Mediha Musliović, glumica: Uzdići se do jednostavnosti

Nakon završenog studija glume na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, pozorišna, filmska i televizijska glumica, Mediha Musliović, otkriva svijet pozorišta i filma, ali i mehanizme povezanosti svijeta glumca sa procesom umjetničkog stvaranja.

Ostvarila je niz uloga na filmskom platnu, dok svijet pozorišta istražuje kao članica ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo još od 1999. godine.

Danas je prvakinja Drame svoje matične kuće.

Radom i raznovrsnim projektima osvojila je srca publike iz čitave Bosne i Hercegovine, ali i značajne nagrade za doprinos pozorišnoj i filmskoj umjetnosti.

Sarađivala je sa velikim imenima domaće i međunarodne umjetničke scene.

Radeći sa djecom, Mediha doprinosi bosanskohercegovačkom društvu.

Nakon porodice, za Medihu Musliović život dobija svoj dublji smisao u umjetnosti.

Pozorište kao neukrotivi, misteriozni stroj

Šta je gluma?

"Gluma je vještina koja se ne tiče samo razuma, već i snažnih životnih nagona: strasti i nama nepoznatih vlastitih mogućnosti. Gluma je uvjetovana najviše karakterom glumca. Svako umjetničko stvaranje u vezi je sa unutarnjim svijetom stvaraoca. Zato je moj jedini putokaz moje osjećanje – a to je "Uzdići se do jednostavnosti".

Film ili pozorište? U kojoj formi se možete bolje izraziti?

"Film i pozorište dvije su različite umjetnosti. Okolnosti u kojima glumac igra pred kamerom i pred publikom zahtijevaju drugačija sredstva. Što više raznovrsnijih sredstava imate, tim bolje, mada treba znati i umjeti baratati svim tim alatima i materijalima kojima raspolaže vaše tijelo i um. Međutim, ono što ostaje isto ste vi, vaša nutrina, vaš nukleus. Tu su ključevi vašeg izražavanja. I u jednom i u drugom slučaju sitan detalj puno otkriva o vama kao glumcu, ali i o vama kao čovjeku. Tokom predstave nemate "Stop", koji ima film. Redatelj uzima najbolji kadar, koji se njemu sviđa. U pozorištu to ne postoji. Pozorište je jedan neukrotivi, misteriozni stroj pun magije i dinamita koji glumcu omogućava više slobode i igre. Tu su dopuštene greške i improvizacije. Pozorište je živi organizam. Prisutni ste u svakom trenutku. Na predstavi se može dogoditi neočekivano. I u tim trenucima također se ogleda glumčeva vještina, visprenost, talenat, iskustvo i svijest. Ne kažem da toga nema za vrijeme snimanja filma. Ima, samo što tijekom snimanja filma postoji neki blagi pritisak, koji dosta utječe na glumca – barem na mene. Kada se upale kamere, moraš znati vladati osjećajem za mjeru. Kamera je drugačija od scene. Kamera bilježi svaki titraj i mig: kao da ste pod povećalom. Izraziti se možete i na filmu i u pozorištu, tako da vaš unutarnji svijet i osobnost budu tu. I u jednom i u drugom slučaju glumac mora biti spreman na kritiku. I to je umijeće."

Kako se nositi sa svim promatranjima publike? Koliko je važna publika?

"Pozorište ne može postojati bez publike. Međutim, čini mi se važnim da kažem da pozorište ne može postojati ni bez marketinga i propagande, tehnike, cug majstora, majstora tona, majstora svjetla, scenografa, krojača, frizera, rekvizitera, garderobera, blagajnika, higijeničara, pravnog sektora – svih ljudi koji su uključeni u proces nastanka predstave. Ne možemo jedni bez drugih. Zašto se o tim ljudima malo govori i piše? Oni rade itekako teške poslove. Imaju veliku odgovornost. Većina tih ljudi u pozorištu provedu čitav radni vijek. Predstava podrazumijeva sve nas zajedno. Mi smo jedna velika porodica kojoj publika dođe u goste. A kada dođe, ona očekuje sve ono radi čega pozorište, u stvari, i postoji. Pozorište postoji radi mnogo toga, a na prvom mjestu je katarza."

Stvaranje koje bez prestanka teče

Na koje do sada realizirane projekte gledate s ponosom?

