Tatjana Ljujić Mijatović, doktorica poljoprivrednih nauka - Djeca će nam avlije i bašte gledati samo na slikama

Njezine su specijalnosti projektiranje zelenih površina, kreativno dizajniranje enterijera cvijećem i proizvodnja cvjetnih kultura u staklenicima i na otvorenom. Uz dugogodišnju uspješnu akademsku karijeru, doktorica poljoprivrednih nauka Tatjana Ljujić Mijatović (70) uspjela je biti i član Predsjedništva BiH, kao i ambasadorica pri Ujedinjenim nacijama u Beču, a danas je aktuelna zamjenica predsjedavajućeg Gradskog vijeća Grada Sarajeva. Uz to, na Poljoprivrednom i Šumarskom fakultetu predaje predmete Proizvodnja cvijeća i ukrasnog bilja te Pejzažno projektovanje, i često i rado pomaže kolegama.

"Faktički sam u penziji, a koliko će me na fakultetu trpjeti, vidjet ćemo", s osmijehom govori dok sjedimo u njezinoj kancelariji koju krase samo dvije biljke. U domu, kojeg je nedavno renovirala, također ima dvije: hederu i anturijum. "Zapravo, imam još jednu: u kuhinji držim begoniju, jednogodišnju biljku, ali ona cvjeta stalno, dobro joj je, izgleda. To vam je uvijek tako: kojim se poslom bavite, toga sigurno kući nemate. Imala sam muža arhitektu pa nismo imali ni kuće ni vrta", smije se Tatjana Ljujić Mijatović, koja je, zajedno s koautoricom Azrom Švrakić, ovoj zemlji u naslijeđe ostavila knjigu Vrtna arhitektura bosanskih avlija kao dio kulturne baštine. Želja autorica bila je sačuvati autohtono bosansko cvijeće od zaborava, očuvati bosanske avlije i vrtove, ali sve je ostalo samo slovo na papiru. “Autohtone vrste se gube i izlaze iz upotrebe. Nema ih više nigdje”, tužno kaže Tatjana Ljujić Mijatović.

Kakva je vrijednost bosanskih vrtova i avlija u našoj kulturi?
- Ti autentični vrtovi daju specifičnu notu fizionomiji grada, oni su identitet jedne države. Arhitekti su mnogo pisali o staroj gradnji, očuvanju porodičnog života unutar tih zidova. Pronašla sam dokumente koji potvrđuju kako su mnogi arhitekti u Beču, ali i u svijetu, koristili način projektovanja kuća po uzoru na stare bosanske kuće, a o tome malo znamo.

Hoće li naša, ili djeca naše djece, to cvijeće i avlije moći u budućnosti gledati samo na stranicama Vaše knjige?
- Nažalost, to je moguće. Trebate otići na Čaršiju pa vidjeti nove kuće koje niču i prostore oko njih. Karakteristika avlija i bašti su voda, boja i miris, kao kod islamske ili španske vrtne umjetnosti, ali na specifičan način. Mi imamo vrtne detalje koje nema niti jedna vrtna umjetnost u svijetu, to odgovorno tvrdim.

Kakvi su to detalji?
- Cvijeće u kaldrmi imate samo kod nas, kao i neorezani šimšir, što ne znači da se ne može orezati i uklopiti u kaldrmu, ali ne smije narušiti karakter i harmoniju vrta. Dalje, imamo vodu u obliku česmi, šadrvana, bunara. Arhitektonski elementi su također specifični: sofe, lođe, minderluci, što nema niti u jednoj vrtnoj umjetnosti osim kod nas. I to je privuklo i profesore koji su bili na promociji knjige u Beču; rekli su da se dosad nisu susretali s time. Imamo vodu, boju i miris, ali na drugačiji način.

Šta su još osobenosti bosanskog vrta?

