Bojan Kolopić, glumac: Od snova o karijeri čovjek može da poludi

Mlad, harizmatičan, interesantan, sa osmijehom koji plijeni, svježa pozorišna krv koja je oplemenila umjetničku scenu… Ovim riječima ukratko bi mogli opisati Novosađanina Bojana Kolopića, kojeg ovih dana na daskama Narodnog pozorišta RS u Banjaluci gledamo u predstavama "Hasanaginica", "Na dnu kace" i "Ukroćena goropad". Iako ga je probirljiva publika već zapazila i uvijek ga nagradi burnim aplauzom, on u intervjuu za Nezavisne novine skromno kaže: "Pa dobro, nisam baš siguran da uvek burno reaguje. Svaki glumac verovatno voli taj osećaj da se pokloni publici, ako je predstava dobro urađena. U suprotnom, ako nisi zadovoljan kako si odigrao ili ako misliš da predstava u kojoj igraš nije dovoljno dobra, umije da bude i mučno to poklanjanje".

Jeste li glumački ispunjeni i ostvarenje kojih profesionalnih snova priželjkujete?

Nisam siguran, mogu reći da težim tome da budem ispunjen. Trudim se da se fokusiram na uloge koje su konkretno preda mnom. Trenutno priželjkujem da dobro uradim diplomsku predstavu koju pripremam i planiram da je završim u narednih mjesec dana. Čuvam se velikih snova o svojoj karijeri, od toga čovijek može da poludi.

Mladi ste, a već zapaženi. I prije dolaska u Banjaluku razmišljali ste o glumi, a zapravo, ona Vas  je ovdje i dovela. Šta Vas toliko vuče sceni?

Vuče me dosta toga što ima veze sa pozorištem, sama zgrada i sve što se u njoj nalazi, od ulaska i portirnice sa leve strane, gdje te uvijek neko ljubazno pozdravi, preko hodnika i plakata na zidovima nekih davno prošlih predstava koje nikad neću gledati. Vuče me tradicija, vuče me oglasna tabla na kojoj izlazi podjela uloga, vuku me tekstovi, daske, atmosfera koju ljudi stvaraju iza scene. Vuče me osećaj prije predstave, vuku me garderobe da uđem u njih, vuku me kostimi da ih obučem, vuče me ono što nikad ne znam da li je miris ili smrad, a može se osjetiti samo u pozorištu, vuče me osećaj za vrijeme predstave, vuku me stare scenografije iz skladišta, vuku me kafa i cigarete iz pozorišnog kluba, a nekad i rakija, vuku me probe, posvećenost kolega, glumci, dekorateri, sufleri, inspicijenti, garderoberi, rekviziteri… Vuče me osećaj poslije predstave… Zapravo, vuče me sve što ima veze sa pozorištem.

Niste lako došli do Akademije umjetnosti. Sjećate li se trnovitog puta?

Glumom sam počeo da se bavim u Gimnaziji "Laza Kostić" u rodnom gradu Novom Sadu i već poslije nekoliko proba imao prvi put osećaj da postoji neki poziv kojim bih voleo da se bavim u životu. Možda "najtrnovitije" u cijeloj priči je to što sam četiri godine konkurisao na prijemne ispite, u međuvremenu završio Visoku školu strukovnih studija za obrazovanje vaspitača u Novom Sadu, dok nisam 2008. godine upisao glumu na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, u klasi profesora Željka Mitrovića.

Tada niste imali predstavu o pozivu koji ste odabrali. Čemu ste se nadali tada, a čemu danas, kada Vas već prepoznaju na ulici?

U početku mi je, naravno, najveća želja bila da prođem na prijemnom, a sada pokušavam profesionalno da se bavim ovim pozivom i najbolje što mogu iskoristim šanse koje mi se pružaju, odnosno dobro odigram svaku sljedeću ulogu.

Publika Vas trenutno gleda u predstavama "Hasanaginica", "Na dnu kace"… Iako je riječ o različitim ulogama, u obje ste, prema sudu publike, jednako dobri. U kakvim ulogama uživate?

Volim uloge u kojima neko iz publike može da se pronađe, da vidi neku istinu o sebi ili o nekome koga poznaje, da makar prepozna situaciju u kojoj se nalazi(mo), ne bi li gledalac razmišljao o predstavi makar još sat vremena nakon što je zavjesa spuštena, bila ona komična ili tragična. Volim da gledam i igram predstave koje uspjevaju da natjeraju barem nekog iz publike da se zapita da li bi mogao biti bolji.

Aktivan u grupi HEJTERS?

Osim glume u pozorištu, aktivni ste i u grupi mladih umjetnika HEJTRS?. Šta trenutno pripremate?

 Jeste, ponosan sam član grupe HEJTRS?, sa kojom uspešno sarađujem već neko vrijeme. Trenutno smo u fazi priprema, tačnije podjele posla i istraživanja za jedan istorijski film u kojem će radnja biti smještena na početak prošlog vijeka. Ne bih još ništa da otkrivam, da ne ureknem (smijeh). Ali, nadam se da će to biti jedan dobar film, ako nas i sreća posluži da nađemo finansije.

Foto: www.etrafika.net