Zbog ukinute linije GRAS-a đaci iz hadžićkog naselja Košćan pješače čak osam kilometara

Samo su 20 kilometara udaljeni od glavnog grada Bosne i Hercegovine, a do autobuske stanice moraju pješačiti čak osam kilometara. To je sudbina đaka u hadžićkom naselju Košćan. Roditelji su očajni jer njihov glas niko ne želi čuti.

Da bi došle do škole Ajla i Đejla moraju pješačiti kilometrima do autobuske stanice. Uglavnom njihovi roditelji prilagode sve ostale obaveze kako bi ih vozili do škole. Troši se enorman novac za gorivo, a djevojčice satima moraju čekati nakon posljednjeg školskog časa.

"Zavisi, nekad budem u parku… gdje ima pijanih ljudi i tu su i psi lutalice… odem i na kafu, ali ne mogu tamo biti previše sati, eventualno sat dva budem", kaže Ajla Alađuz, a Đejla nastavlja: "Prva sam smjena završim u 14h i onda moram čekati do 16h, nema autobusa. Moja mama radi do 16h i čekam nju."

Đejla dodaje da tako izgubi mnogo vremena kojeg potom nema za svoje hobije.

Tako se i gase snovi mališana. San jednog dječaka da postane bokser je ugašen jer je nemoguće u ovakvim uslovima stizati na treninge. San jedne djevojčice da sa drugaricama ide na folklor ili odbojku, također. Sve zbog javnog prevoza.

“Kako pustiti djevojčicu da ide sedam kilometara? Da li je to stranačka igra i lomi se preko naše djece… jednostavno tražimo odgovor na naše pitanje. Djeca regularno dobiju kartu za prevoz, koju ne koriste”, ističe Selma Alađuz.

Karta koja ne znači ništa. GRAS ovdje ne saobraća. Suad Alađuz u školu vozi svoja dva sina, pa mu je mjesečno potrebno više od 300 maraka samo za gorivo. Ogorčen je, kaže, zbog nemara kantonalne vlasti i uprave GRAS-a.

"Sve je ovo granice prešlo, nema institucije gdje nisam tražio: od škole, ministarstva, direktora GRAS-a… Bit ćemo na kraju izgleda primorani da ne šaljemo djecu u školu", kaže Suad.

Košćan nije napušteno mjesto. Nije mjesto gdje je makadamski put. Stare naljepnice GRAS-a ostale su samo kao podsjetnik kako je nekada bilo mnogo autobuskih linija. Više od 100 učenika osnovne i srednje škole dolazi iz ove mjesne zajednice. Sin Azre Selimović jedan je od njih.

"On faktički mora ujutro sići u 8:15 autobus dole kod Doma vidjeli ste gdje je, mora pješke do te lokacije. Poslijepodne onda dođe u 17-18h. Četvrtkom u 18h naprimjer. Pješači", pojašnjava Azra.

Takva je situacija kada je prva smjena. Kada bude druga i naprimjer završi nastavu u 19 sati kući će doći tek u 21h. Svi se ovdje pitaju: zašto su osuđeni na ovakav odnos nadležnih prema njima?

"Problem je veliki, ne mogu naći ni posao zbog toga. Baš si primoran da vodiš svoje dijete, da li imao auto ili ne. Nekoga to ne zanima uopšte. Dijete ne možeš samo pustiti i primoran si da ostaviš sav svoj posao i da čekaš po nekoliko sati jer neko nema auto pa moraš čekati da dijete završi školu, da ga pokupiš i vratiš", kaže Amra Đelko.

Najbliže im dolazi autobus Centrotransa i đaci pješače do ove lokacije. Od GRAS-a već dugo očekuju da uspostavi liniju. Direktor ovog javnog preduzeća kaže da je trenutni problem to što je pao tender za nabavku minibuseva i da sada vrše popravku starih, te da se čini sve da linija bude čim prije uspostavljena. Ovakve rečenice, kažu mještani, slušaju u kontinuitetu.

"A kad podnose izvještaj na Vijeću sve je po PS-u, obavljaju redovno linije i problema kod njih nema, na terenu je drugačija situacija skroz. Evo ljudi su ovdje. Ne lažu", ističe Sanela Proha, predstavnica MZ Košćan.

Put u naselju Košćan je izuzetno dobar. Tu također postoji i autobuska stanica. Građani čekaju autobus koji nikad neće doći.