Ličnosti / PRIVREDA I POLITIKA

Alma Mahmutović: Život me 'vozi' u najljepše krajeve

01.04.2014. 13:04 / Izvor: Novo vrijeme

Alma Mahmutović rođena je 16.09.1983. godine. Diplomirala je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Članica je ZINK-a, prvog znanstveno-istraživačkog inkubatora u Bosni i Hercegovini. Kao volonterka u NVO altruista “Svjetlo” pomagala je u psihološkom, edukacijskom i socijalnom razvoju djece s umanjenim sposobnostima. Bila je koordinatorica za poslove projekta Enciklopedija Bosne i Hercegovine. Osim toga, tu je spoljna saradnja s nekoliko televizijskih kuća, rad na radiju, saradništvo s portalima. Trenutno je aktivna u radu s libijskim pacijentima.

Već iz biografije mlade Alme Mahmutović zaključujemo da je ona veoma aktivna. Usto, na početku razgovora za Novo vrijeme kazala je da bi slagala ako bi rekla da se osim spomenutih poslova nije dotakla i ovog i onog. "Intuitivno, za sve što osjećam da bih u tome bila dobra i da bi moj zdrav potencijal, ako ga već posjedujem, mogao uspjeti, pitam se zašto se u tome ne okušati?! Život je nešto nepojmljivo i pun je neiskorištenih resursa. Igrajte se!"

Odakle crpite toliku energiju? Ako živimo u svijetu u kojem je mnogo toga “crno”, na koji način to pretvoriti u “bijelo”?

- A šta je suština? Čak i ako ti ljudi ukažu poštovanje i misle da si veoma smjeran, vrijedan tog poštovanja, sve to ne može pothraniti tvoje biće. To ti ne može dati siguran smjer u životu i donijeti veću ljepotu. Mislim da je izvor u nama. Zavirite duboko u sebe i tragajte za onim što vas čini radosnim. Svaku negativnu misao zamijenite pozitivnom i naići ćete na val pozitivnih osoba koje će vam ući u život i uljepšati ga.

Šta je potrebno za uspjeh na bilo kojem planu?

- Stavovi su nastali u umu, a život je izvan uma. Stavovi su naš proizvod, naše predrasude, naši izumi. Život nije naš proizvod; naprotiv, mi smo samo talasanje u jezeru života. Ako imaš formiran stav da u nečemu nećeš uspjeti, zaista nećeš uspjeti. Treba samo vjerovati, intuitivno se kretati, osluškivati sebe i, što je veoma važno, ne biti lijen u traganju za svojom srećom.

Prema Vašem mišljenju, je li u Bosni i Hercegovini moguće uspjeti? Ako jeste, zbog čega onda mladi žele otići u inozemstvo?

- Ne pristupaj životu zgrčene ruke, uskogrudno. Otvori svoje ruke. Ako imaš stav da nećeš uspjeti, onda zaista nećeš biti u mogućnosti ostvariti svoje ciljeve. Bosna i Hercegovina je tlo na kojem se može uspjeti samo uz volju, elan, energiju, rad. Vjerujem da je prije bilo mnogo lakše doći do posla. Vjerujem da ljudi, pogotovo mladi ljudi, nisu bili toliko nezadovoljni svojim društvenim statusima kao danas i čvrsto vjerujem da je bilo više poštovanja među ljudima nego danas. Ali život vam nudi izazove i vi ih trebate prihvatiti objeručke. Bilo to u Bosni i Hercegovini ili negdje u inozemstvu. Vaše je da intuitivno odaberete mjesto gdje će vam se srce smjestiti.

Na koji način mlada osoba koja je završila fakultet i nezaposlena je može postići unutarnje zadovoljstvo? Pretpostavimo da je nezadovoljna stanjem u državi.

- Život se ne smije odmjeravati i kategorizirati. Tako ćeš imati znatno veće iskustvo ljepote, univerzalnije iskustvo pojava oko sebe, jer one, pojave, po svojoj suštini nisu izdijeljene. Egzistencija je jedno organsko jedinstvo. Najmanja vlat trave, najmanji list na ogoljelom drvetu značajan je koliko i najveća zvijezda. Ovim želim poručiti da treba čekati svoj trenutak, jer sve je to negdje gore zapisano. Ako vam “zvijezde” nisu naklonjene ove godine, ne znači da sljedeću nećete sijati od sreće. I ja sam također imala trenutke kad sam ostajala bez posla. U tim trenucima sam vladala sobom. Nisam dozvoljavala da mi situacija poremeti harmoniju. Tragala sam za vlastitom srećom, pa i onom za ljude vrlo prostom a meni vrlo jakom. Ustanem i radujem se što sam živa i zdrava i što gledam, jer – imam oči i imam bogatstvo!

