Nevenka Rodić, glumica lutkar - Cijeli život mi je igra

Ako pokušamo prepričati i dočarati našim čitaocima život i djelo Nevenke Rodić, glumice lutkara, bojimo se da nam ove dvije stranice neće biti dovoljne, pa čak ni mnogo više da spomenemo sve predstave u kojima je igrala, sve lutke koje je nosila, sve klince koje je podučavala, kao ni sve nagrade koje je dobila. Nevenka Rodić je prvakinja Dječijeg pozorišta u Banjaluci, sljedeće godine puni 40 godina rada kao profesionalna glumica lutkar. Za najmlađe ona je teta Nena, koja ih u studiju glume "Roda" uči kako glumi, tako i životu. Tamo ona otkriva i usmjerava mlade talente, prenosi na njih ljubav prema umjetnosti, obogaćuje njihovu maštu i misao. U šestoj deceniji života, i dalje sa tijelom balerine, krupnim zelenim očima i velikim osmijehom, sa istom vedrinom mijenja glasove i izraze lica, mameći osmijeh svima.

Za Vama ostaje 40 godina rada kao profesionalnog glumca lutkara. Šta je najvažnije što biste izdvojili iz svoje karijere?

- Srećna sam što gazim već 40. godinu po daskama koje život znače. Uvijek ističem to da sam glumac lutkar, to je moje opredjeljenje, nešto što me vraća u djetinjstvo, gdje su moje igračke, moja mašta, sve ono lijepo što čovjeka podsjeća na malog čovjeka, odnosno dijete. Mislim da moja ljubav prema lutkama datira još iz ranog djetinjstva. Uvijek sam bila pred publikom, još kao djevojčica pohađala sam osam godina klasičnu baletsku školu kod gospođe Boginje Krstić, koja je bila u sadašnjem Banskom dvoru. Dok sam pohađala gimnaziju - realku, išla sam u Omladinsku scenu pri Dječijem pozorištu, potom završila Pedagošku akademiju, a bila sam u Dramskom studiju pri Narodnom pozorištu, gdje sam igrala u predstavama "Misterija Buf", "Mikelanđelo Buonaroti", "Eh, ti mladi". Bilo je čak i prilike da odem na Akademiju, ali roditelji nisu bili naklonjeni toj ideji, tako da sam prošla audiciju i zaposlila se u Dječijem pozorištu i nikada nisam mijenjala kuću. Nosila sam sve moguće vrste lutke, od malog ginjola - najobičnije lutke, do javajke, koja je veoma teška i zahtjevna lutka, zatim sam igrala i sa mapet lutkama, te sa klasičnim marionetama. Željela sam da lutka bude živa, da glumačko-animatorski bude cjelokupni zalogaj za glumca lutkara. Glumac lutkar je kao dijete, uči o lutki sve od početka, da prohoda, sagleda njenu funkcionalnost, a kad se dovoljno upozna s njom, dalje ide samo, bez ikakvih problema. Za mene nikad nije bilo ljepše lutke, svaka nova je bila izazov.

Šta je najznačajnije što ste naučili kroz glumu?

- Imala sam sreću da učim od plejade najboljih glumaca poput Žiže Mažara, Saše Vukosavljevića, Borisa Kovača, Lucije Latinger i dr. prema kojima sam osjećala veliko poštovanje, a sada to znanje prenosim na moje male glumce. Od 1990. godine bavim se pedagoškim radom, obnavljam predstave koje sam nekada igrala i tako se vraćam u djetinjstvo. Djecu učim da je gluma igra. Volim da se igram, cijeli život mi je igra. Nekad malo s tremom, kao i same igre što su, nekad je teško, nekad lako, a u igri sam opet ona mala djevojčica, balerina iza scene. Svih onih festivala na koje smo putovali prije rata odlično se sjećam, Rim, Bjelasko, Parma, Terni, Lokarno... Dok poslije rata nekako teško, više se sjećam toga da sam djeci željela da pružim ljubav, da ih sklonim s ulice. Nije uvijek bilo jednostavno, često smo tražili prostor, probe držali vikendom u školama, ali sa festivala se vraćali s nagradama. Nekada ni mjesto nije važno, važna je želja, entuzijazam, ljubav i ono što čovjeka čini ponovo mladim, lijepim, zanesenim u igri, da zaboravi svoje godine.

Da li primijetite razliku u radu sa djecom nekad i sad?

- Djeca su divna i uvijek su jednaka. Kako je Ršum rekao, djecu možda pokvare samo stariji. Treba ih uputiti, prepoznati, roditelji ne treba da govore u njihovo ime. Ja nikada nisam pravila audicije, primim ih u studio i napravim etidu, glumačku vježbu, kroz koju vidim koliko ko može i umije. Probe nam traju po dva sata, ali naravno da ne možemo biti na sceni sve vrijeme. Razgovaram s njima o problemima, stvarima koje ih muče. Učim ih pravilnom govoru, držanju, pravilima scene, svemu onom što čini kompletnog glumca. U svakoj generaciji imam dobrih glumaca, u sadašnjoj njih šest, ali naravno ne mogu biti svi podjednako dobri. Roditeljima nikad nisam rekla da dijete nije talentovano, kažem im da ga oslušnu, vide gdje mu je pažnja usmjerena. Prošla sam to iskustvo kao majka, moj sin, koji je je imao savršen sluh, nije htio svirati gitaru, a sada je profesor muzike.

