Haris Pašović, reditelj - Teatarski majstor ispred svoga vremena

Haris Pašović jedan je od vodećih pozorišnih reditelja na području Jugoistočne Evrope u zadnje dvije decenije. Diplomirao je 1984. godine na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, Odsjek dramskih umjetnosti, u klasi prof. Bore Draškovića.

Bio je Fulbrightov stipendista u SAD-u (University of Hawaii, Honolulu; New York University, New York, Univesrity of Wisconsin, Madison). Završio je edukaciju za reditelje u Francuskoj i Danskoj. Studirao je na Lancaster Management School Univerziteta u Velikoj Britaniji. Takođe je bio na studijskom boravku za medije u SAD-u (Boston, Washington, New York).

Za pozorište se odlučio već u srednjoj školi, priča Pašović u intervju koji je dao za hrvatski Nacional. "Ne znam točno kako se to dogodilo, ali mislim da sam u jednom trenutku osjetio poziv, kojem sam se odazvao. Režija nije moj posao nego poziv, a teatar je za mene posljednje mjesto ljudskog susreta i izravne komunikacije", kaže Pašović.

Pašović je režirao u prestižnim pozorištima u regionu, a njegove predstave su učestvovale na mnogim festivalima. Prije rata je režirao, između ostalih, predstave koje se danas smatraju klasičnim predstavama u historiji pozorišta u regionu: Wedekindovo "Buđenje proljeća" i "Dozivanje ptica" prema Aristofanovim "Pticama" u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, Bunuelovog "Hamleta" na Dubrovačkim ljetnim igrama, Beckettovog "Čekajući Godota" u Beogradskom dramskom pozorištu, Jarryievog "Kralja Ubu-a" u Narodnom pozorištu u Subotici, "Jelku kod Ivanovih" od Vvedenskog i Weisovog "Mara/Sade" u Teatru «Promena» u Novom Sadu, itd.

Tokom rata u BiH od 1992. do 1995. godine Pašović je proveo većinu vremena u Sarajevu. O povratku iz Subotice u grad u kojem je počeo buktati rat , Pašović kaže: "Razmišljao sam ovako: imam 30 godina, a moji ideali su bili Ernest Hemingway, George Orwel i Ana Ahmatova, umjetnici koji su radili u najtežim okolnostima. Smatrao sam da je moja dužnost da budem u Sarajevu, čija je situacija imala paralele s Građanskim radom u Španjolskoj ili događajima u Varšavskom getu. I vratio sam se u Sarajevo, trčeći preko aerodromske piste, i odmah sam se osjećao bolje".

U to vrijeme bio je direktor Međunarodnog teatarskog i filmskog festivala MESS. Tada napušteni festival MESS, Pašović je transformisao u međunarodni teatarski i filmski festival. Režirao je Euripidovu "Alcestis", zatim "Svilene bubnjeve" prema klasičnim japanskim No dramama, "U zemlji posljednjih stvari" prema romanu Paula Austera.

U to je vrijeme intenzivno surađivao sa svjetski poznatim glumcima, piscima i umjetnicima Susan Sontag, Vanesom Redgrave, Paulom Austerom, Bibi Anderson, Peterom Brookom i drugima.

Sarađivao je i sa poznatom američkom spisateljicom i aktivisticom za ljudska prava Susan Sontag, te je bio producent njene predstave "Čekajući Godota". U toku 1994., pod pokroviteljstvom UNESCO-a, Sarajevski festivalski ansambl igrao je Pašovićeve predstave u pariškom Bouffes du Nord na poziv Petera Brooka.

Tokom 1993. godine, za vrijeme opsade Sarajevo, pokrenuo je prvi Sarajevo Film Festival, danas najpoznatiji i najcijenjeniji filmski festival u regionu. "Pozvao sam desetak svojih evropskih prijatelja, režisera i producenata, i zamolio ih da nam pošalju najnovije filmove. Dobili smo čak 140 filmova, koje smo prikazivali u tri kina, a za deset dana trajanja festivala vidjelo ih je pod opsadom oko 20 hiljada ljudi - ljudi su dolazili na projekcije bukvalno pretrčavajući raskršća pod snajperskom vatrom", prisjeća se Pašović.

Poslije rata, Pašović je režirao nekoliko dokumentaraca kao što su Greta, priča o profesorici Greti Ferušić koja je preživjela Auschwitz i opsadu Sarajeva, dokumentarac "A propres de Sarajevi" o Međunarodom Jazz Festivalu u Sarajevu, zatim dokumentarnu trilogiju "Dom", Ljubi bližnjeg svoga", Balkan - krv i med" o američkim novinarima Davudu Rieffu, Peteru Maassu i Ronu Havivu koji su izvještavali iz ratne Bosne.

Nakon višegodišnje pauze, Pašović se 2002. godine vraća se na scenu sa Shakespearevom tragedijom "Romeo i Juliet" koju je izveo ispred Parlamenta Bosne i Hercegovine. Ovaj scenski spektakl je uključivao oko 25 glumaca i muzičara, 60 članova ekipe, a bio je praćen oružjem, vozilima, vatrometom, video projekcijom. Predstva je odigrana ispred zgrade Parlamenta i te bi svaki put kada je izvedena, zaustavila saobraćaj u glavnom gradu na četiri sata.

Također je napisao dramu i režirao predstavu "Pobuna u Narodnom pozorištu" u Narodnom pozorištu u Sarajevu (2004.) inspiriranu McCoyevim romanom "Konje ubijaju, zar ne?".

Pašović je dobio mnoge nagrade uključujući Zlatni lovor vijenac za najboljeg reditelja Festival MESS, Najbolji reditelj na festivalu BITEF Beograd, Nagrada "Bojan Stupica" za najbolju jugoslovensku režiju 1989, Nagrada UCHIMURA 1994., Najbolji reditelj na BH teatarskim susretima i broje druge.

Pašović je 2005. godine osnovao East West Centar, u sklopu kojeg je nastala predstava "Hamlet", najveća teatarska koprodukcija u regionu u posljednjih 20 godina. Predstava je učestvovala na Međunarodnom teatarskom festivalu MESS Sarajevo i otvorila Međunarodni teatarski festival EX Ponto u Ljubljani što je bio prvi veliki izlazak jednog bh. teatra na evropsku scenu.

2006. godine režirao je predstavu FAUST u East West Centru Sarajevo. 2007. godine adaptirao je i režirao "Klasnog neprijatelja" sa kojim je ostvario veliki međunarodni uspjeh. Sljedeće godine režirao predstavu "Nora“ prema djelu Henrika Ibsena.

Haris Pašović i East West Centar Sarajevo 2010. godine bili su nosioci internacionalne teatarske koprodukcije "Fudbal, fudbal" čija je svjetska premijera održana u Singapuru.

Zadnje Pašovićevo djelo je predstava "Evropa danas" koja je nastala prema istoimenom eseju Miroslava Krleže, u kojem je slavni književnik analizirao Evropu i evropsku ideju.

Haris Pašović jedan je od osnivača odjeka za režiju na Akademiji za scenske umjetnosti, gdje danas radi kao profesor. Nekoliko njegovih studenata su međunarodno priznati reditelji, oskarovac Danis Tanović, dobitnica Zlatnog medvjeda Jasmila Žbanić, Srđan Vuletić, Pjer Žalica i drugi nagrađivani autori.

"Volim se praviti važan pa kažem: ja sam najuspješniji profesor režije u Europi, jer moji studenti imaju više od 200 međunarodnih nagrada, uključujući Oscara, Zlatni globus, Cesara, Felixa i Zlatnog medvjeda", poručuje Pašović.

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"