Mladen Nelević - Trideset godina vjernosti

Crnogorski glumac rodom iz Zenice, koga gledamo u seriji Budva na pjenu od mora, karijeru je započeo u Sarajevu, odakle pamti dane beskućništva, preloman susret s rediteljem Batom Čengićem i sudbonosno poznanstvo s balerinom Slavkom Vukičević, koja je uz njega pune tri decenije

Jedan je od rijetkih glumaca koji je ušao na velika vrata već na početku karijere. Nizao je uloge u TV serijama i filmovima, pamtimo ga po upečatljivim likovima u filmovima Pismo-glava i Azra, ali i kao Srboljuba Šaulića u humorističkom serijalu Audicija. Tada sve popularniji sarajevski glumac, Mladen Nelević (55) je 1992. godine karijeru nastavio u Podgorici i od tada smo ga nekako izgubili iz vida. Današnji član Gradskog pozorišta Podgorica, u kojem trenutno igra repertoarske predstave Ulcinjski gusar i Više od terapije, doživio je u međuvremenu procvat na pozorišnim daskama. Obogatio je glumački portfolio mnogim scenskim rolama u Crnogorskom dramskom pozorištu, u malim teatarskim kućama isto tako malih gradova kao što su Nikšić i Tivat. Za rečeni grad na Jadranu bio je više od glumca: tu je zajedno s kolegama i prijateljima, ponesen entuzijazmom koji krasi početnika, kovao umjetnički život Centra za kulturu i utemeljio pozorišni festival “Purgatorije“, divno ljetno okupljanje, kako ga Mladen naziva.

Mlađa televizijska i filmska publika mogla je Mladena Nelevića upoznati u serijima Mješoviti brak, Naša mala klinika, To toplo ljeto, Dva smo svijeta različita ili u filmovima Motel Nana, Čitulja za Eskobara i Klopka, anedavno je odigrao rolu za drugi dio filma Montevideo, bog te video. Trenutno ga gledamo u seriji Budva na pjenu od mora, gdje igra, udovca i bivšeg policajca Jovu Radmilovića koji “upada“ u vezu i biznis s raspuštenicom Ninom.

Kako se snalazite s kolegicom Aleksandrom Janković, koja igra Ninu?

– S dobrim i talentovanim glumcima uvijek se lako snalazite, a Aleksandra je veoma dobra glumica. Kako je inače Splićanka, morala je naučiti drugačiji akcenat da bi bila Tivčanka. Pomagali smo joj koliko smo mogli, dobro se snašla i dobar je partner. Imamo baš ugodan i prijatan rad.

Da li ste ikad tražili posebne uslove za rad na televiziji ili filmu?

– Nisam zahtjevan, ne tražim ništa posebno, niti postavljam uslove. Mislim da se veoma lako dogovaram s ljudima. Istina, malo se pogađamo oko honorara. To je uvijek tako pošto nikad ništa nije određeno, niti se zna tarifa, pa se čovjek pogađa kao da je na pijaci.

Među brojnim likovima, rijetko ste igrali tragičara. Koji Vam žanr najviše paše?

– Najviše volim igrati komediju, pogotovo u ovom periodu života, i one materijale gdje se pokazuje životna radost. To me uveseljava. Igram i složene i dobre uloge različitog žanra, ali komedija mi je uvijek velika relaksacija.

Kad bismo sve sabrali, ostvarili ste blizu sto uloga.

– Nisam ih nikad brojao. Moram da pomenem prvu ulogu u drami Vatrogasac, rađenu za TV Sarajevo, jer sam je radio s dragim kolegama Ademom Čejvanom i Zaimom Muzaferijom. Uloga Hame u filmu Azra, Mirze Idrizovića, jedna mi je od vrlo dragih glavnih uloga. U Sarajevu su počele moje radosti profesionalnog puta. Tu sam ostvario prvu glavnu ulogu, onu Baja Ujevića u filmu Pismo glava, Bate Čengića. Bio sam na drugoj godini Akademije scenskih umjetnosti, kad je Bato došao da gleda naše vježbe i dao mi da uradim neke zadatke. Dopao sam mu se. Sjećam se da sam zbog filma morao naučiti voziti kamion: tri sam mjeseca po Sarajevu vozio betonski mikser, a spavao u građevinskom preduzeću Put. To su mi drage uspomene. Jest da sam se namučio, ali to mi je najljepše vrijeme u životu. Prva glavna uloga u filmu otvorila mi je vrata, ljudi su vidjeli da postojim kao glumac. A dobiti glavnu ulogu, za mladog glumca to je velika stvar. Imao sam tada 26 godina.