Da li imate bojazan da će glumu i lutke u potpunosti zamijeniti tehnologija?

- Imam, zato i nastavljam rad. Danas se prave dječje predstave prilagođene tehnologiji, pune mraka i zvučnih efekata, crtani filmovi su strašni. Zato ja čuvam i njegujem klasičnu bajku, pravim predstave koje djeca vole da gledaju, koje su im bliske. Ali, optimista sam, mislim da će doći neki mladi ljudi koji će se baviti lutkarstvom, koji će nastaviti put klasične lutke, klasične bajke.

Da li ste zadovoljni pažnjom nadležnih institucija koju dobijate?

- Zadnjih sedam godina od grada imamo prostor u kojem se nalazi studio "Roda", na čemu sam im veoma zahvalna. Redovno se prijavljujem na konkurse u Ministarstvu i gradskoj upravi. Od grada zadnje tri godine ništa nisam dobila, a od Ministarstva prošle godine. Ranije je ta podrška bila veća. Međutim, ja i ove godine šesti put ipak pravim Susrete dječjeg dramskog stvaralaštva. Međunarodni dan pozorišta obilježavamo predstavom za djecu u rehabilitacionom centru "Dr Miroslav Zotović". Imamo i saradnju sa Centrom "Zaštiti me", zatim sa Dječjim domom "Rada Vranješević", sa Gerijatrijskim centrom, posjetićemo sve vrtiće i svugdje smo divno dočekani. Bez obzira na podršku, ja nastavljam svoj rad i dalje imam tačno do tančina isplanirano kad ću i šta raditi.

Pričate o svom radu kao da nemate nikakvih prepreka?

- Ja i nemam prepreka. Materijalna stvar je uvijek potrebna da se potroši nešto, bolji kostimi, bogatija scenografija. Ali, mi se snalazimo, sami osmišljamo, kreiramo. Potrebna su nam veća sredstva kada ugošćujemo grupe iz drugih gradova, za zahvalnice, za plakate, mada meni nije teško ni da ih sama napišem. Jedina su mi prepreka ljubomora, rivalstvo, neznanje, ali te zle sile su uvijek prisutne, motaju se oko nas. Ali prepreka ne može biti ako radim sa svojom djecom i oni jedva čekaju da pokažu šta su sve naučili i svi nam otvaraju vrata.

Ove godine punite 62 godine. Čini se da svoj mladolik i pozitivan izgled dugujete druženju sa djecom.

- Mislim da čovjek uvijek pribjegava djetinjstvu. Sa djecom je divno, ja njima dajem ljubav i razumijevanje, a oni meni poštovanje. Kada ne radimo probe vodim ih u prirodu, na Kastel, Banj brdo, na Suturliju, pjevamo, trčimo bosi, pijemo vodu iz izvora...

Pratite li dešavanja na domaćoj kulturnoj sceni i rad mladih umjetnika?

- Pozdravljam sve što mladi urade, a drago mi je što žele da rade, što osmišljavaju projekte svih profila. Međutim, žao mi bude kada dobro djelo i rezultat ne uđu na ljestvicu rangiranja kada je raspodjela materijalnog dodatka u pitanju. Na osnovu poznanstava i nekih drugih načina, jedni dobijaju više pažnje od drugih, i to nezasluženo. Kada je materijalna podrška u pitanju, mislim da se moraju gledati rezultati i prioriteti. Kada je u pitanju scena, mislim da sam stari kov glumca. Postoji veliki broj mladih koji žele da se bave umjetnošću, nekad imaju i uslove za to, ali nemaju adekvatnog vođu koji će ispraviti nedostatke. Takođe, na sceni su često isti glumci, što nije pravedno, jer treba pružiti priliku svim glumcima.

Kako planirate proslaviti 40 godina rada i odlazak u penziju?

- Svako pozorište bi trebalo da isprati svog glumca. Nažalost, to se dešava sve rjeđe, jer je sve manje poštovanja ljudi koji su vrijedni. Ja ću to uraditi sa prijateljima, bez velike pompe. Planiram napraviti i drugu monografiju. Prvu sam sama pisala, a u drugoj će o meni pisati. Planiram i da nešto odigramo, iako je potrebno mnogo rada i truda. Prošle godine sam igrala u Istočnom Sarajevu po tekstu Duška Milunovića "Raspjevana šuma", a on je za "Rodu" napisao tekst "Kako upaliti sunce" i sad nam je u planu da postavimo tu predstavu.

Ipak, Vi i dalje nastavljate raditi sa svojom najdražom publikom?

- Koliko god budem mogla nastaviću da se družim sa djecom, da primam nove članove. Potrebno je samo da djeca dođu, jer ovdje se druže, socijalizuju, očvrsnu, ovdje su svi jednaki. Kad djeci pružiš ruku i vjeru da ih poštuješ, čuvaš i voliš, sve je lijepo.

izvor: Dom.info

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"