Japanac koji je u Sarajevu pronašao dom: Bez Bosne, moj život bi bio bezvrijedan

Ponekad naizgled beznačajne sitnice mogu odrediti budućnost, usmjeriti život najneobičnijim stazama. Na jednu takvu stazu je Japanca Shigehika Nishihamu prije 30 godina odveo neispravan upaljač. Da je taj upaljač radio, njegov život, vjeruje, ne bi imao smisla.

Ljeto 1989. godine je tada 19-godišnji student Hiko, kako ga zovu prijatelji i poznanici, proveo putujući istočnom Evropom.

"Čekao sam voz za Sarajevo u Kardeljevu, današnjim Pločama. Pokušao sam zapaliti cigaretu, ali moj upaljač nije radio. Neki mladić mi je ponudio svoj. Bio je to Dragan Pejaković. Vraćao se kući u Sarajevo. Bio je student, godinu stariji od mene. Pozvao me u svoj dom u Sarajevu i tako je sve počelo", prisjeća se Hiko u razgovoru za Faktor.

U Sarajevu su ga, kaže, impresionirali ljudi i atmosfera u gradu, tolerancija prema različitim kulturama, historija i način na koji ljudi žive jedni sa drugima.

"Osjetio sam da je Sarajevo pravi kosmopolitski grad", dodaje Hiko.

Početak rata

Do početka rata u BiH i opsade Sarajeva tri puta je boravio u našem glavnom gradu. Posljednji put u decembru 1991. godine. Nije ni slutio šta će se dogoditi nekoliko mjeseci kasnije, iako su mu već tada na republičkoj granici sa srbijanske strane tražili pasoš na pregled. Početkom rata u BiH, Hiko je počeo raditi za japansku televiziju Yomiuri. Sa svojim prijateljem Draganom je do aprila 1992. uspijevao razgovarati telefonom, ali poslije to nije bilo moguće.

"Bio sam zabrinut za Dragana i njegovu porodicu, ali jedino što sam mogao jeste pratiti vijesti iz BiH", kazao je Hiko.

Kao novinar nije mogao mnogo toga uraditi, ali je, kaže, želio poslati poruku ljudima u opkoljenom Sarajevu, da nisu sami, da nisu izolirani, da smo zajedno.

"Znao sam te ljude. Osjećao sam da je moja dužnost da ih podržim", priča nam ovaj Japanac, te dodaje:

"Na vijestima su glavne teme bile borbe i politička dešavanja, a ja sam želio objasniti svakodnevnicu običnih ljudi u Sarajevu. Od počeka sam bio impresioniran činjenicom da takvo sjajno i veličanstveno mjesto postoji na svijetu. Sarajevo je mnogo utjecalo na mene. Bez iskustava iz BiH, moj život bi bio bezvrijedan. Ja sam Japanac, ali se osjećam i kao Bosanac".

Telefonske veze su se pokvarile, ali one ljudske, prijateljske, nisu. Od Dragana je, preko francuske humanitarne organizacije sa sjedištem u Lyonu, dobio pismo. Tako je saznao da su on i njegova porodica živi i zdravi, ali da je svaki dan u Sarajevu velika opasnost.

"Napisao mi je da, ako ikada budem dolazio u Sarajevo, ponesem CD irske pjevačice Enye. Iako je situacija u Sarajevu bila jako teška, Dragan je sačuvao svoj humor, pokušavajući očuvati svoj život onakvim kakav je bio prije rata", priča naš sagovornik.

Nastavili su razmjenjivati pisma. Zatim je Hiko donio odluku. Napustio je posao u Japanu, spakovao kofere i krenuo u opkoljeno Sarajevo.

"Prvi put sam tokom rata posjetio Sarajevo u januaru i februaru 1995. godine. Doletjeo sam UNPROFOR-ovim avionom iz Splita, noseći šljem i pancir. Nakon slijetanja, otvorila su se vrata, a UN-ovi vojnici su galamili da trčimo i sakrijemo se iza zida. U grad sam ušao vozeći se u blindiranom vozilu sa UN-ovim vojnicima. Sarajevo je bilo porušeno. Niti jedno drvo nije ostalo. Shvatio sam da su ih ljudi koristili za grijanje", prisjeća se Hiko.

Ratno vjenčanje

Najvažnije mu je, kaže, bilo da je Draganova porodica preživjela.

"Nikada neću zaboraviti trenutak u kojem smo se sreli. Bez riječi, samo smo svi plakali. Drugog dana po dolasku, 17. januara 1995. godine, snažan zemljotres je pogodio moj rodni grad Kobe. Više od 6.400 osoba je poginulo. Moji roditelji su lakše povrijeđeni, ali su preživjeli. Ljudi u Sarajevu su čuli za zemljotres i svi su mi pružali toplu podršku, iako su i sami bili u teškoj situaciji. Osjetio sam da se duh Sarajlija nije promijenio, da je isti kao i prije rata", priča nam Hiko.

Drugi put je posjetio Sarajevo u junu 1995. i ta mu je posjeta naročito ostala urezana u pamćenje. Dragan ga je pitao da li bi mu bio kum na vjenčanju, Obećao je da će dati sve od sebe da dođe, ali da, u slučaju neuspjeha, pronađe nekog drugog.

