Filip Mursel Begović, pisac: Nema bijega od sebe i nevolja

Teško je cijeniti šta je za današnjeg čovjeka pogubnije, da li njegova slabost, ili njegova glupost, ili možda i jedno i drugo. No, o njima je važno govoriti. Bilježiti ih, i znati da nema samo ovo podneblje monopol i ekskluzivitet na stoljetne pogreške, neznanje, predrasude...

O anomalijama u društvu progovara Filip Mursel Begović, pisac, kolumnist, urednik... Mnogo je titula koje mogu ići uz njegovo ime i prezime, ali ako ćemo slušati sud kritike, onda je najbolje kazati da imamo posla, što je svojim perom zabilježio i Isnam Taljić, buntovnikom s razlozima, koji razdrmava ubuđalost, uštogljenost i neinventivnost na javnoj sceni pisane riječi.

Sve ono za šta običan čovjek kaže: Da, i ja tako mislim, ali se ne usuđujem javno reći? Begović se usuđuje! Uostalom, uzmite njegovu posljednju knjigu "Begovi su pali na tjeme" i vidjet ćete o kakvoj vrsti beskompromisne slobode se radi.

Njegove satirične kolumne „Murselov Šegistan" i „Centar za urgentnu medicinu", kada su se pojavile, osim što su bile ekskluzivna novina u publikacijama nacionalnih manjina, nesumnjivo su popunile žanrovsku prazninu. Naime, rijetki su, ili ih uopće nema, oni koji unutar bošnjačkog korpusa na humoristični način tretiraju iznimno kompleksne i osjetljive tematike koje su, prije svega, u vezi s Bošnjacima. Begović ni ovdje ne pada u zamku, te svojim tekstovima uspješno komunicira i s drugim narodima.

On kritizira i raskrinkava zabranjeno, nerijetko i tabuizirano. Glasno, glasno... Odnedavno je i dopisnik agencije "Anadolija" iz Hrvatske.

Kolumna „Zagrepčanec u Saraj'vu" izazvala je veliku pažnju ovdašnje javnosti. Jeste li zadovoljni kako je čitalačka publika prihvatila sve napisano u "Begovi su pali na tjeme"? Nije kritika ovdje na cijeni.

- Neki smatraju da Bošnjaci ne smiju otvoreno pisati o vlastitim slabostima. Zar ima neko među nama koji je toliko tašt i ohol pa smatra da "oni drugi", "oni tuđi" nisu svjesni naših slabosti s kojima se zdušno izruguju. Primjerice, da naiđemo na kolumnu u srpskoj štampi gdje se neki Srbin šegači sa srpskim nacionalističkim mitovima, taj postupak u našim očima ga ne bi umanjio kao Srbina. Naprotiv, uvećao bi ga. No, to je tako kada Srbin piše o svojim slabostima, Hrvat o svojim, a Bošnjak o svojim.

Nadam se da u svojim tekstovima ostavljam prostora za katarzu, za razliku od nekih čija je satira sama sebi svrha, sušta provokacija, koja na drugoj strani traži da se neko uvrijedi da bi nastavila još huđe i još luđe, da bi na koncu nad nama likovala. Kakvo zadovoljstvo čitatelj može osjećati u takvim tekstovima? Samo nemir i zabrinutost. Sve dok bosanski medijski prostor servira na sofru nešto što njegovi kreatori nikada sami ne bi pojeli, jao si ga nama.

To izgleda otprilike ovako: Neko je čuo, naime, da je neko rekao, od nekoga koji je kazao, od onoga koji je prenio, da je preko sedam brda i dolina jedan dobacio, da je to sve neko naručio za svoj ćeif. Čemu to čitati, a kamoli se prepoznavati? Čemu gledati velebne jahte u kojima ne jedriš, gledati žene koje ionako nikada neće biti tvoje, čitati novine u kojima se o tvojim potrebama ne govori, biti gladan ljubavi, a čitati ono u čemu možeš iskusiti jedino tuđi jal, moralni neuspjeh i duhovnu učmalost?

S druge strane, Bošnjacima ne trebaju zaštitnici, kako nam neki pokušavaju sugerirati. Mi se umijemo sami braniti, a umijemo i sami čistiti pred svojim pragom, no, to znači da je krajnje vrijeme da svoje smeće više ne guramo pod ćilim, jer ionako ga je previše, a počelo je i zaudarati. Ono što se u meni sakuplja kao otpad, ono što me guši, ja naprosto iskreno iz sebe izbacim u tekstu i pritom ne kalkuliram. Naravno, iskrenost boli, ponekad dobijem "po nosu" i moram se nositi sa svakojakim reakcijama.

Da Vas neko pita: Kuda mi to idemo, bolan? Šta biste rekli?