"Nikad nisam rekla za sebe da sam ponosna na neku ulogu – više sa ponosom gledam na druge ljude. Biti ponosan znači biti zadovoljan i očaran sobom (naginje na narcisoidnost). Prikladnija riječ koja odgovara onome čime se bavim je dostojanstvo. Uvijek sam nastojala dostojanstveno predstaviti svoje likove i svoju zemlju. Imala sam priliku u stranim produkcijama igrati majke, Bosanke. U tim momentima stvaranja uloga dostojanstvo mi je bilo na prvom mjestu. Žene. Dostojanstvene. Plemenite. Dobre. Biti ponosan znači staviti tačku na svoj rad. Uloge koje igram u pozorištu su nedovršene – nikad ih ne dovršavam. Premijera nije kraj. Uvijek pred predstavu iznova čitam komad koji se igra. Nikad niste isti – glumac stalno istražuje i nadograđuje svoju ulogu. Glumac sumnja u ono što je uradio. Stvaranje bez prestanka teče. To glumu razlikuje od drugih umjetnosti."

Ove godine dobitnica ste dviju nagrada. O kojim nagradama je riječ?

"U Crnoj Gori dobila sam nagradu koja se zove Ekologija duše. Sam naziv dosta govori o prirodi ove nagrade. Green Montenegro Internacional Film Fest mali je, a veliki festival, koji se bavi propitivanjem odnosa čovjeka prema prirodi. Mislim da je taj festival važan i počastvovana sam nagradom, koja se odnosila na ulogu u filmu Deset u pola Danisa Tanovića. Odnos prema biljkama i životinjama, rijekama… To je ono što je danas važno osvijestiti i podrazumijeva budnost i akciju. Druga nagrada je Žena godine 2022. magazina Ladies In u kategoriji Razvoj filmske i pozorišne kulture. Nagrade nisu mjerilo, ali znače, i to najviše onima koji ih ne očekuju. Lijepo je imati svijest o tome da doprinosite i da živite svoj posao pošteno i dostojanstveno."

Sadašnjost i budućnost

Na kojim projektima trenutno radite?

"Ovih dana moja matična kuća, Narodno pozorište Sarajevo, bogatije je za još jednu premijeru, mogu reći, gala premijeru. Riječ je o svjetskom klasiku: Ivanov. Književnik A. P. Čehov i režiser P. Magelli. Kada spojite dva tako velika uma, onda možete zamisliti kakva vas predstava čeka. To je bilo dugo putovanje u kojem smo svi uživali i nadam se da će to publika prepoznati. Bitna je ova predstava, jer ima snažne poruke. U predstavi je mnogo likova i svaki ponaosob ima zanimljivu životnu priču, kao i svoje dobre i loše strane. Predstava govori o simptomima vremena u kojem i mi živimo, o nama ljudima – o tome kakvi smo, šta radimo jedni drugima, koliko zavisimo jedni od drugih i koliko možemo utjecati na nečiji život. Koliko smo slabi ili jaki? Toliko likova je u predstavi da vjerujem da će svako pronaći barem mali dio sebe u nekome od nas koji igramo. Drago mi je što sam dio ovog putovanja koje je trajalo dva i po mjeseca. Mnogo lijepih i intenzivnih osjećanja ostalo je u meni. Biti u društvu genija poput Paola veliko je i impresivno, Paolova kultura življenja i njegove velike ideje koje s lakoćom postavlja na scenu moraju zadiviti i glumca i publiku. U svakom segmentu ove predstave ogleda se njegova duša i meni blizak njegov pogled na svijet, društvo i čovjeka. S obzirom na to da je i Čehov bio čovjek od kulture, ovo je definitivno proces kojem sam osjećala da pripadam. Ove godine je moj život bogatiji za tri nova filma. Svaki od njih ima svoje mjesto u mom životu i srcu. Tačnije, ne film, već ljudi sa kojima sam sarađivala kroz te projekte. Posljednji od tri filma je film Efekat leptira u režiji Admira Buljugića. Značajan je zbog velikih imena koja se pojavljuju u filmu: Josip Pejaković, Miki Trifunov, Mirza Tanović, Asja Pavlović, Suada Ahmetašević… Bilo je posebno biti sa njima na filmu. Tu su još neki projekti. O njima govorimo uskoro."

Šta je za vas umjetnost budućnosti?

"Nakon porodice, život dobija svoj dublji smisao u umjetnosti. Zato će umjetnost trajati baš koliko će trajati i ljudski život, bez obzira na razliku u okolnostima u kojima živi današnji umjetnik u odnosu na one u bližoj ili dalekoj budućnosti. I tada će se umjetnici tražiti, izražavati, izgovarati nešto što će biti bitno, otkrivati mrvice istine, prodirati u tajne i pitanja umjetničkog izraza. Ne mislim da će se umjetnost u budućnosti puno promijeniti bez obzira na to što čovječanstvo ide u svima (ne)poznatom smjeru. Umjetniku ne preostaje ništa drugo nego da se podredi diktatu vremena i da stane na front."

 

Piše: Elma Hodžić
Foto: Amna Geljo i Privatna arhiva