Gorana Bogdana (1980.), glumca iz Širokog Brijega koji je prepoznat i kao regionalna kazališna i filmska zvijezda, svi opisuju kao talentiranog, zgodnog i šarmantnog. I sve je to istina. S Bogdanom smo razgovarali u Širokom Brijegu, uz obalu Lištice, gdje se održavao West Herzgowina Fest, festival amaterskog stvaralaštva, čiji je začetnik Bogdan sa svojim najboljim prijateljem Nikolom Galićem. Ove je godine Bogdan bio i član filmskog žirija. “Nije baš da se sad uživa i da je odmor, jer se prvenstveno sve ovo trebalo odraditi”, kaže Bogdan o organizaciji WHF-a, koji je ove godine održan 11. put. Pitali smo ga i je li zaljubljen, iako smo znali da neće odgovoriti. „Točno“, kaže Bogdan kroz smijeh, „ neću odgovoriti“.
A kao odgovor na to koliko ga živciraju pitanja o privatnom životu, pogotovo o ljubavnim vezama, popularni glumac kaže: „Iskreno da kažem, nimalo mi ne smetaju i ne živciraju me, ali smatram da to nije o tema o kojoj bi bilo vrijedno pričati“. I točno: s Bogdanom smo razgovarali o WHF-u, filmovima, ulogama i uspjehu.
Je li bilo naporno organizirati sve za WHF, s obzirom da živite u Zagrebu?
- Ja tu prvo moram pohvaliti mog najboljeg prijatelja Nikolu Galića bez kojega sve ovo ne bi bilo moguće. Ja pomažem koliko mogu, zajedno to sve radimo, ali da je naporno, jest. Puno bi lakše bilo da je svijest institucija o ovom festivalu malo veća, o onome što mi ovdje radimo. Još je to malo gluho, komunikacija je još jednosmjerna. Tu je najveći problem.
Otkud ideja o jednom ovakvom festivalu?
- E, sad ću ispričati konkretnu priču kako je to sve počelo. Nikola i ja smo studirali zajedno u Zagrebu na Ekonomskom fakultetu. Ja sam se tad bavio amaterskim kazalištem i gostovali smo u Sloveniji, na jednom festivalu, sličnom WHF-u. Došli smo tamo, bili njihovi gosti tri dana i kad smo se vraćali doma, pitali smo se: 'U čemu je fora?', 'Zašto mi ovo ne bismo mogli?' Te davne 2002. smo na bazenu u Širokom počeli na jako klimavim nogama i dječjim koracima. Više smo organizirali jednodnevnu svirku i reviju stvaralaštva. Onda smo vidjeli ne neki potencijal, pogotovo ne neki komercijalni – dapače, suprotno od toga – ali vidjeli smo nužnost toga ovdje kod nas. Nije ovo radi nas, nije ni radi zabave, nego zbog svih ovih mladih koji nastupaju ovdje. Nije baš da u cijeloj BiH ima drugih poligona i mjesta gdje se mladi mogu izraziti. Prisutna je cenzura, apatija, tako da je krucijalno omogućiti neku vokalizaciju, neki krik, neki izražaj… Samo se o tome radi. Kad se sve to svede na jednu rečenicu, radi se samo o njima.
O mladima kojima je WHF prvi veći izlazak u javnost?
- Ja mislim da je divno nastupati prije velikih bendova, kao što su T.B.F., Hladno pivo, S.A.R.S., Letu štuke, Majke… i divno je izići pred toliku publiku, oko dvije, tri tisuće ljudi. To im je dobar poticaj i to svima nama širi krila. Ovdje kod nas se na to malo još uvijek gleda kao da si lud ako se baviš nečim takvim, ako nemaš svoju benzinsku, pitaju se što ti je. Radi nešto…, a ovim mladima je ovdje dobro. Ne osjećaju se kao sporedni, nego su baš oni ovdje glavni.
Ideja se rodila dok ste bili u Zagrebu, festival ste smjestili baš u Široki. Niste htjeli u neko veće mjesto?
- Radi se o jednoj prirodnoj lijenosti, geografskoj određenosti. Mi smo tu, vezani smo za ovaj grad. Bilo bi puno teže da se organizira negdje drugdje. Osim toga, nema tu neke velike organizacije i fame iza toga, sve je na našim leđima. Sve je to puno rada i puno znoja, a bilo bi nam još teže da je negdje drugdje. Pokušali smo proteklih godina ovaj festival organizirati kao putujuću karavanu. Prve dvije godine smo bili u Širokom, pa u Ljubuškom, u Grudama, u Posušju, pa opet u Širokom i onda smo vidjeli da jednostavno za to nemamo dovoljno snage. I ovako je dovoljno teško i ovako je, kao što sam rekao, gluha komunikacija, a kamoli da se negdje drugdje putuje. Ovdje su nam prijatelji, koga god zamolimo da nam nešto pomogne tu je, to su ljudi koje poznajemo cijeli život. Čim se tih par kilometara makneš dalje, recimo do Mostara, već je to drukčije. I jedino na čemu to gradimo je ta privatna komunikacija.
