Sanja Popović, novinarka i voditeljica: Smijeh je lijek za sve

Banjalučka novinarka i voditeljka Sanja Popović jedno je od najpoznatijih TV lica na našim prostorima. Iako je karijeru počela neplanski, zahvaljujući upornosti, radoznalosti i prirodnoj sklonosti ka javnom nastupu, vrlo brzo se snašla u novinarstvu, a posebno na televiziji. Za Dom info časopis govori o svom djetinjstvu, odrastanju, karijeri i ambicijama.

Reci nam nešto o svojim počecima, odnosno djetinjstvu i odrastanju u gradu u kojem si izgradila uspješnu karijeru.

-Umalo da ne budem Slovenka, ali samo po imenu, jer sam rođena na Dan ustanka Slovenije (22. jula)… Istorijski datum kraja Drugog svjetskog rata i važan datum u porodici Popović, jer sam tada rođena ja. Imala sam sreću da imam bezbrižno djetinjstvo i maštam o svim lijepim stvarima koje može da zamisli jedna radoznala djevojčica. Radoznala jer sam u toku osnovne škole i gimnazije pohađala skoro sve moguće sekcije: liga mladih lingvista, matematička sekcija, streljaštvo, ples, recitatorska, rukomet, vajarstvo, gluma. Sve te vannastavne aktivnosti su me interesovale, ali ako sad vratim film unazad, najviše ove kreativne i vezane za umjetnost u bilo kojem njenom obliku. Završila sam i osnovnu muzičku školu, naravno instrument klavir, kao prava djevojčica. I bila sam uvijek među najboljima, dobijala i neke nagrade, pohvale, što maloj Lavici uvijek da dodatni vjetar u leđa, i to je i dan-danas tako.

Na koji način si počela da se baviš novinarstvom i kada?

-U životu nisam ni pomislila da se bavim novinarstvom. Ekonomija je bila moj izbor nakon završene gimnazije u Banjaluci. Međutim, kako su to bila poslijeratna vremena, moralo se nešto i raditi da bi se obezbijedila egzistencija. Slučajno, nekoliko nas drugarica upratilo je poziv za audiciju na novoj lokalnoj televiziji, Nezavisna RTVBL, i prijavimo se. Ja prođem… To je bila jesen 1996. i proljeće 1997. godine. Počinjem izučavati novinarski i voditeljski zanat na radiju, pa sam tek kasnije prešla na televiziju, prvo kao spiker, a potom i kao novinar i voditelj. To sam baš zavoljela, naročito kada sam prešla u kulturno-zabavni program, koji pruža mogućnost pokazivanja kreativnosti.

Radila si emisije raznih formata, možeš li napraviti malu retrospektivu i napisati nam koji su za tebe trenuci u poslovnom smislu bili najuzbudljiviji, najizazovniji i najdraži?

-Teško mi je nešto izdvojiti, jer zaista volim svoj posao i sve ima neku svoju draž, od radijske emisije, preko nedjeljnih popodneva, živih prenosa. Izdvojiću neke. Prvi novinarski zadatak u životu za radio, snimanje otvaranja izložbe “Bakar u mojim rukama” Tomislava Jovića (koji je inače porodični kum i veliki prijatelj) – ja bez iskustva pitam ono što mi padne na pamet i sve snimam na velikom “uheru” (snimač tona težak jedno tri kg) i uz svu moju tremu ja još imam temperaturu 39.

Drugi značajan momenat za mene je moj prvi javni nastup kao voditelja. Bila je to MAXIMA MAXOVIZIJA sa pokojnim Milovanom Ilićem Minimaksom, kada je trebalo da izađem pred 5.000 ljudi u dvorani “Borik”, pozdravim svoje sugrađane i najavim Minimaksa te mu uručim kravatu u ime domaćina… Meni je srce kucalo i sa desne strane! Jedina sreća je što se meni trema ne manifestuje na glasu.

Poslije toga sve je bilo mačji kašalj… Bilo je mnogo emisija, i živih i montažnih, ali ono što je moj rekord jesu cjelodnevne emisije koje sam vodila u sada matičnoj kući RTRS. To su specijalne emisije na Dan televizije, kada sam s kolegama živi program vodila i po 10 sati, i to sve s osmijehom na licu.

Na čemu trenutno radiš? Da li ima nekih velikih planova za 2015. godinu?

