Dok cijene goriva ponovo rastu, a globalna tržišta energenata prolaze kroz nove turbulencije, Federacija Bosne i Hercegovine u kriznim situacijama raspolaže tek minimalnim količinama nafte i naftnih derivata. Te količine, prema riječima rukovodstva javnog preduzeća Operator – Terminali Federacije d.o.o. Sarajevo, imaju prije svega sigurnosnu funkciju, da omoguće rad ključnih institucija poput bolnica, policije, vatrogasaca i drugih službi od vitalnog značaja u slučaju ozbiljnog poremećaja u snabdijevanju.

"Kapaciteti za formiranje rezervi ponovo su počeli da se zapunjavaju tek u protekloj godini, nakon što je pokrenut proces obnove sistema, prije svega kroz renoviranje i zapunjavanje kapaciteta u Blažuju. U postojećim okolnostima moramo raditi s kapacitetima koje imamo, a prioritet je osigurati da u slučaju poremećaja u snabdijevanju mogu nastaviti funkcionirati osnovne službe – bolnice, policija, vatrogasci, vojska i druge institucije od vitalnog značaja", kazao je jučer predsjednik Uprave Operator – Terminali Federacije d.o.o. Sarajevo Damir Kreso.

No, iza te formulacije krije se dugogodišnji paradoks. Građani Federacije već više od decenije plaćaju posebnu taksu za formiranje obaveznih rezervi nafte, ali te rezerve i dalje praktično ne postoje.

Taksa postoji od 2014, rezerve još ne

Taksa za uspostavu rezervi naftnih derivata uvedena je još 2014. godine i iznosi 0,01 KM po litru goriva. Iako je formalno plaćaju distributeri, u praksi je indirektno plaćaju svi vozači u Federaciji BiH.​

Prihod od te takse zakonski je namijenjen za stvaranje strateških rezervi nafte, sigurnosnog mehanizma koji bi državi omogućio stabilno snabdijevanje u kriznim situacijama.

Model je zamišljen po uzoru na evropske standarde. Evropska pravila predviđaju da države trebaju imati zalihe koje odgovaraju najmanje 90 dana prosječnog uvoza nafte ili 61 dan domaće potrošnje.

Međutim, revizija Ureda za reviziju institucija Federacije BiH pokazuje da Federacija godinama nije uspostavila takve rezerve, iako je upravo to bio osnovni razlog osnivanja Operatora – Terminala Federacije.

Jedan od ključnih razloga je činjenica da terminali za skladištenje nisu bili osposobljeni, a imovinsko-pravni odnosi na više lokacija ostali su neriješeni. Zbog toga se od stupanja na snagu Zakona o naftnim derivatima 2014. godine nije ozbiljnije pristupilo formiranju rezervi nafte.

Milioni prikupljeni – ali ne za naftu

U periodu od 2014. do 2020. godine prikupljeno je više od 55,4 miliona KM od takse za naftne rezerve.

Međutim, način na koji je taj novac trošen otvara brojna pitanja. Revizija pokazuje da je od prikupljenih sredstava:

• oko 21,07 milion KM potrošen na troškove rada preduzeća,

• oko 6,18 miliona KM na tehničko održavanje terminala i infrastrukture,

• dok za kupovinu rezervi nafte u tom periodu praktično nije potrošen značajan iznos.

Drugim riječima, značajan dio novca koji su građani plaćali na pumpama završio je u administraciji i održavanju sistema, dok je osnovna svrha – stvaranje zaliha goriva – ostala gotovo potpuno zapostavljena.

Revizori su zaključili da je samo za troškove rada preduzeća utrošeno oko 38 posto ukupno prikupljenih sredstava.

Planovi pokazuju isti obrazac

Sličan odnos vidi se i u planovima raspodjele sredstava. Prema jednom od planova namjenskog utroška takse za period 2019–2022. predviđeno je da:

• oko 48 posto sredstava ide na investicije i infrastrukturu,

• oko 28,5 posto na troškove rada operatora,

• dok je za kupovinu nafte predviđeno oko 22,8 posto sredstava.

Iako se kupovina nafte formalno nalazi u planu, u praksi je godinama ostajala na margini.

Posebno ilustrativan je i Plan namjenskog utroška takse za period 2023–2026. godine, koji pokazuje da se struktura potrošnje nije suštinski promijenila. Prema tom planu, u četiri godine očekuje se oko 41,5 miliona KM prihoda od takse, ali je za direktnu kupovinu naftnih derivata za formiranje rezervi predviđeno svega oko 2,4 miliona KM, odnosno manje od šest posto ukupnih sredstava.

Istovremeno, za troškove rada Operatora planirano je 18,8 miliona KM, dok je za održavanje i tehničko-tehnološku ispravnost skladišta predviđeno gotovo 19,7 miliona KM. Drugim riječima, najveći dio novca koji građani izdvajaju kroz ovu taksu i dalje je usmjeren na administraciju i infrastrukturu sistema, dok se za stvarno formiranje rezervi goriva izdvaja tek manji dio sredstava.

Na takvu strukturu trošenja sredstava upozorio je ekonomista i federalni zastupnik Admir Čavalić.

"Ako se neko pita zašto su rezerve nafte u FBiH minimalne, u prilogu je raspodjela sredstava od taksi za obavezne rezerve nafte i naftnih derivata. Ovu taksu indirektno plaćaju svi vozači u FBiH. U posmatranom periodu za administraciju i skladištenje je ukupno izdvojeno oko 38,5 miliona KM. Za stvarnu kupovinu nafte tek 2,4 miliona KM, odnosno 5,8 posto. Administracija i skladište ne mogu pokrenuti vozila. To radi nafta, a nje se prema ovom planu nabavlja sve manje. Zato smo danas dobili informaciju o prioritetima – bolnici, policiji i drugim službama", naveo je Čavalić.

Revizorski podaci pokazuju također da je krajem 2020. godine u terminalima u Federaciji BiH bilo svega oko 1,8 miliona litara goriva, i to zapravo gorivo Federalne direkcije robnih rezervi, a ne strateške rezerve koje bi trebale postojati prema zakonu.

To znači da sistem rezervi praktično nije bio uspostavljen, uprkos višegodišnjem prikupljanju novca.

Sistem koji postoji, ali ne funkcioniše

Na papiru, sistem rezervi je detaljno regulisan. Operator – Terminali Federacije zadužen je za nabavku, skladištenje i upravljanje rezervama, dok Vlada Federacije i nadležno ministarstvo određuju način korištenja sredstava od takse. U praksi, međutim, taj sistem godinama funkcioniše više kao logistička i administrativna struktura nego kao stvarni mehanizam energetske sigurnosti.

Zbog toga se u javnosti sve češće postavlja pitanje da li Federacija zapravo ima sistem rezervi nafte ili samo instituciju koja bi tim rezervama trebala upravljati.

Šta to znači za građane

Posljedice takvog modela postaju vidljive svaki put kada globalne cijene goriva naglo porastu ili dođe do poremećaja u snabdijevanju.

Dok mnoge evropske zemlje u takvim situacijama posežu za državnim rezervama kako bi stabilizovale tržište, Federacija BiH takvu mogućnost praktično nema.

Paradoks je očigledan - vozači u Federaciji već godinama plaćaju taksu za naftne rezerve, ali u trenutku kada bi te rezerve trebale imati najveći značaj za njih, one gotovo da ne postoje.

Ako se ništa bitno ne promijeni u načinu upravljanja ovim sistemom, taksa će i dalje postojati, ali će njena osnovna svrha ostati tek plan na papiru.