Naplata potraživanja: Direktiva EU trebala disciplinirati kompanije

Pravda koja sporo stiže nije pravda, a pravo koje se ne može brzo i efikasno ostvariti nije vrijedno pravo. Meliha Povlakić, profesorica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, u ovoj rečenici okarakterisala je poremećaj u plaćanju i lančanu reakciju koja slijedi što je problem s kojim se bh. privrednici bore već decenijama. Vrlo aktuelan primjer je hrvatski Agrokor nakon čijeg pada se zatresla privreda u najmanje dvije zemlje od kojih je jedna, nažalost, i BiH. Opravdano se nametnulo pitanje ko može zaštititi povjerioce od dužnika, kako j e država uredila unutrašnji platni promet i šta treba mijenjati ako već vidimo da nešto ne funkcionira.

"Ako jedan povjerilac svoje potraživanje ne može naplatiti brzo i efikasno, on će upasti u poteškoće kod plaćanja duga svom povjeriocu i na taj način ćemo dobiti domino-efekat i sve više privrednih subjekata koji "pate" jer neko na početku lanca nije mogao ostvariti svoje pravo. Ovo je veliki društveni, socijalni i ekonomski problem, a njegova posljedica mogu biti i lančani stečajevi. Ovim su naročito pogođena mala i srednja preduzeća koja nemaju sredstava iz kojih bi se mogli finansirati dok ne naplate svoja potraživanja", kaže Povlakić.

Priča o lančanim dugovanjima nije karakteristična samo za našu zemlju o čemu svjedoči reakcija Evropske unije koja je još 2001. usvojila Direktivu o borbi protiv kašnjenja u plaćanju, a izmijenila je 2011.

"Tada je u EU analizirano koliko dugo traju sudski procesi, a rezultati analize su pokazali da u nekim zemljama od tužbe do pravosnažne sudske presude prođe i po 12 godina (na primjer,u Italiji).Pravosnažnost presude je uslovza pokretanje izvršnog postupka. Direktiva, naravno, ne može riješiti problem nelikvidnosti privrede, ali je njen cilj bio veća disciplina privrednih subjekata. Nova Direktiva (2011/17/ EU) je implementirana u pravni poredak FBiH u Zakonu o finansijskom poslovanju FBiH iz 2016. Međutim, taj zakon ima mnogo promašaja i ponekad mislim da bismo bili sretniji bez njega", ističe naša sagovornica.

To da zakoni koji se usvajaju u BiH često nemaju dodira sa stvarnim stanjem na terenu više nije novost. Bezbroj je primjera koji to potvrđuju. U ovom slučaju, priča se prelama preko leđa odgovornih poslodavaca i njihovih radnika. Profesorica Povlakić smatra da je Zakon o finansijskom poslovanju tek "tigar od papira" zbog niza proklamacija, poput one daje uprava preduzeća dužna da se brine o dugoročnim izvorima finansiranja.

Vrlo je bitno da povjerilac za naplatu duga ne mora podnijeti tužbu, budući da privredni sporovi u BiH traju od tri do pet godina.

"Ta deklarativnost niti pomaže, niti odmaže jer kožna, želi i može starao se i prije za adekvatno finansiranje, a ko ne zna, ne želi i ne može, neće se pomjeriti s mjesta ni sa ovim zakonom. EU nije propisala kako će se preuzeti jedna direktiva, ali je bitno ispuniti njen cilj. To je upitno jer ona nije ko-rektno i potpuno implementirana u navedeni zakon, koji umjesto da štiti poslovni sektor, sadrži odredbe koje ga mogu ugroziti. Naprimjer, osnovni cilj Direktive je ograničavanje slobode ugovaranja između poslovnih subjekata s ciljem njihove veće finansijske discipline i likvidnosti. To je velika i kvalitativna promjena jer je tržištu i poslovnim subjektima svojstvena sloboda ugovaranja. Direktiva prepoznaje da sloboda ugovaranja može bitina štetu povjerilaca. Ako ugovorite pretjerano duge rokove, isključite pravo na kamatu, pravo na plaćanje štete zbog zakašnjenja, idete na štetu povjerilaca. U tom pravcu sloboda ugovaranja je ograničena jer se kamate i naknada za kašnjenje ne mogu isključiti. Najhitnije ograničenje se tiče ograničenja slobode ugovaranja rokova plaćanja. Po Direktivi EU, maksimalni rok za ispunjenje novčane obaveze je 60 dana. Odredbe koje bi pretpostavljale duži rok mbile bi ništavne. Mi smo to pretočili u naš pravni poredak, ali se bojim da to niko još nije shvatio, ili ako je shvatio, da se toga niko ne pridržava. Direktiva dopušta da se dozvoli ugovaranje i dužih rokova, ali pod uvjetom da to nije grubo nepravedno prema povjeriocu, rekla nam je Povlakić.