-Trenutno sam glavna urednica Zabavnog programa RTRS, ne radim nijednu emisiju, ali planiram. Kako sam odnedavno na ovoj funkciji, imam dosta želja i planova i ne bih ništa da govorim naglas da se ne izjalovi, što bi rekao stari svijet. Trudiću se da sa svojim kolegama u redakciji na programu RTRS pružim mogućnost da se zabave i bar malo pobjegnu od životnih problema.

Da li ima neka novinarska forma u kojoj bi se, takođe, voljela oprobati? Kakav koncept emisije priželjkuješ?

-Kako da ne postoji… Mi smo ovdje “male mace” šta se i kako radi u svijetu. Kada govorimo o formatima, voljela bih raditi neki licencirani kviz, ali isto tako neki veliki show sa velikom ekipom ljudi, scenaristima, gostima… Vidjećemo!

S obzirom na to da si radila brojne emisije o modi, pretpostavljam da voliš modu, odjeću, nakit… Koliko ti je to bitno u životu, da li si šopingholičarka, da li primjećuješ u kojem pravcu ide moda na lokalnom nivou?

-Volim, volim, i te kako… Odmalena volim da sam lijepo obučena i prikladno za priliku na koju idem. Umijem često da budem i prava šopingholičarka kada je odjeća u pitanju, ali i kozmetika, a o nakitu i da ne govorim. Uvijek mi je interesantno posmatrati ljude u prolazu kako su odjeveni, ne zbog toga da vidim ko koju marku nosi, već jednostavno koliko ko ima stila. A, ima u našem gradu i starijih i mlađih koji su veoma specifični u svom odijevanju, bez miliona maraka i slijepog praćenja mode. Kada pijete kafu u gradu, primijetićete i bakicu i tinejdžerku i poslovnu ženu koje jednostavno ne gube sate osmišljavajući kombinaciju, već im je to nekako urođeno. Nažalost, više je onih koji padaju na trendove, pa stičemo utisak uniformisanosti.

Kao urednica lifestyle emisija, šta misliš koliko ljudi kod nas polažu u kulturu odijevanja, opremanja životnog prostora, a koliko u obrazovanje i informisanje, tj. opštu kulturu?

-Svako ima neki svoj način isticanja. Neki to čine odjećom, a neki intelektom. Naravno, najbolje je kada je sve umjereno, a nije uvijek tako. Ne odstupamo mi od svijeta mnogo, a ako bismo bili realni, više se ulaže u taj vizuelni utisak koji ćemo ostaviti na nekoga, nego na znanje i opštu kulturu. Opet, sve je to individualno i neki se usredsrijede na određenu oblast pa možda ispadnu neznalice u trivijalnim stvarima, a drugi opet obrnuto… Ali, nekako mislim da svako pronalazi neki svoj put i kuje svoju sreću. Za nekoga je to nova krpica, za nekoga nova knjiga, za neke profesionalno usavršavanje… Sve ima svoje, ali treba nekad poslušati i narodne izreke poput one “okolo gladac, unutra jadac”.

Da li postoji još nešto u čemu si dobra i čime se baviš kada izađeš iz zgrade RTRS?

-Eh, Lavica pa da ne bude u nečemu dobra! Opet ja o horoskopu, ali nekako mi se nameće, ima nešto u tim osobinama znakova što je istina. U posljednje vrijeme trudim se da svaki slobodan trenutak provedem s prijateljima, rodbinom… Druženja me ispunjavaju, bilo kod mene kući ili negdje u gradu. Ali, ako mislite na neki hobi, volim da pravim nakit, da vajam, crtam… Uglavnom za sebe. Volim da putujem kad god imam mogućnost, volim da kombinujem hranu i probavam različita jela. Baš sam gurman i zato pazim na ishranu, jer se začas sve “zalijepi”.

Da li imaš neke navike ili rituale zahvaljujući kojima održavaš vedar duh i optimizam? Šta je tvoja strast: umjetnost, kozmetika, odjeća, knjige, gadgeti…

-Sve to što ste nabrojali, zavisi od raspoloženja, godišnjeg doba… Ljeti volim da čitam, zimi da gledam filmove, a šminka, odjeća i kreativnost – to svaki dan u nekom obliku! Mnogi kažu da sam vedar duh naslijedila od pokojnog oca, a sama nastojim da uvijek sve gledam sa pozitivne strane i da uvijek vidim svjetlo. Smijeh je lijek za sve i volim kada se u društvu pričaju anegdote i vicevi. Nadam se da će i svako od nas u ovoj 2015. godini biti prvo zdrav, a potom pronaći svoj izvor pozitivne energije, jer jedno vuče drugo, i ako idemo naprijed s osmijehom, doći će i sreća i uspjeh… Sve ostalo ima kod Kineza.