Glumica Slađana Zrnić: Jedno od zaštitnih lica Narodnog pozorišta RS

Glumica Slađana Zrnić jedno je od zaštitnih lica Narodnog pozorišta Republike Srpske te domaće dramske umjetnosti uopšte.

Ova Banjalučanka je zvanje profesionalne glumice stekla na Akademiji umjetnosti Banjaluka, a specijalizovala na Univerzitetu umetnosti Beograd na Odsjeku mjuzikl. Prema njenim riječima, glumom se počela baviti sa 17 godina u Amaterskom DIS pozorištu, gdje se jednom našla sasvim slučajno, ali ta slučajnost je rezultirala zaljubljivanjem u probe, miris pozorišta i glumu. Generacije već poznaju njen rad, kojim kroz glumu, muziku i prenošenjem znanja na mlađe nastoji upoznati što više ljudi s umjetnošću i njenim čarima, te obogatiti kulturni život koji danas veoma ispašta.

Od koga ste najviše naučili o glumi i šta ste najviše naučili radeći ovaj posao?

ZRNIĆ: Glumu učim iz posmatranja života oko sebe, a glumački zanat sam savladala na akademiji i od profesionalaca iz raznih sredina od BiH, preko Srbije, Bugarske, Njemačke... gdje sam imala priliku da učestvujem na raznim radionicama. Ono što sam shvatila je da je posao kojim se bavim težak, neshvaćen, ali i fantastičan i jedinstven.

Kako izgleda biti profesionalni glumac u BiH? Poznavajući stanje u oblasti kulture u državi, da li se ikada umorite od borbe da se glumcima posveti više pažnje i sredstava za rad?

ZRNIĆ: Biti glumac u BiH je najčudnija stvar na svijetu. Mi smo posebna branša koja radi bez imalo podrške, javnost uopšte ne može da shvati kroz šta sve prolazimo, a i ne treba da zna. Stalno smo pod nekim ocjenama i birani smo, nemamo pravo da biramo, takva je priroda posla. Zavisimo od producenta, menadžera, reditelja, kolega... a opet, sa druge strane, mislim da smo i jedini koji imamo taj luksuz da radimo ono šta volimo. Mi volimo svoj posao, 90 odsto populacije u BiH ne radi zato što voli, već zato da bi preživio. Mi preživljavamo s onim što volimo da radimo.

Igrate u predstavi "Kuhinja", rađenoj po tekstu književnika Petera Handkea, koji je nedavno imao priliku da gleda ovu predstavu u na sceni Narodnog pozorišta RS. Kako je prošla Handkeova posjeta?

ZRNIĆ: Handke je odgledao predstavu i poslije iste smo pričali s njim, ali vrlo kratko. Mislim da mu se dopalo. Narodno pozorište ima odličan ansambl već deceniju, ali je značajno za nas da to i Handke kaže javno. "Kuhinja" je divna, emotivna, sentimentalna, topla predstava o čuvanju jezgra naših porodica, a to je kuhinja. Preporučujem.

Na čemu još radite?

ZRNIĆ: Početak je sezone u Narodnom pozorištu RS i to znači da ću sada biti angažovana u novim predstavama koje treba da se rade. I, naravno, ostaje mi da igram one koje su na repertoaru. Ljetos sam snimala seriju ''Zamalo život'' u "Aeon" i RTRS produkciji, kao i seriju "Kriza" u "Fist" produkciji. Sarađivala sam sa Enisom Bešlagićem, s kojim sam imala priliku raditi i ranije, i prvi put s Nikolom Kojom. Divno je bilo raditi s njima i mislim da "Krizu" trenutno emituju FTV i RTL. Serije su duhovite i vesele.

Da li ste zadovoljni posjetom građana Narodnom pozorištu u Banjaluci i njihovim (ne)prihvatanjem predstava? Znamo da kritika uvijek ima, ali da li nedostaje konstruktivne kritike i analize odgledanih predstava?