- Đulbešećerka, velika mirisna ruža svijetloroza boje. Danas je nema ni na mapi! To je naša ruža od koje se pravilo slatko, njezine latice koristile su se u kozmetici, žene su umivale lice vodom od latica, pravilo se sirće... Mogla bi se napraviti industrija od đulbešećerke, stvoriti od nje naš zaštitni znak. Iz naše knjige može se dobiti mnoštvo ideja kako zaštititi kulturnu baštinu BiH. Do mene što je bilo, ja sam uradila.

Koje su to autohtone bosanske cvjetne vrste?
- Ima ih mnogo. Najinteresantnije je da svaka biljka ima latinsko ime, a onda od pet do deset narodskih imena. Kad sam istraživala, dođem kod jedne nene i pitam je ima li to i to cvijeće, kaže mi da nema, već da ima fesić, a zapravo je to jedno te isto. Imate naziva cvijeća poput devetere gaće, pa hadžibeg za hortenziju... Tih imena ima sigurno još i nadam se da će neko nastaviti istraživati.

Koliko je bitno učiti djecu o značaju zelenila i biljaka u okruženju?

- Znalo se na Vilsonovom šetalištu prije rata dešavati da sve sadnice nestanu preko noći. Zašto? Zato što djeca nisu edukovana, niko im nije objasnio da te biljke u gradu smanjuju prašinu i buku, štite od vjetra, stvaraju mikroklimatske oaze u kojima je mnogo ljepše živjeti tokom ljetnih mjeseci... Sve je prepušteno profesorima koji imaju smisla za to, ali pravog nastavnog plana nema.

Kako zaposliti stručne ljude koji će nam okoliš učiniti ljepšim?

- Imamo odsjek za hortikulturu, gdje studenti studiraju iz ljubavi, ali njih nema u zakonskoj regulativi: ne postoji zanimanje pejzažni arhitekta! Kako on može učestvovati na konkursu?! Dala sam, poodavno, amandmane da se u zakon ugradi profil ove vrste stručnjaka, ali nigdje se nije odmaklo. I zato danas imamo nezadovoljavajuće zelene površine i u funkcionalnom i u estetskom smislu. Njima se bave laici, radi se stihijski...

Šta kao stručnjak vidite kad šetate Sarajevom?

- Najteže mi pada što nema programa, vizije o tome koje bi se površine trebale pretvoriti u parkove. Svakodnevno se smanjuju zelene površine na račun parkinga i novih objekata.

Šta Vam smeta?

- Evo, primjerice, park At Mejdan. Radila sam na tom projektu 2002. godine u saradnji s pokojnim profesorom Nedžadom Kurtom, koji je napravio onaj lijepi muzički paviljon. E, paviljon je danas kafana. Pronađene su iskopine Bakr-babine džamije, džamija je podignuta i taj park je trebalo objediniti, ali ne! To stoji i stoji, evo već će godina dana. To je mali prostor, ne treba mnogo za obnovu projekta i uređenje parka. Kada su mi dolazili kolege iz Beča, bilo me je stid kad su vidjeli kako to izgleda. Pravila sam neke izgovore, tipa da su stolice tu slučajno donesene, privremeno...

Šta Vam se sviđa danas u Sarajevu?

- Jedini park koji je bio cijenjen i u Evropi i u svijetu jeste onaj oko Alipašine džamije. Međutim, kad sam radila u Javnom preduzeću Park, vođena je rasprava o prolasku saobraćajnice od Skenderije kroz taj park. Bili smo protiv, ali na kraju je saobraćajnica ipak izgrađena. Potok koji teče kroz park nekad je bio čist, a na njegovim zidovima bile su razne trajnice prekrasnih cvjetova u kombinaciji sa zimzelenim vrstama grmlja – to nikad nije dovedeno u prvobitno stanje... Pa su ubačene dvije asfaltirane staze, čime se još više smanjio fond zelenila i uništila zelena površina. I nikom ništa. Veliki park je dosta devastiran, malo se uradilo na njegovom sređivanju. Zatim, Rezidencija Konak je imala prekrasnu cvjetnu površinu, ali se ona asfaltirala kako bi se mogli praviti prijemi... Sve se moglo drugačije uraditi da se dalo stručnjacima.

A Park Mirze Delibašića i Davorina Popovića kod FIS-a?

