Nađa Memić, jedna je od rijetkih žena u svemirskoj industriji Amerike

Nađa Memić, rođena Hercegovka, a danas uspješna poslovna žena u Americi, najbolji je primjer da se upornošću, trudom, radom i vjerovanjem u sebe mogu ostvariti i najveći snovi.

U Coloradu je diplomirala Elektrotehniku, a njen prvi posao, nakon što je odbila onaj u Ministarstvu izuma i autorskih prava, jer se htjela dokazati na polju dizajna, bio je upravo dizajn baterija koje se koriste u svemirski misijama, među kojima i ona za mašine koje kiseonikom snabdijevaju astronaute.

Danas se Nađa dokazuje u industriji projektovanja svemirskih satelita i čvrsto razmišlja da se nekada u budućnosti vrati u svoju zemlju, i stečena znanja podijeli sa Bosancima i Hercegovcima.

Golgota porodice Memić počela je 1992, kada su tada devetogodišnja Nađa, njena majka i brat protjerani iz rodnog Gacka. Danima su se, zajedno sa stotinama žena i djece, koji su dijelili istu sudbinu, krili po okolnim šumama, a onda su zarobljeni i odvedeni u logor u Kalinovik…

– Nakon prijetećih telefonskih poziva, a onda i oružanog napada na grad, jasno nam je bilo – želimo li preživjeti, moramo napustiti domove. Mjesec smo proveli u zbjegu u selu Borač iznad Gacka, a kada su napadi došli i do tog mjesta krenuli smo kroz planine prema Konjicu. U šumi iznad Uloga zarobili su nas – nekoliko stotina žena i djece, među kojima je bila i moja porodica. Tamo smo proveli nekoliko dana, a onda su nas prebacili u Kalinovik, gdje smo bili od 4. jula, do 31. augusta 1992.

Prvi mjesec bio je koliko toliko izdržljiv, iako su uvjeti za život bili neprimjerni ljudskom biću. Jeli smo ubuđali hljeb, spavali na podovima, a nekoliko stotina zarobljenika dijelilo je jedan wc. Drugi mjesec bio je puno teži, jer su borbe na okolnim ratištima imale sve lošije ishode za četničku vojsku, tako da je svaki gubitak značio odmazdu nad nama. Nekoliko muškaraca, koji su bili s nama, ubijeni su, a više djevojaka nestalo je preko noći. U tom periodu u logor su redovno dolazile paravojne jedinice – Arkanovci i Šešeljovci koju su vršili najgora mučenja. Hranu smo rijetko dobijali, a sjećam se jednu cijelu sedmicu nismo dobili apsolutno ništa, što je puno djece i starijih osoba dovelo do ruba preživljavanja. Konačno 21. augusta razmijenjeni smo u selu Ljuta – prisjetila se Nađa, na početku razgovora za Faktor, najtežeg perioda u svom dosadašnjem životu.

Sa porodicom ste potom otišli u Mostar i tamo završili gimnaziju, a onda 2001. krenuli put Amerike. Šta je presudilo da donesete takvu odluku?

– U tom periodu povratak u Gacko nije bio moguć, i mada su roditelji radili, bilo je jako teško plaćati stanarinu i školovati dvoje djece na fakultetu. Roditelji su odlučili da naš izbjeglički status pomjerimo u neku novu sredinu. Brat je tad već pohađao predavanja na Građevinskom fakultetu u Mostaru, a ja sam završila srednjoškolsko obrazovanje u Staroj gimnaziji u Mostaru. Bio je to još jedan od faktora da odlučimo što prije, jer je naše dalje obrazovanje bilo upitno.

Kako je teklo Vaše školovanje u Americi?

– Nisam željela otići iz BiH, ali sam bila dovoljno racionalna da razumijem odluku roditelja i zbog toga sam se od prvog dana, po dolasku u Colorado, počela raspitivati kako da nastavim školovanje. Tadašnja predsjednica imigracione organizacije, koja je sponozorisala naš dolazak, arogantno mi je kazala da škola nije za mene, i da trebam što prije početi raditi. Naravno, i bez njenog savjeta znala sam da mi je posao neophodan, ali nisam dozvolila da me to obeshrabri i da odustanem od školovanja. Nakon mjesec boravka u Americi, počela sam raditi, a nakon godinu pohađala sam prva predavanja na lokalnom koledžu.