ZRNIĆ: Publike uvijek ima i ja sam zadovoljna posjetom, ali kritike nema. Međutim, danas je to problem vremena u kojem živimo. Danas svako misli da može da kaže šta hoće i to i čini. Ne misleći na posljedice iskazane riječi. Danas je svako pametan i svi sve znaju. Suštinski nema pravog, legitimnog autoriteta u kritici pozorišne javnosti.

Da li, i ako da, koliko kulturni sadržaji poput TV serija, filmova i predstava koketiraju sa šundom u cilju banalne zabave?

ZRNIĆ: Koketiraju je mala riječ... Mislim da šunda ima previše, najviše u muzici... Izabrala sam da gledam isključivo Mezzo i četiri filmska kanala i toliko od mene. Uvijek možeš da izabereš.

S obzirom na to da ste se specijalizovali za mjuzikl, da li Vam nedostaje rad na ovom žanru?

ZRNIĆ: Ne, jer pjevam povremeno u fenomenalnom jazz bendu "Combine Quartet". Muzička predstava je veoma skup projekat i treba da prođe mnogo godina da bi se nešto kvalitetno uradilo, prije svega treba da okupite glumce koji znaju pjevati i u stanju su da izvedu koreografije, orkestar, tehnika... i na kraju morate imati producenta koji će prodati tu predstavu pa da se ona isplati i povrati uložen novac. To znači da bi karta bila oko 70 KM, najmanje, a publika nema tu stavku u potrošačkoj korpi...

Osim u Banjaluci, da li ste sa bendom nastupali negdje drugo i kako publika prihvata jazz?

ZRNIĆ: Što se tiče jazz muzike kod nas, a uopšte i muzike na ovim prostorima, čini mi se da pravi poznavaoci i umjetnici imaju velike probleme s ukusom publike. Jazz rijetko ko sluša, ali onaj ko to izabere je sigurno obrazovan i elokventan čovjek s nekim idejama o kvalitetnom načinu života. Naravno, u tu grupu ljudi svrstavam i one koji vole klasiku ili je izvode... Na našu veliku žalost, muzika se pretvorila u veliki šund i strašno je agresivna. Tu nema muzike. To je ispiranje mozga i sve to diktira muzička industrija, novac. Turbo folk je postala jedna monstruozna tvorevina i ne mislim samo na "narodnjake", ima toga i u rokenrolu, pop muzici… Trudim se da se odbranim od takvih uticaja i uvijek me raduje kada sviramo u manjim sredinama ili igram predstavu i prepoznam energiju ljudi u publici koji od svog života žele nešto više.

Angažovani ste u radu sa školarcima na radionicama glume. Kakvo je Vaše pedagoško iskustvo?

ZRNIĆ: Moja interesovanja nisu vezana samo za glumu, već i za pedagoški rad. Već petnaestak godina radim s mladim ljudima i djecom i učim ih pozorišnom bontonu, promišljanju kroz pozorište i nastojim da djeca spoznaju sebe i svijet oko sebe. Trenutno vodim Amatersko pozorište "Milenijum" iz Srpca. Sanela Vidović i ja smo pokrenule ovu malu trupu još prije sedam godina i dosad smo sa djecom napravile šest predstava, Egziperija, Nušića, Ćopića, Kerola, Radovića... Nedavno smo nastupali na 13. omladinskom festivalu RS, sa predstavom ''Azibuki'' P. Timotijevića i dobili nagradu za najbolji ansambl i dobro sprovedenu pozorišnu ideju.

Takođe, izvodim treću generaciju Studija "Jazavac" iz Banjaluke. Neophodno je da danas glumac ima veći prostor za djelovanje. Glumac je javna ličnost na koju se mnogi ugledaju i on treba da bude primjer pravog građanskog društva. Jedini način da zaista postignemo kvalitet je rad, kontinuiran i hrabar, bez predaha. Rad oslobađa i nastojim da djecu tako i učim.

I za kraj, da li imate neostvarenih glumačkih želja?

ZRNIĆ: Da li imam neostvarenih glumačkih želja? Hm? Najveća želja mi je da narod i javnost vjeruju u pisanu riječ, time mislim na poeziju, knjige... Vjerujem u obrazovanje i rad na sebi, vjerujem u dobru muziku... To je moj glumački san, da svijet u kojem živimo bude ljepši.