Nura Bazdulj-Hubijar, spisateljica: Humanost dokazuje radom, a ne članskom kartom

Nisam nikada željela biti "pisac za pisce", kao što ni arhitekti ne prave kuće samo za druge arhitekte niti ljekari liječe samo druge ljekare. Komično mi je kada se pisci, koje niko ne čita, hvališu tom činjenicom pokušavajući, valjda, implicirati da su oni tobože prekvalitetni da bi čitalačka publika to prepoznala, ali se navodno nadaju da će ih prepoznati u budućnosti, govori Nura Bazdulj-Hubijar (1951), autorica 35 knjiga, čiji, bez izuzetka, veliki tiraži svjedoče o, za naše vrijeme sveopćih kriza, doista izuzetnoj pojavi.

Iza te pojave, da bi sve bilo još zanimljivije, stoji ljekar, primarijus, šefica laboratorije u travničkoj bolnici.

Na kraju tek pisac

Po izboru Bazdulj-Hubijarove redoslijed svega što ona jeste trebalo bi da bude ovaj: prvo je čovjek, pa žena, majka, nana, domaćica, vezilja, pletilja, švalja, a tek onda pisac i pomalo, pomalo slikarka. Umjesto priče o njenom mjestu na savremenoj bh. književnoj sceni, Nura bi stoga radije govorila o svojim svakodnevnim odlascima u baštu, gdje je čekaju mace i psi lutalice, jer znaju da će im donijeti hranu, a ona će se tu, u carstvu zelenila, svaki put iznova diviti svakom listu na grani. Radije bi o svojoj svetinji, porodici, "utočištu iz kojeg rijetko idem i u koje se, i kada odem, brzo vraćam..."

Spisateljica, zapravo, hoće reći da vodi jedan potpuno miran, gotovo izolovan život, a to može zato što je mir prvenstveno našla u samoj sebi. Međutim, ne skriva svoj stav da nju jednim od bh. najrelevantnijih pisaca ne čine samo pomenuti tiraži, nego i prevodi njenih knjiga na engleski, njemački, norveški, holandski, mađarski, švedski, slovački jezik, njihovo izučavanje u obrazovnom sustavu od osnovne škole do fakulteta i postdiplomskih studija, na slavističkim katedrama u Evropi. Tekst spisateljice je ušao i u udžbenik za studente i profesore na Harvardu...

A tu su i brojne književne nagrade: dvije Soroševe, za najbolji roman, nagrada Društva pisaca, Udruženja izdavača i knjižara, nagrada VBZ i "Večernjeg lista", dva puta nagrade Federalnog radija za najbolji roman, pa za novelu, dramu, kao i priznanja - dječji posac godine, "Večernjakov" "Kristalni pečat" za uspjeh godine, izbor za ženu godine BiH dva puta. Njena drama "Braća" igrana je u Narodnom pozorištu Sarajevo i u BNP Zenica...

No, kada to dolazi od nje, koja ne pati od lažne skromnosti, onda Nuri B.H. doista treba vjerovati da joj je najveće priznanje, ipak, svako pismo koje je dobila od mladih ljudi, a koji joj pišu da su većinu dobroga što su ugradili u druge, i grade u sebe, podstakle njene knjige.

Moji likovi su stvarni

"Pišem s nevjerovatnom lakoćom. Moji likovi su uglavnom stvarni, dakako, ne u potpunosti, ali bilo koji lik gradila, imam u glavi stvarnu osobu. Mnogo puta sam kazala da svaki pisac zapravo samog sebe ispisuje. Kod mene nema negativnih likova, nema mržnje, zla, zločina, poroka, sirovosti, nacionalizma, jer ništa od toga nema u mojoj duši, a ja mogu pisati samo o nečemu što osjećam", kaže Nura, koja ne mijenja "dres" zavisno od situacije, politika je ne zanima, niti bilo koja stranka: "Svaki bi pisac trebalo, morao da bude u svakom smislu neovisan", misli žena koju su prije više godina zvali u Internacionalnu ligu humanista.

"Rekla sam da ja jesam humanista, ali da to svjedočim svojim životom i radom i da mi ne treba dokaz u vidu članske karte. U svetim knjigama se kaže da, kada daješ milostinju, lijeva ruka ne treba da zna šta ti radi desna.".