Shigehiko Nishihama na ISV radiju

"Zbog velikih borbi koje su se odvijale, nisam mogao doći avionom. Autobusom sam putovao od Zagreba do Tarčina. Gotovo svi mostovi na putu su bili uništeni. Bio je to jako težak put. Od Tarčina sam putovao preko Igmana, taksijem u društvu dvoje švercera. Međutim, zbog žestokih napada smo morali napustiti automobil. Put smo nastavili pješice preko Igmana. Kada smo stigli u Hrasnicu, dali su nam vode. I nastavak puta bio je opasan. Na putu do tunela, pucali su na naš automobil. Kako bih dobio dozvolu da prođem kroz tunel, morao sam prenoćiti u Hrasnici. Moji raniji saputnici su bili veoma ljubazni i pomogli su mi pronaći kuću u kojoj ću prespavati. Dobio sam dozvolu. Siguran sam da sam jedini Japanac koji je prošao kroz ratni tunel", kaže Hiko.

Najsretniji dan u životu njegovog prijatelja Dragana, 3. juni 1995. godine, bio je najduži dan u Hikovom životu. Proveo ga je pješačeći preko Igmana.

"Nisam uspio stići na vjenčanje. Izvinio sam se Draganu i njegovoj supruzi jer sam zakasnio jedan dan. Ali oni su bili iznenađeni da sam uopće mogao ući u Sarajevo. Ponovo su obukli odjeću koju su nosili na vjenčanju, te smo se skupa fotografisali",  kaže kroz osmijeh naš sagovornik.

Dobro pamti i prvu granatu koja je pala u njegovoj neposrednoj blizini. Dogodilo se to u parku ispred nekadašnje Sarajke, kada je krenuo sa Draganom ka Pivari po vodu. Priznaje da su mu zubi cvokotali od straha. U julu 1995. godine, dok se u Srebrenici odvijao genocid, postao je dopisnik RTVBiH.

"U to vrijeme Japan nije priznao BiH i nije bilo uspostavljenih diplomatskih odnosa. Ja sam bio prva osoba koju su institucije BiH imenovale u Japanu. Po povratku u Japan sam nastavio raditi kao dopisnik i posrednik između BiH i Japana, bez ikakve naknade", kazao je Hiko.

Za bosanski jezik kaže da je jako težak. Naročito ga muči gramatika, dekliniranje riječi. Zbog toga, kaže, poštuje ljude u BiH jer govore tako težak jezik. On ga ne govori perfektno, ali dovoljno za komuniciranje. Najviše je, prisjeća se, naučio u ratu, kada su u Draganovom stanu igrali karte. Poznavanje jezika i ljudi mu je olakšalo da nakon rata pomaže BiH. Već 1997. godine, tokom priprema za održavanje Zimskih olimpijskih igara u Naganu, pomogao je sportistima iz naše zemlje da učestvuju na najvećem takmičenju na svijetu.

"Direktne telefonske veze između Japana i BiH tada nisu radile. Koristio sam specijalnu liniju preko SAD-a, te sam tako nastavio komunikaciju sa BiH. Organizacioni komitet u Japanu me zamolio da pomognem, pa sam prikupio svu dokumentaciju i aplikacije za učešće na Igrama i dostavio ih u Sarajevo. Posjetio sam Olimpijski komitet BiH, oni su ispunili formulare i ja sam ih ponio nazad u Japan.Tokom Olimpijskih igara u Naganu, bio sam član zvanične delegacije BiH kao olimpijski ataše. Prošlo je više od 20 godina, a još uvijek sam prijatelj sa sankaškim trenerom Senadom Omanovićem. Boravio sam u olimpijskom selu, navijao za BiH. Tada je po prvi put svijetu predstavljena nova zastava BiH", prisjeća se Hiko.

Besplatan angažman

Kao što je nekada radio za RTVBiH, Hiko danas, pored svog primarnog posla u novinarstvu, radi i kao predstavnik Agencije za promociju stranih investicija (FIPA) BIH u Japanu. Radi to bez ikakve naknade, potpuno besplatno.

"Bez iskustva u Bosni, moj život ne bi imao mnogo smisla", ponavlja Hiko na naš upit zbog čega to radi.
 

Prezentacija u Japanu

Uspijeva povezati privrednike iz BiH i Japana, predstavljati svojim sunarodnjacima poslovne i turističke potencijale naše zemlje. Zahvaljujući i njegovom angažmanu, proizvođači vina iz BiH izvoze značajne količine u Japan.

"Jedna japanska kompanija koja proizvodi autodijelove je već investirala u BiH. U fabrici u Konjicu radi oko 150 radnika. Godišnje od šest do deset hiljada turista iz Japana dolazi u BiH", pohvalio nam se Hiko.

Japanci, kaže, znaju mnogo o BiH, njenoj historiji, a izuzetno cijene neke Bosance i Hercegovce.

"Ivica Osim je legenda. U Japanu smatraju da je on naš najbolji trener ikada. Poštuju ga svi, ne samo ljubitelji fudbala. Tu je i Vahid Halilhodžić, ali i Jadranka Stojaković", kazao je Hiko.

U BiH, tvrdi, nikada nije imao loša iskustva. Jedino mu, dodaje kroz osmijeh, zasmeta kada mu kažu da je Kinez. Najmanje jednom godišnje dolazi u BiH, a to namjerava nastaviti i ubuduće. Iako njegov prijatelj Dragan više nije među živima, veza Japanca Hika sa Sarajevom je čvršća nego ikada.

Njegov upaljač prije 30 godina nije upalio cigaretu, ali je upalio plamen ljubavi prema Sarajevu i BiH koji se neće još zadugo ugasiti.