- Ja sam radila taj projekat pezjažne arhitekture, i vjerujte mi, kad bih vam pokazala projekat i ono što je izvedeno od njega, rekli biste kako nema blage veze jedno s drugim. Ono je strašno! Fontana je prevelika za onako mali prostor. Ja sam predvidjela piramidalne i okrugle, stroge forme kako bih naznačila veličanstvenost njihovih likova, ali ništa nije ispoštovano. U park su bili stavili tablu s mojim imenom, ali sam je noću, s jednim studentom, skinula, jer ono nema nikakve veze s mojim projektom.

A šta biste uradili s glavnom šetačkom zonom, Ferhadijom?

- Odgovorno tvrdim da se od Sarajeva može napraviti fantastičan prostor! Predlagala sam načelnicima uređenje Ferhadije, htjela sam uraditi besplatan projekat vertikalnog ozelenjavanja sa studentima; rekli su da ne može. A sve se može. Ferhadija bi bila san snova. Opština bi trebala nabaviti sandučiće za cvijeće koje bismo stavili na fasade, a oko kandelabra postaviti puzavice. Zamislite fasade u cvijeću u jednoj boji, a oko kandelabri u drugoj boji s tim puzavicama. Fantastično i jednostavno!

Koje su najveće zablude kad je riječ o cvijeću?
- Kod svakog naroda je drugačije. Crveno je ljubav, žuto je ljubomora, međutim, mislim da se radi o legendi. Najbitnije je da kad čovjek kupuje cvijeće, razmišlja o tome kome ga kupuje: da li kolegici ili dragoj, i šta bi je obradovalo. Primjerice, krizanteme su dugo bile cvijeće za groblje; kad biste ih nekom poklonili, uvrijedio bi se. Međutim, danas u svijetu ima fantastičnih krizantema nastalih ukrštanjem i koriste se kao rezano cvijeće u buketima. To više nije tabu. Također, mirta je biljka koja je u starom Egiptu i Rimu bila prisutna u religijskim obredima, pri sahranama, a danas je prateći dio buketa.

Postoji li trendovsko cvijeće?

- Ako u proljeće dođete, recimo, u Beč, sve je u znaku primula. To je obični, jednogodišnji, ni po čemu poseban cvijet, ali svako ga kupuje, kao pojačavanje akcenta na dolasku proljeća. Pošto kod nas nema konkurencije, onda ni proizvođači ne razmišljaju u tom pravcu da nešto osmisle. A tamo gdje je konkurencija jaka, dobro ćete razmisliti kako da plasirate svoj proizvod, da li će to biti ambalaža, ili će se raditi o cvijetu koji je dugo bio nepoznat, jer ćete time privući pažnju.

Imamo li kulturu kupovanja cvijeća? Jesmo li se tu približili svjetskim trendovima?

- Slabo. Pogledajte samo one bidermajere, kad ih zamotaju u bijeli til i stave karanfile... Bidermajer može biti svaka trajnica, to su višegodišnje biljke, poput prekrasnih anemona; bidermajer može biti i obično poljsko cvijeće... Studenticama uvijek govorim: Nemojte, molim vas, karanfile i til u bidermajer. I one me onda pred udaju zovu da me pitaju koje će cvijeće uzeti.

A studenti, pitaju li Vas oni za savjet?

- Bio je jedan momak, vrlo simpatičan, sa sela, i kaže: Ne mogu ja to, profesorice, znat, ja znam samo šta su trava i ovce. Kažem mu: Bogami ćeš naučit. I zove me jednom: ženi se i pita kakav će bidermajer uzeti (smijeh). Bitno je da djeca počinju razmišljati, da žele nešto osmisliti.

Koliko pažnje poklanjamo uređenju enterijera, poput šoping centara, cvijećem i zelenilom?