Zašto ste tako odužili studij?

– Nisam odužio, ja sam znatno ranije počeo igrati u pozorištu. U Zenici sam završio dva razreda srednje škole, a onda su moji preselili u Podgoricu, gdje sam živio šest godina. Igrao sam često u predstavama Crnogorskog narodnog pozorišta, potom sam otišao u Varaždin, gdje sam imao profesionalni angažman godinu dana, a nakon toga stigao u Sarajevo 1981. Imao sam 24 godine kad sam upisao Akademiju, a diplomirao sam 1985. Moje kolege, kao što je Admir Glamočak, bili su mlađi od mene, ja sam bio najstariji u klasi.

Zašto niste aktivni u Sarajevu, kao u Beogradu i Ljubljani?

– Ne mogu reći da nisam aktivan; jesam, ali skromnije. Zvali su me da radim u seriji Dva smo svijeta različita, a uradio sam i jednu epizodu za Lud, zbunjen, normalan. Bio sam presretan kad su me zvali i nijednog trenutka nisam pomišljao da postavim, kako ste rekli, neke uslove. Ma, kakvi, samo dolazim! Nije me zanimao ni honorar, toliko mi je bilo drago.

U Sarajevu ste upoznali današnju suprugu, balerinu Slavku Vukičević, Kako se desila ljubav?

– Naprosto, morali smo se sresti u tom malom krugu između Akademije scenskih umjetnosti i Narodnog pozorišta u kojem je ona radila. Slavka me impresionirala mnogim stvarima, a na neki način imala je istu sudbinu kao i ja: u isto vrijeme kad sam došao u Sarajevo, ona je stigla iz Beograda. Ona je bila sama, a i ja sam bio sâm. Sjećam se da sam se u početku potucao od nemila do nedraga, nisam imao stan, dešavalo se da prespavam na željezničkoj stanici, bio sam žgoljavko, nikog nisam poznavao. A i kod Slavke je bilo slično. Upoznali smo se 1983. i od tada smo zajedno. Kroz naše poznanstvo i priču, zaigrali smo se kao djeca i vjenčali se 1990. To mi je olakšalo život, krenuo mi je i posao, tako da smo živjeli sretno i fino.

Da li je Slavka prekinula karijeru nakon odlaska iz Sarajeva?

– Prekinula je karijeru jer u Crnoj Gori nema baleta. Bila je na velikim mukama. Za jednu balerinu je strašna tragedija kad ne može da igra. Mnogo sam njenih suza vidio. Kasnije je počela u pozorištu da radi scenski pokret, koreografiju, veliki je pomagač glumcima u radu i oni je vole. Sad je i Slavka članica Gradskog pozorišta Podogorica, kao koreograf i stručnjak za scenski pokret, dobila je i Sterijinu nagradu za rad. S drugaricom iz Sarajeva, Tamarom Vujošević, drži baletsku grupu, puno igraju i putuju svijetom. Tako se na najljepši način sve završilo. Često u pozorištu radimo zajedno u istim predstavama. Ona mi je veliki pomagač, veliki kritičar, vezani smo i poslom i privatno.

Da li je za Vašu karijeru važno to što ste u stabilnom braku?

– Pravo da kažem, jeste. Imam izuzetno stabilan brak, Slavka i ja smo od 1983. zajedno i ne razdvajamo se. Pratimo se u svim nevoljama, srećom, nije bilo previše, ali uvijek smo zajedno i to mi mnogo pomaže. Kad čovjek nema problema u kući, emotivnih i druge vrste, može normalno da se i igra ovim poslom. Ovaj posao je igra, a kad imate lagodan teren, onda se možete i igrati.

Kontaktirate li s kolegama iz Audicije?

– Kako da ne! U dobrim smo odnosima. U kontaktu sam sa svima: Emirom Hadžihafizbegovićem, Admirom Glamočakom, Senadom Bašićem, Jasminom Geljom, Željkom Kecojevićem, Željkom Ninčićem, Sašom Petrovićem, Harisom Burinom, kojeg vidim i u Beogradu u nekim poslovima.

Vaša profesija nosi popularnost. Kako to da ste ostali tako skromni?

