Koliko je Italija zapravo blizu grčkom scenariju?

Gospodarstvo Italije treće je po snazi u eurozoni i stoga bi njezin kolaps za EU bio mnogo veći problem od krize u Grčkoj. No iako Italija ima velike teškoće, još je daleko od grčkog scenarija…

Prije samo nekoliko godina financijski kolaps Italije djelovao je kao gotova stvar. Mamutski dugovi kombinirani s glomaznim javnim sektorom prijetili su time da treću ekonomiju eurozone, a s njom i čitavu Europu povuku u duboku recesiju. Zbor koji je najavljivao propast Italije u međuvremenu se stišao, a investitori na burzama su se prestali kladiti protiv Italije. No to ne znači da su u Italiji svi odahnuli.

Jedna rimljanka koja zajedno sa sestrama vodi jednu pekaru i slastičarnicu na sjeveru Rima kaže za DW kako je nedavno bila na kratkom odmoru u Grčkoj, a onda se vratila u Rim kako bi radno provela veći dio ljeta. Prije nekoliko godina su prekinuli desetljetnu tradiciju koja je u Rimu bila nešto poput svetinje: naime, ranije su takve obiteljske radnje zatvarane tokom čitavog kolovoza.

„Ljudi jednostavno više nigdje ne ljetuju“, govori slastičarka „a uz ekonomsku krizu mi si više ne možemo priuštiti ni gubitak mušterija. Ne smijemo zatvoriti ni na tjedan dana. Tijekom recesije smo morali raditi naporno kako bismo proširili krug mušterija jer svi vrlo oprezno troše novac. Najčešće odaberu tek nekoliko specijaliteta, a ostatak spreme kod kuće.“

Kao i mnogi sunarodnjaci, ova poduzetnica se prilagodila oslabljenoj kupovnoj moći u Italiji, ali je uspjela da pregurati vrhunac bez otpuštanja radnika. Također kao i mnogi Talijani, ova žena pogoršanje gospodarske atmosfere ne vidi kao nešto privremeno što će nestati sutra. Besparicu smatra novom talijanskom realnošću.

Ne pomaže ni to što statistike bilježe blagi oporavak gospodarstva. U prošlom kvartalu je privreda porasla za odličnih tri posto, uglavnom zahvaljujući automobilskoj i strojarskoj industriji koje su i dalje pokretači gospodarstva. Premijer Mateo Renzi to tumači kao uspjeh politike zapošljavanja svoje vlade u okviru koje su smanjeni nameti na plaće, uvedeni jači poticaji za otvaranje radnih mjesta i porezne olakšice za one koji malo zarađuju. Renzi još kaže da je nezaposlenost pala, a da posebno veseli povećanje broja sigurnih, dugoročnih ugovora o radu.

Mnogi stručnjaci su drugačijeg mišljenja i tvrde da se radi o spinu Renzijeve vlade. Naime, veliki broj ljudi je trajno napustio tržište rada zbog čega se više ne vode kao nezaposleni dok veći broj stalnih ugovora ne znači veći broj zaposlenih – nego da su oni koji su već radili sada dobili nešto bolje uvjete. Čak se i rast gospodarstva može objasniti čimbenicima koji nemaju mnogo veze s politikom Vlade u Rimu – pad cijene nafte, slabiji euro koji pospješuje izvoz, više kredita po nižim kamatama zahvaljujući politici Europske središnje banke… Svi ti čimbenici mogu se ponovo promijeniti preko noći, ovog puta na uštrb Italije.

Mladi energični Renzi to ne priznaje. Ovog tjedna je objavio svoj „pakt sa Talijanima“ koji podrazumijeva odricanje države od 50 milijardi eura poreskog novca u sljedećih pet godina. Ukida se i omraženi porez na imovinu za prvi stan.

Talijanski javni dug ostaje međutim na neugodno visokoj razini od oko 130 posto godišnjeg bruto dohotka. U Europi je jedino Grčka zadužena više u odnosu na snagu privrede. Renzi je retorički podržavao vladu u Ateni u zahtjevima da se popusti europska politika štednje. Ali čak je i talijanski premijer poručio kolegi Aleksisu Ciprasu da prihvati posljednju ponudu vjerovnika. Renzi je itekako svjestan da bi njegova zemlja u slučaju „grexita“ nepovratno ostala bez 40 milijardi eura, koliko je uložila u spas Grčke.

O funkcioniranju talijanske države se i dalje s punim pravom može nabrojati niz problema: neefikasan i skup javni sektor, porezni balasti i tvrdokorna korupcija. Usprkos tomu, ovdje malo tko vjeruje da bi Italija mogla biti sljedeća Grčka. „Jedini rizik je da velike financijske institucije odluče napasti Italiju“, kaže Alfonso Pecoraro Scanio, bivši ministar u vladi Romana Prodija. „To se već dogodilo prije nekoliko godina, kada su mislili da nismo dovoljno jaki. Situacija sada djeluje stabilno jer smo prihvatili neke reforme koje su tražile te financijske institucije.“

Pecoraro Scanio je zabrinut za Grčku na drugi način – pita se što ta kriza otkriva o današnjoj Europi i njezinoj budućnosti. "Europski projekt je bio projekt solidarnosti, zajedničkog rasta i izbjegavanja novih ratova. A sada gledamo neku vrstu ekonomskog rata Njemačke i Grčke“, kaže on. Ali dodaje: „Naravno, mi moramo reći Grcima da moraju sprovesti reforme".

S ovim je suglasna i rimska poduzetnica. Kada je nedavno bila na jednom grčkom otoku, ni u hotelu ni u restoranima nije dobivala fiskalne račune. „Italija ima svoje probleme. Ali Grčkoj će trebati mnogo da uhvati priključak s ostatkom Europe – čak i sa Italijom.“