Pošast nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini zahtijeva hitnu reakciju

Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini je 29. avgusta bila domaćin okupljanja uvaženih zvanica, ministara i drugih ključnih lidera iz cijele države. Bilo nam je zadovoljstvo biti domaćin predsjedavajućem Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, predsjedniku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, ministru unutrašnjih poslova Federacije BiH,  kantonalnim ministrima pravde i unutrašnjih poslova, predstavnicima nadležnih policijskih tijela, kao i drugima okupljenim za istim stolom. To što su nam se pridružili u tolikom broju svjedoči da smo zajedno prepoznali ozbiljan problem sa kojim se suočava ova država: užasnu pošast nasilja u porodici. Razgovarali smo ne kao birokrate, nego kao ljudi koji se suočavaju sa izazovom koji nanosi štetu mnogima među nama.  

Jednostavno rečeno, misija djelovanja OSCE-a je da promoviše sigurnost u najširem smislu, te je sigurnost još uvijek problem kada je polovina stanovništva izložena nasilju u porodici – a prema našim podacima, polovina odraslih žena u Bosni i Hercegovini je doživjela nasilje u porodici, a 84 procenta tog nasilja ne bude prijavljeno. 

Ove sedmice sam u Tuzli razgovarao sa tamošnjim vlastima o njihovim odgovorima na nedavne nasilne incidente. Vlasti su podijelile sa nama njihove inovativne pristupe proaktivnom hvatanju u koštac sa ovim problemom, ali budimo jasni: ta žrtva nije bila sama, a to sigurno nije samo problem Tuzle ili Gradačca.  Žrtve postoje i u velikim i u malim gradovima u cijeloj državi.  Mi to svi znamo.

Kada se dogode incidenti kao nedavno u Gradačcu, Živinicama i Bijeljini, svi izrazimo svoj užas i saosjećanje sa žrtvama i njihovim porodicama. To je primjerena i vrlo ljudska reakcija, ali to nije dovoljno. Mora se djelovati i djelovati je moguće. Nasilje u porodici je pošast koja pogađa svaku etničku, vjersku i jezičku grupu u cijeloj državi. To je zajednički izazov koji poziva na zajedničko djelovanje. 

Na početku, od najveće je važnosti da oba entiteta Bosne i Hercegovine usklade svoje krivične zakone i zakone o zaštiti od nasilja u porodici sa Istanbulskom konvencijom. RS je to učinio, a Federacija treba odmah preduzeti korake u istom pravcu.

Međutim, to jednostavno nije dovoljno.

Moramo razmotriti zašto se sistem urušava i pronaći rješenje, zašto mu se žrtve ne obraćaju za podršku i zašto toliko preovladava neprijavljivanje. Takođe, ne može se dovoljno naglasiti složenost nasilja u porodici, koje uključuje pitanja pravde, sigurnosti, pristupa uslugama podrške, rodnih normi i stereotipa, ravnopravnosti, kao i normalizacije nasilja.

Stoga je za borbu protiv nasilja u porodici potreban takođe složen odgovor koji je nijansiran, multisektorski i koji odražava predanost, odgovor koji je rodno osjetljiv, u čijem je središtu žrtva i koji uvažava traumu. Takvi odgovori moraju takođe uzeti u obzir mnoštvo oblika nasilja u porodici – fizičko, psihološko, emocionalno, seksualno i ekonomsko – kao i raznolikost žrtava, koje pripadaju svim etničkim, društvenim i ekonomskim kategorijama.

Zasebni, ali međusobno povezani, dijelovi institucionalnog sistema moraju djelovati usklađeno da bi prepoznali znake nasilja u porodici, osigurali dostupnost i prikladnost mehanizama odgovora i prijavljivanja, kao i zaštitnih mjera, te ojačali odgovore pravosuđa u svrhu ukidanja nekažnjivosti.  Čineći to, svi članovi društva – bez obzira na spol – moraju njegovati kulturu poštovanja i ravnopravnosti.

U našem pozivu na zajedničko okupljanje je naznačeno nekoliko preporuka za hitno, strateško i sistemsko djelovanje i postignut je dogovor o konkretnim dalekosežnim obavezama. 

Moramo na početku pohvaliti entitetska ministarstva unutrašnjih poslova zbog njihove opredijeljenosti da organizuju obuku u okviru policijskih akademija koje se nalaze u njihovom sastavu, između ostalog i putem reforme nastavnih planova i programa, čime će se osposobiti budući policijski službenici da odgovore na slučajeve nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja hitno i djelotvorno.  Naša Misija će pružiti pomoć entitetskim ministarstvima u ovom važnom procesu, gdje god je to moguće. 

Entitetska i kantonalna ministarstva unutrašnjih poslova su se obavezala na nastavak planiranja i provedbe obaveznih specijalizovanih obuka za ovlaštena službena lica. Mislim da bi se mnogi složili da je važno da te obuke takođe uključe i tužioce. Nadamo se da će ovaj proces biti uveliko u toku prije novembra, a Misija će da veoma blisko sarađuje sa vlastima po tom pitanju.  

Zaista pozdravljamo inicijativu kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova za usklađivanje i za pooštravanje postojećih kantonalnih zakona i propisa o izdavanju odobrenja, držanju i kontroli vatrenog oružja. Impresionirao me napredni pristup Tuzlanskog kantona ovom pitanju, a naravno da te mjere mogu biti djelotvorne samo ako su provedene u širem obimu. Moraćemo osigurati da dođe do zapljene vatrenog oružja od počinilaca nakon prijave nasilja u porodici. Neke mjere su već donesene, ali je efikasnija provedba tih procedura od suštinskog značaja.

Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH se obavezalo da će osigurati djelotvornu obuku sa ciljem unapređenja odgovora pravosudnog sektora na nasilje u porodici, uključujući pravilnu provedbu relevantnih pravnih odredaba. Cijenimo njihovu spremnost da to učine te još jednom ističem da Misija na čijem sam čelu stoji na raspolaganju da pruži pomoć u provedbi. 

Dozvolite mi da budem veoma jasan da postižući dogovor o ovim novim naporima ni na koji način ne želimo da umanjimo ono što su osobe iz cijele države svojom predanošću već uradile. Iskazujemo duboko poštovanje kada je u pitanju važan rad sigurnih kuća i nadležnih agencija. Jednostavno vjerujemo da ako postoji volja, tada  je moguće učiniti više.

Nemam iluzija da ti dodatni koraci mogu u potpunosti zaustaviti tu pošast. Ovdje i širom svijeta – između ostalog i u mojoj zemlji – to će i dalje biti izazov za naša društva. Međutim, činjenica da ne možemo riješiti sve ne znači da ne bismo trebali pokušati da učinimo barem nešto. Ako ono o čemu smo postigli dogovor dovede do toga da makar samo jedna osoba manje bude ubijena, da samo jedna osoba manje živi u strahu, vjerujem da su naši napori bili vrijedni truda.

Zahvalan sam na tome što smo mogli pristupiti ovom izazovu ne kao diplomate ili ministri ili kao visoki zvaničnici, nego kao ljudska bića. Naši partneri u nadležnim ministarstvima u ovoj državi su ljudska bića koja su u poziciji da naprave pozitivan pomak u životima drugih ljudi.  

Ovo nije političko pitanje, ali ono zahtijeva djelovanje političkih institucija. 

Mi u OSCE-u ćemo učiniti sve što možemo da pružimo podršku njihovim naporima.