S obzirom na to da su učestale pojave nasilja, pogotovo među mlađim osobama koje se čak ni ne stide javno proslaviti svoj huliganski podvig, kako biste Vi kao psiholog opisali stanje u bh. društvu? Zbog čega se to dešava?

- Mnogi ljudi više nemaju volju za životom i upravo to nezadovoljstvo dovodi nas do niza frustracija koje se očituju u raznim konfliktima, verbalnim i fizičkim napadima, ubistvima, pljačkama. Iskreno, ovdje su najmanje krivi ljudi. Kriva je visoka hijerarhija. Kriv je stup, odnosno temelji na kojima počinje ova krasna nam domovina. Nemamo adekvatne ljude, stručnjake koji znaju voditi državu na najispravniji, najpravedniji način. Ljude je obuzela pohlepa. Materijalizam koji dolazi do krajnosti. Ljudskost se gubi, umiru emocije i svi pohlepno grabe sebi. No, najvažnije je sačuvati mentalno zdravlje.

Psihološki gledano, zašto su ljudi tako inferiorni, ravnodušni prema zločinu koji im se dešava ispred nosa? Zašto niko ne pritekne upomoć, zašto niko ne savlada džeparoša u tramvaju a mnogi ga vide kako izvlači novčanik iz nečijeg džepa?

- Strah! Mnogo je agonije. Ona traje i traje. Gubi se osjećaj empatije, saosjećanja. To sam primijetila. To se nikako ne smije izgubiti! To je neophodno u današnje vrijeme – imati malo vremena za drugog i razumjeti ga, biti mu podrška. Kao da smo u nekoj kolektivnoj šizofreniji koja nas na trenutak omađija i sve nam je svejedno. Ljudi, probudimo se iz sna! Trebamo dati sve od sebe da uspijemo usprkos svim životnim preprekama. Kad se otrgnemo sami od sebe, život više neće imati prijetnji. Otvaraju se nova vrata.

Koliko brz način života utječe na odgoj djece u porodici? Je li moguće uskladiti poslovne obaveze i pravilan odgoj djece i na koji način to postići?

- Proučavala sam “nekad i sad”, to stanje uma ljudi u prošlosti i ljudi u sadašnjosti. Shvatam da je bilo mnogo ljepše živjeti što prirodnije bez invazije ovih tehničkih instrumenata koje nam suštinski donose samo nužno zlo. Da, i prednosti su tu, ali suština je da se putem društvenih mreža, umrežavanja, mobilnih telefona i svih drugih uređaja samo krijemo u jednoj sjenci i više nismo sposobni doživljavati prave emocije.

Postajemo roboti svojih emocija. Klišeizirani, osim materijalnog, ljudima nemamo šta ponuditi. Zar to zaista nije siromaštvo?! Brz tempo života pridonio je smanjenju komunikacije. Roditelji više nisu u suodnosu sa svojom djecom kao nekad, djeca sad osjećaju mnogo veću samostalnost nego ranije, a to je sasvim pogrešno.

Radila sam godinu u školi u kojoj sam uočavala upravo ovo što sam rekla. Djeca su stalno insistirala na razgovoru. Pogotovo je veoma važan period tinejdžerstva, kad stalno morate biti uz svoje dijete. Morate komunicirati s njim. Ono je tad u glavnoj fazi života. Ono je u fazi traženja identiteta. Morate ga znati podržati i saslušati. U protivnom, dobit ćete ono što niste ni slutili.

Koji su Vam planovi za budućnost?

- Ti možeš dozvoliti sebi da postaneš divno rascvjetavanje svijesti, a možeš postati i robot. Ali, zapamti: ti posjeduješ odgovornost. Samo ti i niko više. Optimist je čovjek koji jutrom prilazi prozoru i kaže: “Dobro jutro, Bože!” Pesimist je čovjek koji prilazi prozoru riječima: “Bože, jutro je?” Sve zavisi od tebe. Moja poruka je veoma jednostavna: živi život koliko god možeš nepredvidljivije. Živi život potpuno, intenzivno, strastveno, racionalno, emotivno. Mislim da sam poentu rekla. Puštam da me život “vozi” u najljepše krajeve.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video? Pošaljite na Viber 060 3315503 ili na mail urednik@akta.ba ili putem Facebooka i podijeliti ćemo je sa hiljadama naših čitatelja.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Akta.ba.

Ličnosti