Po Zakonu o finansijskom poslovanju je dozvoljen duži rok (maksimalno 360 dana) ako dužnik ponudi određena osiguranj a i to mj enicu koju je avalirala banka (za koju jamči banka, op. a) ili garanciju banke na prvi poziv. Ovo je, smatra Povlakić, najslabija karika Zakona o finansijskom poslovanju.

"Veliki broj privrednih subjekata ima mali osnovni kapital, imovinu i obrt i teško da će banka izdati garanciju na prvi poziv ili će avaliranjem mjenice jamčiti za njihov dug. To su prvoklasna ali skupa sredstva osiguranja. Mislim da treba brisati limit od 360 dana, jer ga ne poznaje ni Direk-tiva, te da treba biti fleksibilniji u pogledu sredstava osiguranja i dopustiti, osim pomenutih, i druga sredstva osiguranja, i to ona koja predstavljaju izvršni naslovu smislu Direktive. Dobijanjem izvršnog naslova (isprave kojom povjerilac pokreće izvršni postupak, op. a), bez vođenja sudskog postupka štede se vrijeme i novac privrednika i budžetu, a rasterećuju sudovi. Dakle, efikasnom namirenju povjerilaca može bitno doprinijeti stjecanje izvršnog naslova izbjegavanjem dugotrajnih sudskih postupaka i to alternativnim načinom rješavanja sporova: ugovaranjem arbitraže, propisivanjem obavezne medijacije za sporove poslovnih subjekata ili u formi notarske izvršne isprave. Dva privredna subjekta mogu regulisati svoj dužničko-povjerilački odnos u formi notarski obrađene isprave i onda će se dužnik u toj ispravi podvrgnuti prinudnom izvršenju. Kada dužnik ne plati dug, notar će izdati izvršni otpravak, čija je snaga jednaka snazi sudske odluke. Tako se izbjegava vođenje dugotrajnih parničnih postupaka. Sudska odluka znači dugotrajni postupak, arbitražna odluka je rezultat kraćeg i efikasnijeg postupka, a postupak notarske obrade nudi iste garancije, ali je vremenski momenat zanemariv jer se ovaj izvršni naslov stiče saglasnom voljom dvije stranke, te je po svojoj prirodi izvršna notarska isprava najbliža poravnanju. Navedene opcije za efikasnu naplatu potraživanja se nedovoljno koriste u praksi. Ove opcije samo na prvi pogled koštaju više ali su njihovi benefiti očii se ti troškovi uporede sa dugogodišnjeg sudskog postupka kaže Povlakić.

Na naeš pitanje kako komentariše slučaj Agrokor i njegove reperkusije na bh. privredu, profesorica Povlakić odgovara da je to primjer koji može uzdrmati privredu cijele zemlje. Na pitanje o tome da se u BiH prašina digla jer je jedna strana banka plijenila imovinu bh. privrednih društava koja su dala određene garancije i da je problematizirana izvršna notarska isprava iz Hrvatske, Povlakić je odgovorila:

"Ovaj slučaj pratim isključivo iz medija. Nisam vidjela spis, pa bi bilo neodgovorno izreći pravno mišljenje, ali potpisane mjenice i jamstvo imaju težinu koju ne možemo ignorisati. Što se tiče stranih notarskih isprava, ne bih se složila sa tvrdnj om da one nemaju dejstvo u BiH. Naprotiv, prema propisima o notarima u BiH i regionu, strane notarske isprave imaju isto dejstvo kao i domaće, ali ja mislim da tako izolovana odredba ne može o(p)stati i da izvršenje na osnovu strane notarske isprave treba adekvatno urediti zakonom", navodi ona. 

 Naša sagovornica je istakla da se s ciljem efikasnog namire-nja povjerilaca u FBiH moraju mijenjati Zakon o finansijskom poslovanju, Zakon o izvršnom postupku, te Zakon o unutrašnjem platnom prometu koji "ignoriše" nekoliko drugih zakona, favorizirajući samo naplatu poreza i javnih prihoda na štetu privrednog sektora.

Tek kada ovo učinimo, počet ćemo rješavati problem neefikasne naplate međusobnih dugovanja koji opterećuje privredni sektor.