Promjenama u ekonomiji brige do smanjenja rodne neravnopravnosti

Zbog brige o djeci, kućanskih poslova, nedovoljnih kapaciteta predškolskih ustanova, kao i manjka dostupnih usluga brige o starijima, brojne porodice, a u njima najčešće žene, suočene su sa izazovima kada su u pitanju briga i njega. Pogotovo su žene izložene izboru da rade skraćeno, ili u potpunosti napuštaju posao kako bi se brinule o porodici. Pauza koju žene prave, najčešće od godinu dana, često može utjecati na njihovu poziciju na poslu. Kako bi izbjegle ovakav scenario žene skraćuju period porodiljskog odsustva, brigu o djeci prepuštaju bližim članovima porodice, plaćaju „tete čuvalice“, ili ih upisuju u predškolske ustanove. No, šta ako brigu o djetetu/djeci nemaju kome prepustiti?

Pitanjima brige i njege bavi se nedavno predstavljena „Polazna studija o ekonomiji brige i njege“, koju je izradio Ekonomski institut Sarajevo, u partnerstvu sa UN Women BiH, i uz podršku Švedske. Primjera radi, podaci iz studije govore da je u BiH 2020. godine bilo ukupno 399 predškolskih ustanova: 215 javnih i 184 privatnih institucija u kojima je boravilo 27.698 djece, taj broj nije bio dovoljan da zadovolji potrebe bh. građana/ki, te su liste čekanja za upis poprilično duge. Samo 2020. godine više od 6.500 djece koja su se prijavila za prijem u predškolske ustanove nije upisano zbog nedostatka kapaciteta.

Nedostatak predškolskih ustanova

„Prilikom upisa u predškolsku ustanovu prioritet imaju djeca čiji stariji brat ili sestra već borave u našem vrtiću. U stalnom smo kontaktu sa roditeljima te nastojimo da na vrijeme obezbijedimo to mjesto. S druge stane, često smo svjedočili da majke koje ne mogu da nađu adekvatnu brigu za svoje dijete, moraju da napuste posao, da se odreknu karijere i posvete brizi o porodici“, kaže Jelena Lubura, direktorica privatne predškolske ustanove „Mašin svijet“ iz Istočnog Sarajeva.

Nažalost, ovaj scenario je čest. Na bh. tržištu rada aktivno je svega 37% žena, što je jedan od najnižih postotaka u Jugoistočnoj Evropi, podaci su Polazne studije. Dok muškarci poslovima neplaćene brige i njege posvete 3.5 sata, u slučaju žena to je 6.5 sati tokom kojih se brinu o djeci, starijim članovima/icama porodice, osobama sa invaliditetom, a ujedno obavljaju i kućanske poslove.

„Nesrazmjerna odgovornost za brigu i njegu izvor je rodne neravnopravnosti i nejednakog pristupa žena tržištu rada. Kako bi se pokrenule promjene, ključno je smanjiti količinu neplaćenog rada u oblasti brige i njege koji obavljaju žene kroz transformativne politike i ulaganje u ekonomiju brige i njege, što će omogućiti ženama da ostvare svoja ekonomska prava i prilike, povećati njihovo učešće u radnoj snazi, kao i pristup dostojanstvenim poslovima“, poručuju iz ureda UN Women u Bosni i Hercegovini.

Briga o djeci sa poteškoćama u razvoju

Veliki teret odgovornosti postoji i kada su u pitanju djeca sa poteškoćama u razvoju, čije majke najčešće preuzimaju uloge podrške koje sistem nije u mogućnosti pružiti. Poražavajući je podatak do kojeg se došlo na osnovu Studije, da 70% brakova sa djecom sa poteškoćama u razvoju završi razvodom, pri čemu većina odgovornosti za brigu o djetetu pada na majku.

Pomoć roditeljima, kao i podršku djeci, najčešće pružaju nevladine oranizacije i udruženja poput „Udruženja Colibri“ koje organizuje muzikoterapije, umjetničke radionice, savjetovanje, prilagođene individualnim potrebama i nivou vještina. Za svako dijete pojedinačno se izrađuju plan i program koji se prate, redovno evaluiraju, po potrebi mijenjaju i nadograđuju, sve dok dijete/osoba ne stekne određene vještine.

“Imali smo inicijative za GPS narukvice, za stambeno rješavanje porodica sa djecom sa teškoćama koje nemaju krov nad glavom i podstanari su, za povećanje invalidnine, za prednost pri zapošljavanju roditelja djece sa teškoćama, za otvaranje dnevnih i poludnevnih centara, za ranu intervenciju, za mnogo stvari od kojih nijedna nije u potpunosti riješena. Najveći problem je što u pravilu jedan roditelj mora ostaviti posao - a najčešće je to majka - da bi skrbila o djetetu. To implicira nizak životni standard i vrlo često siromaštvo za cijelu porodicu”, kazala je Aida Hrnjić, predsjednica Udruženja za podršku porodicama sa djecom i osobama sa poteškoćama u razvoju „Colibri“.

Moguća rješenja

Kako bi se pokrenule pozitivne promjene koje bi doprinijele ekonomskom osnaživanju žena i postizanju rodne ravnopravnosti, Studija daje nekoliko preporuka, a među njima su uspostavljanje centara za brigu i njegu, prilagođavanje obrazovnog sistema djeci s poteškoćama u razvoju, te uspostavljanje škola roditeljstva. Ova sistemska rješenja omogućila bi raspodjeljivanje odgovornosti unutar porodica, zajednica, ali i institucija, kako bi i žene i muškarci u bh. društvu imali jednake prilike i mogućnosti, kako za zasnivanje porodice, tako i na tržištu rada.