jednog dobavljača i jedne geopolitičke linije. Ali, Južna interkonekcija nije samo pitanje cijevi. To je pitanje kontrole. Ko gradi? Ko finansira? Ko upravlja? Ko određuje cijenu? Ko snosi rizik? I da li se energetska nezavisnost od jednog centra moći pretvara u zavisnost od drugog?

Zato je važno primijetiti i američku ulogu. Američka ambasada je u aprilu 2026. pozdravila usvajanje izmjena Zakona o Južnoj interkonekciji u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, navodeći da se time postavljaju temelji za američkog investitora koji bi gradio gasovod kojim bi američki gas stizao u BiH.

To je ključna rečenica. Ako američki kapital ulazi u energetski krvotok države, onda više ne govorimo samo o infrastrukturi. Govorimo o novoj geopolitičkoj arhitekturi BiH.

S druge strane, imamo kinesku ponudu. Kina nije više daleka ekonomija koju gledamo kroz statistiku. Ona je već dugo prisutna u regionu i to kroz kredite, infrastrukturu, termoelektrane, autoputeve, mostove, telekomunikacije i industrijske projekte. Za BiH je najvažniji primjer Blok 7 Termoelektrane Tuzla. Projekat je godinama predstavljan kao energetska sigurnost, modernizacija i razvoj. Kineski izvođači su bili uključeni u EPC ugovor vrijedan više od 1,4 milijarde KM, a Elektroprivreda BiH je 2020. uplatila avans od 247,9 miliona KM. Nakon komplikacija, posebno zbog nemogućnosti nabavke ključne opreme od General Electrica, ugovor je raskinut, a avans je vraćen.

Blok 7 nije samo propali energetski projekat. To je lekcija o tome kako BiH ulazi u velike poslove bez dovoljno jasne strategije, bez dovoljno snažne institucionalne kontrole i bez razumijevanja da se globalna politika promijenila brže nego naši ugovori.

Kineska investicija je u Tuzli zapela na američkoj tehnologiji, evropskim pravilima i domaćoj sporosti. To je savršena metafora Bosne i Hercegovine: želimo kineski novac, američku sigurnost, evropsku budućnost i domaću političku kontrolu — a ne želimo priznati da se te četiri stvari ne mogu uvijek složiti u jedan projekat.

I zato pitanje nije jednostavno: Amerika ili Kina?

Kina je ekonomski div. Prema podacima Svjetske banke, Kina ima oko 1,41 milijardu stanovnika, dok SAD ima oko 340 miliona. Kina je, dakle, demografski oko četiri puta veća od Amerike. Ali kada se pogleda nominalni BDP, slika se mijenja: američka ekonomija iznosila je oko 28,8 biliona dolara, a kineska oko 18,7 biliona dolara u 2024. godini. Drugim riječima, SAD je i dalje oko 1,5 puta veća ekonomija od Kine po nominalnom BDP-u.

Još veća razlika vidi se u BDP-u po stanovniku. SAD ima oko 84.534 dolara BDP-a po glavi stanovnika, dok Kina ima oko 13.303 dolara. To znači da je američka ekonomija po stanovniku više od šest puta bogatija.

Ali, ni Kina nije zemlja koju treba potcijeniti. Njen rast BDP-a u 2024. bio je 5,0 posto, dok je američki rast bio 2,8 posto. Kina ima ogromnu proizvodnu bazu, industrijsku disciplinu, infrastrukturu i sposobnost da velike projekte provodi brzinom koju Zapad često više nema.

Zato je pogrešno razmišljati o Kini kao o “alternativi” koju treba odbaciti samo zato što Washington ima problem s Pekingom. Ali je jednako pogrešno razmišljati o Kini kao o spasiocu koji će doći, izgraditi, finansirati i otići bez političke cijene. Velike sile ne poklanjaju strategiju. One je naplaćuju — kroz uticaj, ugovore, standarde, dugove, tehnologiju i zavisnost.

Amerika je za Bosnu i Hercegovinu politički važan partner. Bez američke uloge teško je zamisliti Dejton, sigurnosni okvir i međunarodnu pažnju prema BiH. Ipak, američko partnerstvo ne može biti zamjena za ekonomsku strategiju. Ako američki kapital preuzima ključne sektore, onda javnost ima pravo pitati: gdje je granica između investicije i kontrole?

Kina je, s druge strane, potencijalno važan ekonomski partner. Iskustvo Bloka 7 pokazuje da kineski kapital nije čarobno rješenje. Ako država ne zna šta hoće, strani partner će znati. Ako institucije ne znaju pregovarati, ugovor će pregovarati umjesto njih. Ako javnost ne zna šta se potpisuje, račun će joj stići kasnije.

Južna interkonekcija i Blok 7 zato treba čitati zajedno. Jedan projekat pokazuje američki ulazak u energetsko preslagivanje BiH. Drugi pokazuje granice kineskog modela kada se sudari s američkom tehnologijom, evropskim pravilima i domaćom neodlučnošću. U oba slučaja, BiH nije bila samo investicijska destinacija. Bila je teren na kojem se prelamaju interesi velikih.

I tu dolazimo do najvažnijeg pitanja: da li smo mi odabrali dobrog strateškog partnera ili nikada nismo ozbiljno definisali šta znači “dobar partner”?

Dobar partner nije onaj koji samo donosi novac. Dobar partner je onaj koji ostavlja znanje, tehnologiju, radna mjesta, domaće kompanije u lancu vrijednosti i infrastrukturu koju država može kontrolisati. Dobar partner ne traži netransparentne ugovore. Dobar partner ne pretvara strateški sektor u politički instrument. Dobar partner ne stvara zavisnost, nego kapacitet.

BiH ne treba birati između Amerike i Kine kao da bira stranu u tuđem ratu. BiH treba birati projekte koji jačaju njenu energetsku, ekonomsku i institucionalnu suverenost.

To znači: s Amerikom — da, ali ne bez domaće kontrole.
S Kinom — da, ali ne bez transparentnosti.
S Evropom — da, ali ne samo deklarativno.
Sa svima — da, ali pod našim uslovima, ako ih uopšte znamo postaviti.

Problem BiH nije što ima previše zainteresovanih partnera. Problem je što nema dovoljno vlastite strategije.

Zato je dilema oko američkog kapitala, Južne interkonekcije i kineskih investicija zapravo ista dilema: hoćemo li biti država koja planira ili teritorija na kojoj drugi planiraju?

Blok 7 nas je naučio da veliki kineski projekat može propasti. Južna interkonekcija nas upozorava da veliki američki projekat može promijeniti energetsku mapu zemlje. A tekst o američkom kapitalu u ključnim sektorima otvara najšire pitanje, a to je da li BiH zna zaštititi ono što je strateško?

Na kraju, pravo pitanje nije da li je bolji američki ili kineski partner.

Pravo pitanje je mnogo neugodnije: da li je Bosna i Hercegovina konačno spremna postati strateški partner sama sebi?