- Ni za to nemamo osjećaj. Pogledajte današnje velike robne kuće: nigdje zelenila, biljke, cvijeća... Šoping centri na zapadu su svi u zelenilu i vodoskocima; to zelenilo nije svježe cvijeće, već umjetno, ali lijepo umjetno cvijeće, sve izgleda zeleno i bolje se osjećate u takvom prostoru. U bolnicama također postavljaju zelenilo, biljke, cvijeće. Naša Skenderija mogla bi se urediti tako da više ne bude siva odvratna zgradurina; mogle bi se napraviti lijepe radnjice okružene zelenilom i baštama. BBI je lijep, ali nigdje zelenila.

Postoji li biljka koju ne volite?

- Ne. Možda mislite na aspidistru? Ili aspidu, kako je zovu. Ali, ne, svaka biljka, kao i dama, ima nešto specifično i lijepo. Kažu da nema ružne žene jer svaka ima u sebi nešto interesantno, pa tako i cvijeće. Evo, kaktus: on je ružan i s bodljama, ali kad procvjeta onda je san snova.

Kako se liječe biljke?

- U svijetu postoje doktori za cvijeće koji uspostavljaju dijagnozu i liječe biljke. Ja dijagnozu mogu uspostaviti tek kad je izvadim iz saksije i vidim kakav joj je korijen.

Osjećaju li biljke bol?

- To morate pitati ove doktore (smijeh). Kažu da se s biljkama može pričati, ali ja nikad nisam imala tu vrstu veze s cvijećem. Biljku treba posmatrati kao živo biće. I dijete kad mu posvećujete više pažnje, brinete o njemu, bit će uspješnije. Studentima uvijek kažem da se prema biljkama odnose kao prema živim bićima. Naprimjer, razne vrste sobnih biljki potječu iz raznih krajeva svijeta, pa kad ih donesete u druge uslove, one boluju. Neke će preživjeti, neke ne. To je individualno, i zavisi od načina na koji se ophodimo prema njima, pružamo li im potrebnu njegu. Svaka biljka traži drugačiju njegu, od temperature, vlažnosti, svjetlosti...

Englezi su poznati kao majstori baštovanstva, njihovi vrtovi i trava čuveni su u svijetu. Može li kod nas uspjeti engleska trava?

- Kod nas vrijedi ona: ako je državno, onda je svačije, i tako se i ponašamo: parkiramo automobile na zelenu površinu, bacamo smeće i slično. Što se tiče engleskih travnjaka, ovdje u startu ne postoje potrebni uslovi. Mi ne pripremamo zemljište za englesku travu: potrebno je obraditi 80 centimetara u dubinu, a kod nas je to obično 20 centimetara, da bi se ušparalo. Smjesa trave mora biti kupljena od organizacije koja je akreditovana, mora se održavati, valjati, zalijevati, šišati.... Engleski parkovi su poznati kao pejzažni parkovi koji se prave u velikim grupacijama cvijeća, grmlja, drveća. Održavanje parkova je najveći problem kod nas jer im se ne posvećuje pažnja.

ULICA IZ SNOVA

“Predlagala sam načelnicima uređenje Ferhadije, htjela sam uraditi besplatan projekat vertikalnog ozelenjavanja sa studentima; rekli su da ne može. A sve se može. Ferhadija bi bila san snova. Opština bi trebala nabaviti sandučiće za cvijeće koje bismo stavili na fasade, a oko kandelabra postaviti puzavice. Zamislite fasade u cvijeću u jednoj boji, a okolo kandelabri u drugoj boji s puzavicama. Fantastično i jednostavno!”

POPUT ŽIVOG BIĆA

“Biljku treba posmatrati kao živo biće. I dijete kad mu posvećujete više pažnje, brinete o njemu, bit će uspješnije. Studentima uvijek kažem da se prema biljkama odnose kao prema živim bićima”.

GDJE JE NESTALA ĐULBEŠEĆERKA

“To je naša ruža od koje se pravilo slatko, njezine latice koristile su se u kozmetici, žene su umivale lice vodom od latica, pravilo se sirće... Mogla bi se napraviti industrija od đulbešećerke, stvoriti od nje naš zaštitni znak”.

Razgovarala: Mersiha Drinjaković
Snimio: Irfan Redžović

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"

Poziv na pretplatu