Spomenuli ste komercijalni aspekt. Ima li ikakve komercijalne koristi?
- Ali apsolutno nikakve. Dapače. Postoje samo gubici. Ali to je tako, ja mislim, uvijek.
Jeste li barem došli do pozitivne nule?
- Koliko se ja sjećam, do sada smo bili blizu, ali nismo je nikad dosegli. Ali nije to - to, nije to bitno.
Što je satisfakcija za sav taj uloženi trud i napor?
- Nema tu nikakve ljutnje, opet ćemo ispasti neke budale, ali satisfakcija je altruizam. I Nikola i ja radimo neke druge poslove i nemamo baš vremena. Satisfakcija je ono što sam rekao: ovi mladi. Mi kad smo bili mali isto smo se tako htjeli pokazati, a tad nije bilo nigdje ništa. Nadamo se da će jedan dan netko od ovih bendova koji su nastupali napraviti nešto veliko i da će se to 'sjeme' rasuti oko Širokog i dalje. Samo se o tome radi.
Sjećate li se svojih glumačkih početaka? Što je bila ta odskočna daska?
- Ne mogu se sad sjetiti što mi je bila odskočna daska, ali bio sam isti kao i svi ovi klinci ovdje.
Zaljubljenik u umjetnost?
- Upravo to. I prepadnut, zbunjen, nikakav. Malo – pomalo, išlo se naprijed…
A danas?
- I danas sam isti (smijeh).
Zbunjen, ali uspješan?
- Pa dobro… To Vi kažete.
Smatrate li se uspješnim?
- To nema nikad kraja. To je bunar koji nema kraja. Isto kao i u svakom drugom poslu kojim se bavite. Bez toga nema. To je i sumnja, traženje, propitivanje, ali i ogromna sreća kad uspijete napraviti nešto dobro. To stavljate na drugu strane vage i jednostavno tragate za zrnima kad je dobro.
Što radite ovo ljeto?
- Trenutačno na Dubrovačkim ljetnim igrama radim predstavu “Otac hrabrost” Borisa Bakala i njegove skupine Bacači sjenki. Premijera je 13. kolovoza, a poslije toga završavam seriju u Zagrebu “Na terapiji” i počinjem snimati film Kristijana Milića “Broj 55”, uz stalni angažman u Zagrebačkom kazalištu mladih. Tako da ima dosta posla.
U CineStaru u Mostaru je u godinu dana od otvorenja najgledaniji film bio “Sonja i bik” u kojem ste glavni glumac. Koliko ste zadovoljni gledanošću, ulogom, općenito uspjehom filma?
- Ja kad gledam film, ja samo vidim ono što je moglo biti bolje. Sad smo isto imali premijeru na Pula Film Festivalu filma Dalibora Matanića “Majstori” i, hvala Bogu, svi to priželjkujemo: ne uspjeh nego publiku.
Je li to uspjeh filma, publika?
- Ne nužno.
Nego?
- To je neizrecivo. Sami znate je li to - to, ili nije to. Ali publika nije jedino mjerilo. Komedija će uvijek naspram nekog ozbiljnog filma uvijek imati veći broj publike. Neki dan sam gledao film Bobe Jelčića “Obrana i zaštita” u Dubrovniku i to je remek-djelo. Dugo vremena nisam nešto bolje gledao na svim ovim područjima ovdje. Bio sam s Bobom u Dubrovniku i mogu reći da je to naš film. To je film ovog područja, govori o nama ovdje, o našem mentalitetu, i to je odličan film. Taj film ima neku težinu, nadam se da će naći širu publiku, ali to nije film za širu publiku.
Taj je film dobio sedam Zlatnih arena, a imao je najmanju ocjenu publike.
- O tome se radi. Nije to bit. Čak ni nagrade nisu bit. Nitko nije bio sretniji od mene zbog tih nagrada, kao da sam ih i ja dobio, ali nije to bit filma.
Što Vi volite ostvariti u filmu?
- Da znam odgovor na to pitanje, ja bih bio najsretniji. To se traži. Fora je u tom traženju. Ne može se to svrstati u neke ladice.