Koledži pretežno omogućavaju dvogodišnje studije, ali oni vam također, daju i mogućnost da prebacite položene predmete na jedan od univerziteta. Nakon dvije godine pohađanja općih inžinjerskih predmeta, dok sam u isto vrijeme i radila puno radno vrijeme, prebacila sam položene ispite na Colorado Univerzitet u Boulderu, gdje sam upisala smjer Elektrotehnike. Na fakultetu sam također, radila i plaćala školske troškove, a zadnju godinu studija radila sam kao naučni istraživač elektromagnetike. Nakon uspješno položenih ispita, u maju 2008. diplomirala sam sa zvanjem inžinjera Elektrotehnike.

Gdje ste sve do sada radili?

– Jedna od prvih poslovnih ponuda došla je iz Ministarstva za izume i autorska prava, ali iako je novčano bila jako primamljiva, odbila sam je i odlučila se okušati u inžinjerskom dizajnu, za šta sam se i školovala. Nisam se mogla pomiriti da stečeno znanje ograničim na provjeru radova drugih inžinjera. Prvi posao bio je kompaniji “Agilent”, koja proizvodi opremu za elektronska testiranja. Taj sam posao, nakon pola godine, napustila zato što je moj nastavak radnog odnosa zahtijevao selidbu u Californiju, što nije bila povoljna okolnost za porodicu. Poslije sam dvije i po godine radila kao elektrodizajner baterija koje se koriste za svemirske aplikacije, odnosno za pogon satelita. Jedna od baterija na kojoj sam radila koristila se za astronautsko odijelo, odnosno sistem koji snabdijeva astronaute kisikom. Od 2011. radim u “Lockheed Martin”, korporaciji koja unutar sebe ima više kompanija, a ja sam u kompaniji za svemirske aplikacije, koja se primarno bavi proizvodnjom elektronike za satelite.

Za mnoge u našoj zemlji to zaista zvuči kao “naučna fantastika”, nešto o čemu većina mladih u BiH sanja. Kako izgleda Vaše radno mjesto i šta konkretno radite?

– Od 2011. do danas promijenila sam nekoliko pozicija unutar “Lockheed Martina”, od pogonskog inžinjera, potom projekt inžinjera, a trenutno radim kao menadžer za inžinjering u Odjelu za kontrolu kvalitete. Iako me moj trenutni položaj više primakao liderstvu, nego dizajnu, dosadašnje iskustvo pomaže mi da bolje razumijem i vodim svoj tim, ali i da bolje razumijem mušterije i njihove ciljeve.

No, da bi čovjek došao do stepenice do koje ste Vi stigli, potrebno je puno rada i truda.

– Naravno, vrijedan rad i upornost uvijek se isplate ma koliko prepreka bilo na tom putu. Šta god sam do sada birala u životu, radila sam to svjesno i racionalno. Kad imate cilj sve što vam se dešava posljedica je vašeg izbora, a sve što vas zaobilazi u tom period, nije dio tog puta. Često kažem, da je iko drugi napravio odluke za mene, vjerovatno ne bi prevazišla sve izazove, ali kada stojite iza svojih odluka i kada rezultati nisu pozitivni, lakše se podići na noge i krenuti dalje. S druge strane, kada ti izazovi urode plodom i kada nemate koga drugog potapšati po leđima nego samoga sebe, osjećaj je luđački moćan.

Ako ste žena, vjerovatno je taj put još teži… Koliko je žena uopće zastupljeno u industriji u kojoj Vi radite i da li ste ikada osjetili predrasude zbog toga?

– Žene su jako malo zastupljene u inžinjeringu generalno, a pogotovo u svemirskoj industriji. Dešavalo mi se često na fakultetu da sam jedino žensko u auditoriumu. I danas na poslu znam prisustvovati sastancima, na kojim od 40 učesnika, jedina žena budem ja. Međutim, zakonske regulacije su jasne, kada je riječ o diskriminaciji, tako da, iako možda moj spol nije poželjan, nikada nisam doživjela neke očite predrasude. S druge strane, nikada nisam ni očekivala poseban tretman zbog toga što sam žena, tako da većinu vremena i ne primijetim, odnosno ne obraćam pažnju da li su moji saradnici muškarci ili žene, jer sam fokusirana na zadatak koji je ispred mene.

Među prijateljima vjerovatno je puno Amerikanaca. Kako oni gledaju na činjenicu da ste iz BiH, šta uopće misle o našoj zemlji, koliko su informirani o onome što se ovdje dešavalo devedesetih godina, ali i danas?