Kad bi kritičari znali pisati

Iako se Vaše knjige sjajno prodaju, pri čemu su zadovoljni i čitaoci i izdavači, ponekad bude i negativnih kritika. Na koji bi se način pisci trebalo da nose s kritikama svojih djela?

Nekad davno mi je bilo krivo, znala sam i plakati... Sad je to posve nova priča. Treba doseći neku zrelost pa postati svjestan da viši, pošteniji, skromniji, riječju superiorniji ne može biti voljen. Da je najlagodnija pozicija landrati, putovati, provoditi noći po restoranima i kafićima, piti, bizarno se oblačiti i šminkati, sebe jako ozbiljno shvaćati, imati pozu, pričati da ne znaš raditi ništa osim pisati, a napisati jednu knjigu u pet godina, tiskati je u 500 primjeraka i prodavati ih pet godina... Druga kategorija onih koji me ne vole su kritičari. To su uglavnom neki isprazni teoretičari književnosti koji ne znaju napisati ni lošu, najlošiju knjigu, pa liječe frustracije. Treća kategorija onih koji mene ne vole su oni koji nit` šta znaju nit` šta rade, zapravo, znaju samo ono što i svaki pas zna - lajati. Kako se treba nositi? Najbolje je ni ne nositi se."

Kakve poruke u svojim knjigama želite prenijeti mladima?

Ono što i `Mali princ`, meni sveta knjiga: Bitno je očima nevidljivo. Da budu ljudi i da vole sve ljude.

Zašto BiH nema ministra kulture?

Ministar kulture je u ovakvoj zemlji izgleda suvišan. Svaka vrijednost je ovdje suvišna.

Šta mislite o izjavi Harisa Pašovića da studente prvih godina na Akademiji prvo treba doobrazovati?

U cjelosti je potpisujem. Eh, da nam je više takvih. Čast mi je i radost da smo upravo on i ja bili muškarac i žena godine.

Drugi o Nuri

Bisera Alikadić: "Cijenim s koliko se žara Nura ulaže u svoju prozu. Ona ima i svoje čitateljice (čitatelje?). Moram priznati da sam samo neke od njenih knjiga stigla pročitati. Mislim da je "Ruža", roman za mlade, zauzeo pravedno mjesto u školskoj lektiri. Kada je "Ruža" dobila još dva nastavka i postala trilogija, ne znam šta da kažem. Da li su djeca pomno nastavila da prate svoje junake iz prve knjige? Djeca zaista imaju malo slobodnog vremena, ali moram primijetiti da neki čitaju i sve knjige silnog "Harryja Pottera". Nura se u svojim djelima dotakla mnogih tema. Možda je nekim prišla hrabro, ili da kažem sasvim nevino. Šta je, tu je, ostvarenje koje bi trebalo valorizovati književni kritičari. Ili će ipak vrijeme da prosudi o svima nama?"

Ferida Duraković: "Nura je cool i zbog brige o književnosti i o svojim stavovima, koji se nekima ne moraju dopasti, ali oni su potpuno legitimni..."

Iz biografije:

Nura Bazdulj-Hubijar rođena je 20. august 1951. godine u Mrđenovićima kod Foče. Od 1954. godine živjela je u Sarajevu, gdje se i školovala. Nakon završenog studija medicine 1975. godine seli u Travnik gdje i danas živi i radi kao liječnik. Do sada je objavila niz romana, pjesama i drama. Djela su joj prevođena na njemački, nizozemski i norveški. Tekstovi su uvršteni u čitanke, izbore, preglede i antologije, školske lektire, te u svjetsku antologiju priče. Saradnik listova za djecu i odrasle, dobitnica brojnih priznanja i nagrada. Živi i radi u Travniku.

Među djelima ove književnice se izdvajaju: "Ja, slavni Ja","Ruža","Ljubav je sihirbaz, babo", "Naše međutim je rat", "Rosa canina", "Okrutnost raja", "Braća", "Amanet", "Kako sam ribu učio da pliva", "Šta te muči, Tamaguči ", "Bizarne storije", "Čekajući Tahira" "Sablja i pero", "Priče o slovima", "Duša i cvijet", "Noć u Brelima", "Nevjestinski ponor", Kad je bio juli" i dr.

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"