– Sve dolazi iz kuće. Mladim glumcima govorim da ne treba da ih opije trenutni uspjeh, ni da odmah “polete“. Jednostavno, treba uvijek da se dovedeš na normalu, da kažeš sebi ja sam čovjek, nisam iznad drugih, radim svoj posao, dobro ili loše. I tu više nema ništa, jer ljudi sebi natovare breme, postanu uobraženi, misle da su neko čudo, pa ne mogu da se normalno bave glumom. To je najgora stvar u ovom poslu koji zna da opije, ljudi preko noći izgube parametre vrijednosti, i prema sebi i drugim ljudima. Uvijek sam se trudio da ostanem normalan, da budem jednostavan, da ljudima izađem u susret. Generalno, volim ljude.

Kad ste daleko od scene i kamere, gdje se odmarate?

– Ima nekoliko godina kako sam renovirao, nadomak Podgorice, kamenu kuću staru 200 godina. To mi je djedovina. Napravio sam kutak za odmor, imam tišinu i mir, imam vinograd koji smo podigli otac i ja. Tu obrađujem zemlju, pravim vino i rakiju, i to me odmara. Godi mi fizički napor, to što sam vani; tu mogu u miru čitati knjigu, pripremiti se za druge stvari. A i kondiciono, selo mi donosi osvježenje, izbjegao sam tako neke stvari kao što su kafana, sjedenje i jedenje, tako da vodim zdrav život, što mi je sad mnogo važno. To je taj raj gdje se odmaramo supruga i ja, i tu radimo sve, nema alatke koju nemamo. Otkrio sam da je alat nešto vrlo važno što pomaže čovjeku da bude sam svoj majstor. Radim onako kao što svaki seljak radi na selu.

Hoćete da kažete da se odričete ukusnih zalogaja i pića?

–  Nisam se odrekao ničeg. Sve sam organizovao. Napravio sam veliku terasu s koje se pruža pogled na selo, na njoj je veliki drveni sto, pa kad mi dođu dragi ljudi iznosim domaće vino koje pravim, imam sač, i sve spremim kao jedan ugledni domaćin kad dočeka prijatelje. Ne bježim od kafane, to me zadesi, ali prenio sam druženje na selo, gdje je mir. Kako idu godine, čovjek sve više ide ka tome. Tu sa suprugom i prijateljima dočekujem Novu godinu.

Znate li kako se peče meso u saču?

– Ja pripremim sve što treba. Imam gusani sač, težak je, ja ga donosim i namještam, a moja žena je dobra kuharica. Ona me spasila i u Sarajevu kad smo počeli živjeti zajedno - od 70 kilograma dogurao sam ubrzo do 100. Na selu sam samo fizički radnik i tako se najbolje osjećam.

Šta smatrate najgorom stvari koja Vam se dogodila u životu?

– Gubitak roditelja. Volio sam ih, bio sam im jedinac. Majka mi je umrla još dok sam bio u Sarajevu, 1983. godine, a otac 2004. Za mene je to najgore što sam doživio, sve ostalo nije važno.

Da se vratite na početak karijere, šta biste promijenili?

– Ne bih ništa promijenio. Dobro mi je išlo, imao sam sreće u životu, pa ne mogu da kažem da nemam poštovanja prema onome što sam radio i što me zadesilo.

Gledate li rado filmove?

– Zavisi od raspoloženja. U principu, volim film koji ima dobru priču, a žanr mi je nebitan. 

Koje reditelje cijenite?

– Cijenim Fellinija, Formana i sve značajne svjetske reditelje. Kad govorim o sarajevskim rediteljima, cijenim Ademira Kenovića, pa ove mlađe čije sam filmove gledao, kao što su Danis Tanović i Jasmila Žbanić. Veoma mi se dopada Elmir Jukić, s njim sam radio, a gledao sam i predstavu Žaba koju je režirao.

Koja glumačka imena izdvajate u svijetu i kod nas?

– To su Dustin Hoffman, Al Pacino, Marlon Brando, Gene Hackman i Meryl Streep. A od naših volim staru gardu: Pavla Vujisića, Batu Živojinovića, Adema Čejvana i Zaima Muzaferiju, kao i kolege sa sarajevske Akademije.

Šta ne biste voljeli da Vam se desi u životu?

– Uvijek kažem dobro je, samo da nas ništa ne boli. Mi glumci ne želimo da da nam se desi da ostanemo, recimo, bez glasa. U životu ne volim gubitak dragih ljudi, a ne bih volio da mi se dogodi neka boleština.