EU u 2012. godini

Godina 2012. za EU je ponovno bila krizna godina, možda čak i najgora dosad. No pred kraj gotovo da više nitko ne spominje slom monetarne unije.

Još početkom ovog prosinca izgledalo je kao da će Europska unija u novu godinu ući podijeljenija nego ikad. Ali onda se na posljednjem summitu EU-a ipak osjetio nov zajednički optimizam. Zona eura nije tako nestabilna kao što je bila na početku godine, premda još uvijek ima mnogo problema koje treba riješiti.

Dužnička kriza je u 2012. bila glavna tema koja je sve ostalo gurnula u pozadinu: građanski rat u Siriji, zaoštravanje sukoba na Bliskom istoku, prevrate u Egiptu EU - sve se to u Europskoj uniji pratilo tek krajičkom oka. Čak i za važna pitanja poput europske integracije Srbije i ostalih država bivše Jugoslavije Unija jedva da je smogla snage i pozornosti.

Hrvatska će, doduše, vrlo brzo postati članica. No, na zadnjem je summitu njemačka kancelarka Angela Merkel čak izričito rekla da još „nije vrijeme“ za početak pregovora sa Srbijom "jer ćemo mnogo pažljivije gledati stanje gospodarstva i sposobnost tržišnog natjecanja“. Sad se sve mora podrediti zadaći učvršćivanja monetarne unije.

Dolazi kraj Europe

Određeni elementi ukazuju kako je kriza ove godine već dosegla vrhunac i da se vidi svjetlo na kraju tunela. Ako želimo točno odrediti kada je to ona bila na vrhuncu, možemo reći da je to najvjerojatnije bilo u proljeće. Predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso je u to doba upozorio neka "nitko ne misli kako se europski projekt i njegovi dosezi  ne može vratiti na početak". A predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz je visoku nezaposlenost među mladima Europe nazvao "sramotom koja iz temelja uništava europsku demokraciju". Vladalo je ozračje sloma i bilo je onih koji su predviđali skorašnji kraj eura.

Što da se radi s Grčkom?

Grčka je zemlja na koju se još uvijek odnosi većina upozorenja, pritužbi i nada. Tamo je upućen već drugi program pomoći, a privatni vjerovnici odrekli su se dijela svojih potraživanja. Međutim, zajmodavci su ipak morali čekati sve do jeseni da bi vidjeli paket reformi i mjera štednje koji smatraju vjerodostojnim. Unijin povjerenik za zajedničku valutu Olli Rehn jednom je lapidarno ustvrdio: „Ta zemlja je čitavo desetljeće sustavno živjela iznad svojih mogućnosti.“

Zahtjevi da Atena napusti eurozonu u proljeće nisu se čuli samo iz Njemačke. Austrijska ministrica financija Maria Fekter Grčkoj je u svibnju čak savjetovala da istupi iz Europske unije i onda se opet kandidira za članicom: „Tada bismo bolje pogledali, je li Grčka uopće spremna za članstvo“, rekla je Fekter aludirajući na iznose državnog proračuna koje je zemlja lažirala kako bi se uvukla u zonu eura.

Europska središnja banka otvara blagajnu

No ovog ljeta se uvelike promijenila politika za spas eura. Mario Draghi, predsjednik Europske središnje banke (ESB), iznenada je najavio da će kupovati obveznice država pogođenih krizom – ako zatreba i bez ograničenja – kako bi se smanjilo njihovo kamatno opterećenje. Za predsjednika Njemačke središnje banke Jensa Weidmanna ovo je i dan danas najveći grijeh, drugi pak u tom potezu vide spasonosnu mjeru koju političari dosad nisu htjeli provesti.

Već na summitu EU-a u srpnju postalo je jasno da su mišljenja podijeljena. Novi francuski predsjednik François Hollande i talijanski premijer Mario Monti zajednički su se izborili za ublažavanje dotadašnjih strogih europskih mjera štednje. Njemačka kancelarka nakon summita je u više navrata predstavljana kao gubitnica. Atmosfera je u čitavoj Europi bila hladna.

Rebecca Harms, supredsjednica kluba zastupnika Stranke zelenih u njemačkom parlamentu, zaključila je: „Dok god se raspravlja o tome je li gospođa Merkel pala, je li pobijedio Hollande ili Monti, juriša li Jug na Sjever ili obrnuto, ne mislim da se može reći kako smo na dobrom putu za izlazak iz europske krize.“

Osjećaj zajedničke sudbine

Atmosferu nije popravila ni Nobelova nagrada za mir koja je dodijeljena Uniji. Naprotiv, strasti su se još jednom pošteno raspirile u studenom jer nije postignut niti dogovor o proračunu EU-a, niti o novom paketu pomoći Grčkoj, niti o smjeru buduće politike za spas eura.

No, u posljednjim tjednima 2012. svima je postalo jasno da se nalaze u istom čamcu. Na kraju godine postignut je konsenzus oko jednog ključnog pitanja i po tome se situacija razlikuje od one na početku godine: naime, svi se slažu da do raspada eurozone ne smije doći, da niti jedna zemlja iz nje ne smije ispasti, čak niti pod cijenu dugoročnog transfera kapitala iz solidnih u manje solidne zemlje. Ipak, zemlje koje primaju pomoć imaju obvezu provođenja reformi.

Kancelarka Merkel u jednom je svom govoru koji je ove jeseni održala u Bruxellesu rekla kako bez ovih zajedničkih nastojanja u opasnosti nije samo euro, nego će i gospodarsko područje Europe, po mišljenju Merkel, onda početi zaostajati za ostalim regijama svijeta: „Ako ćemo tu jednostavno zatvoriti oči, nećemo zajednički moći osigurati prosperitet budućim generacijama.“ Ova međusobna ovisnost ne sviđa se svakome i mogu se osjetiti djelom i žestoka protivljenja u pojedinim zemljama. No, osjećaj da svi dijele zajedničku sudbinu tijekom 2012. godine znatno se pojačao.