- Uvjeren sam da u Bosni postoje indijanski rezervati - pale se vatre, plešu se obredni plesovi i pije se vatrena voda od koje čovjek poludi. Ima tri plemena, razlike su u ratničkim bojama na njihovim licima i u tome kako se odnose prema Nebu: proklinjući ga jedni zavijaju kao vuci, jedni kao psići, treći kao hijene. Jedni od straha, drugi od srdžbe, a treći od obijesti.

Uskoro ću otvoriti turistički biro - da zaradim za autobusku kartu prije nego nastupi konačni bosanski kijamet. Jer, sve se bojim da ne mogu plemena zajedno, poludjet će od vatrene vode i tolikih obrednih šamanskih plesova, i "ćerat će se jopet dok se ne ućeraju". I onda će doći kauboj koji će oko rezervata postaviti žutu traku na kojoj piše: mjesto zločina, forenzika u toku. Dakle, ovako zamišljam taj indijanski bosanski rezervat.

Uz mene će na turističkoj tabli, koja određuje pripadnost spolu, rasi i naciji, umjesto crvenokožac stajati crvenfesić. Glumit ću bega u indijanskom rezervatu. Od mene se ionako očekuje da budem živinče pa šta ne bi na tome i zaradio. Po narudžbi, zavisno ko je platio, pjevat ću francusku, srpsku, američku, saudijsku, nizozemsku, iransku, hrvatsku, njemačku, austrijsku... himnu. Pa da me pipaju japanski, turski, američki i francuski turisti i čude se zašto pripadam narodu s licem od voska. „Da bolje gorimo kada za to dođe vrijeme!" Eto, ja bi im upravo to odgovorio.

Mnogo se bavite Bosnom, zašto (ni)je u Bosni lako živjeti?

- Šta da sad na to kažem osim da je Bosancima dosta toga da im neko neprestano palamudi o tome kako treba živjeti i zašto im je loše. Stanovnici Bosne najbolje znaju kako im je, ne treba im niko sa strane to govoriti, a pitanje je samo kako će to artikulirati, hoće li očito nezadovoljstvo trenutnim stanjem pretvoriti u neku novu mržnju i podjelu koja vodi u propast ili će napokon krenuti naprijed. Za početak, bio bi veliki napredak kada bi se ostavili one: "Dobro je dok nas ne tuku ili samo da se ne puca."

Istina je ta da sam bio veliki idealist što se tiče Bosne. Kažu u dijaspori: "Sanjam Bosnu." E, tu dolazimo do ključnog pitanja: šta to ima u Bosni a da vrijedi lijepoga sna? Kako to da neki Mursel (ima nas još) Bosnu sanja, a da većina Bosanaca iz Bosne želi zbrisati? Nema bijega, od sebe, od nevolja, od kredita, od prošlosti, od budućnosti, od tradicije...

Mislio sam da će me bosanske džamije izliječiti od mana, egoizma, naprasitosti, srdžbe... Međutim, sve sam ponio sa sobom iz Zagreba, moje mane su kao slijepi putnici krenuli sa mnom. Hoću reći, nema bijega, nikada nema bijega. Ima samo suočavanje sa sobom, a to boli.

Koje bi bilo racionalno objašnjenje za ljubav prema Bosni?

- Otkuda ta bezgranična ljubav prema zemlji Bosni i to meni koji sam rođen u

Hrvatskoj za koju me veže odrastanje, zvukovi, mirisi, prve ljubavi, školovanje,

roditelji koji u njoj žive. Ne tužim se na Hrvatsku, uostalom, ja sam iz miješanog braka, imam i hrvatske krvi u sebi, ne mogu otuđivati dio sebe, to može samo budala. Hoću reći da zadnji put kada sam ulazio u Bosnu, odmah čim sam prešao granicu, osjetio sam ljubav prema zemlji, samo prema njoj, dakle, travama, zemlji crnici, zemlji ilovači, tvrdom kamenu, zrikavcu na tom kamenu, drveću i pticama na tom drveću... Ja to sebi ne mogu objasniti, tu iracionalnu ljubav prema Bosni.

Kako komentirate činjenicu da jedan narod, odnosno jedan njegov dio (a mislim na muslimane), još nije načisto s tim šta je i ko je. Mnogo se prašine podiglo u vezi s predstojećim popisom stanovništva u BiH?

- Meni je to jednostavno. Ja naprosto nisam Bosanac, Bošnjak sam. Na bosanstvo gledam kao na bitni kohezivni faktor svih stanovnika Bosne: Hrvata, Bošnjaka, Srba i ostalih. No, ja ne mogu biti Bosanac, jer sam rođen u Hrvatskoj, bošnjačka sam manjina u Hrvatskoj. U Bosni sam percipiran kao Bošnjak iz Hrvatske. Iako zagovaram plural identiteta, štaviše, živim ga, vjerujem da je nužno shvatiti da postoje primarni i sekundarni identiteti i da oni nisu u sukobu.