– Jako poštuju moje porijeklo, a kako je moja zaljubljenost u BiH evidentna, ni oni ne mogu ostati ravnodušni. Htjeli ili ne htjeli, svi znaju da sam iz mističnog grada Gacka koji se nalazi na omeđi sa Crnom Gorom na jugoistoku BiH. Vrlo rado odgovaram na njihova pitanja o ratu u BiH i svojim iskustvima, jasno im dajući do znanja da ono što im kažem ne radim da bi izazvala sažaljenje, već da bi ih informisala o dešavanjima u mojoj zemlji. Malo znaju o političkim dešavanjima danas, ali mnogi su upoznati sa ljepotama naše zemlje i cijelog regiona i zainteresovani su da je jednog dana posjete. Oni koji su imali priliku da dođu u BiH oduševljeni su njom, posebno hranom i prirodom. Amerikanci generalno ne govore strane jezike, tako da im je interesanto kada me čuju kako razgovaram preko telefona, a mnogi su naučili i nekoliko bosanskih izraza, pa ih često, u razgovoru sa mnom, upotrijebe.

Osim što ste uspješna poslovna žena, Vi ste i majka.

– Ne znam šta sam u životu uradila da zaslužim iskustvo majčinstva, ali smatram se veoma bogatom sa dva bića. Najla ima devet godina, a Omar sedam. Pokušavamo da ih previše ne opterećujemo vanškolskim aktivnostima, jer u Americi djeca provode puno vremena u školi, tako da slobodne trenutke uglavnom provodimo izvan kuće – u planini, parku.

Kako Vi provodite slobodno vrijeme, šta tada najviše volite raditi?

– Planinaranje sa porodicom, biciklizam, karate i čitanje, to su stvari uz koje se opuštam.

Vaša djeca rođena su u Americi. Koliko znaju Bosanski jezik i kako ga i Vi osvježavate?

– Tečno govore Bosanski jezik. Kada smo u kući svi se trudimo da što više razgovaramo na našem jeziku, ali djeci najviše pomažu putovanja u BiH i razgovori sa rođacima i prijateljima, tada se najviše trude. Učenje kroz igru je najefikasnije. U prosjeku radim 50 do 60 sati sedmično, pa i nemam puno slobodnog vremena, ali priliku za čitanje ne propuštam, a ponekad i nešto napišem. To me opušta i ujedno daje šansu da osvježim lekcije pravopisa.

Koliko često dolazite u BiH?

– Jednom godišnje. Zadnji put smo bili u julu prošle godine, a ove dolazimo vjerovatno u junu, čim djeca budu na raspustu. Naš je cilj da im priuštimo što više igre i slobode u toku raspusta, a to nigdje nije moguće kao u BiH.

Razmišljate li da se nekada u budućnosti vratite u BiH i svojim znanjem pomognete njen napredak?

– Naravno, to je moj krajnji cilj. Čovjek je najuspješniji kada istinski vjeruje u ono što radi i kada investira cijelo biće, a to je najintezivnije u mjestu odakle je krenuo. Materijalno stanje je osnova, ali duševno stanje presudno je i to je komponenta koja nas pomijera van propisanih granica uspjeha i dostignuća. Kada si svoj na svom, tada sve dobija veći smisao i svrhu. Hoće li to biti moguće, vrijeme će pokazati, ali to je moj san kojeg se ne planiram odreći.

Na kraju, kakva bi bila Vaša poruka mladima u BiH?

– Savjetujem im da se okrenu sebi i pokušaju pronaći nešto što je u sferi njihove kontrole, i nadasve da budu zahvalni na svemu, ma koliko se malo činilo. Mislim da nema ništa loše u tome da mladi odu, ako imaju priliku i da se uvjere kako druga društva i kulture funkcionišu, ali da sebi ne oduzimaju opciju povratka. Povratak u svoju zemlju nije poraz, već šansa da primijene ono što su naučili vani i da cijene ono što imaju kod kuće. Samim tim će prepoznati potencijal u svemu što se oko njih nalazi. Nijedno društvo nije idealno, ali je pitanje koliko je čovjeku dosta za sreću. Balans materije i duhovnog ispunjenja, a taj balans nije formula, već borba svakog čovjeka pojedinačno. Zato pustite to, šta će drugi ljudi reći, i slušajte svoje srce.

Izvor/Coolstyle.ba