Bošnjaštvo, srpstvo i hrvatstvo, stoga, kao primarni identiteti, nisu u sukobu s bosanstvom kao sekundarnim identitetom, koji ih sve objedinjuje u građane Bosne i Hercegovine. Mi imamo vrlo ozbiljne identitetarne lomove koji se nasljeđuju iz

prošlosti, naročito u dijelu svođenja Bošnjaka na vjersku skupinu. No, ostavimo to profesorima doktorima. Mi dobro znamo ko smo, ali još se ne snalazimo u nazivlju.

Ko je na prostorima bivše Jugoslavije najviše open mind?

Pa, recimo stanovnici Prokoškog jezera, koji razmišljaju kako preživjeti zimu, od prvog do prvog, briga ih za tamo neki rast ili pad dionica, ko je došao a ko nije na predsjednički domjenak, postoji li politička majorizacija ili ne, za sukobe navijača, neki gay pride. Kada bi im i došla homoseksualna populacija i rekla da bi održali gay paradu na jezeru, dedo s Prokoškog bi, vjerovatno, bio zabrinut za njih, ali iz drugog razloga: "Sine, ja, ja, ne znam ni šta ti je to, al' nemojte se samo kupati u hladnom jezeru i sjediti po kamenju da ne navučete prehladu." Ili, da dođe grupa narkomana koji jedva hodaju, nena bi se ponudila: "Da vam skuham čaj, djeco, razvijem pitu, a i nabrala sam borovnica, bit će vam bolje."

Gdje u slučaju Filipa Mursela Begovića završava pisac, a počinje novinar?

- Ima ona izreka: grebo život koji nije literatura i literaturu koja nije život. Pisac

završava tamo gdje moram platiti račune. Od novinarstva živim.

Dopustit ću sebi novinarsku slobodu i pitati Vas nešto posve banalno; objasnite mi Vaša dva imena?

- Ja sam dijete iz miješanog braka - od oca muškarca i majke žene. Ja sam urbani kauboj u borbi za pravdu, purgerbalija na tajnom zadatku, nova gradska rasa, nakot postmoderne, zelena pantera, Bosančeros s multisklerozom identiteta, jahač đogata uha klempavoga, barjaktar sam tuge bošnjačke.

Ja sam rubni identitet, bez krize identiteta, jer sve što je u meni rubno, pomireno je. Pomirili su se Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Međutim, nema onoga koji bi mi mogao reći da sam ono ili ovo - znam šta sam - ja sam Bošnjak musliman, a u Evropi bit će da to znači da ste neka vrsta desperada.

Stoga, izabrao sam, ako su vam čudna moja dva imena, zovite me bošnjački desperado. On je nova pojava na našim prostorima. Rubni identitet. Nema dva ista desperada među Bošnjacima i očekujem da će se Filip i Mursel uskoro obračunati u kakvom dvoboju: Jedan će bacati eksplozivne baklave, a drugi zapaljive međimurske gibanice, sve dok se ne zasitimo sukobljavanja.

Jedno vrijeme ste bili bez posla, i zanimljivo, umjesto u Sarajevu, gdje Vam radi i supruga, zaposlenje ste dobili u Zagrebu. I kako god okrenete, usud vam je relacija Sarajevo - Zagreb?

- Tako je moralo biti. Nedavno sam sjedio s jednim Sarajlijom, koji je pregledavao časopis "Behar" koji uređujem, i plakao nad time da takvo šta ne izlazi u Bosni. Ja ga pitam: "Šta držiš u rukama?" On se zagleda u "Behar" i tada shvati da on jeste u Bosni. Dakle, imamo državne granice i one puno opasnije, a koje postoje u tvrdim glavama i okoštalim srcima. Ako je moj usud graditi mostove između Hrvatske i BiH, nije mi žao što nisam uspio naći posao u Sarajevu i morao se vratiti u Zagreb.

Problem je jedino što su mi žena i sin ostali u Sarajevu i ta me razdvojenost boli. Ali, zanose me misli o gradnji mostova. Moram reći da onaj koji želi biti mostom, pritom mora biti svjestan da će ga gaziti.

Šta ćemo nakon "Begovi su pali na tjeme" čitati od Vas uskoro?

- Želim napisati roman. Identitetarni rascjepi me ponajviše zanimaju. Imam pune bilježnice skica, kraćih zapisa. Ubrzo ću sjesti i okušati se u najzahtjevnijoj formi. Ako ne bude išlo, materijal ću pretvoriti u kratke priče.

(foto: Magazin Azra)