Vedrana Seksan: Ne postoji ništa važnije od doma

Kako danas biti uspješna žena? Karijera, brak, djeca, obrazovanje, svestranost, društvena aktivnost...

Čini vam se previše? Ipak, ona je sve to! Vedrana Seksan, rođena Sarajka, glumica i novinarka, žena je koju znamo sa malih ekrana i iz Narodnog pozorišta u Sarajevu u čijim je predstavama utjelovila brojne likove. Na Akademiji scenskih umjetnosti diplomirala je 1998. godine, a na East 15 Acting school u Londonu magistrirala 2005. godine. Vedranu, takođe, poznajemo i kao novinarku - u magazinu "Dani" radila je tokom i nakon školovanja. Bila je glavna i odgovorna urednica magazina "Gracija" nakon povratka iz Londona, a u ovom časopisu i sada piše kolumnu "Seksan i grad" u kojoj se osvrće na teme s kojima se svaki dan svi mi suočavamo, što je, kako sama kaže, čini ogledalom drugih ljudi. Ipak, Vedrana nikada nije poslovni život stavljala ispred privatnog. Udata je za glumca Aleksandra Seksana, s kojim ima kćerku Saru i sina Isu, kojeg je upoznala na Akademiji scenskih umjetnosti dok je studirala.

Bavite se i novinarstvom i glumom. Kako ste se počeli baviti jednim, a kako drugim? Ka čemu više naginjete trenutno?

SEKSAN: Novinarstvom u vrlo specifičnim okolnostima, sa sedamnaest godina. Imala sam ogromnu sreću, ali i malo drskosti da se uputim u redakciju magazina "Dani", na čijem je čelu tada bio Senad Pećanin i u kojem su radile novinarske i književne gromade kakve su, recimo, Semezdin Mehmedinović ili Karim Zaimović. Dakle, učila sam od najboljih. Istu sam sreću imala i kada je gluma u pitanju. Studirala sam u potpuno nadrealnim uslovima, početkom devedesetih, ali sam studirala sa divnim ljudima, odličnim glumcima i uz mentorstvo odličnih profesora. Gluma je oduvijek bila prva. Mada znam reći da je to kao doktor Džekil i mister Hajd. Dvije strane moje ličnosti.

S obzirom na to da ste angažovani u obje oblasti, kakvo je Vaše viđenje trenutnog stanja u medijima i u kulturnom životu?

SEKSAN: Ovo je komercijalno društvo. Ljudi razmišljaju šta se može prodati i na čemu se, po mogućnosti bez mnogo truda i rada, mogu uzeti veliki novci. Pa se i u kulturi i u novinarstvu gleda koja je roba koja se prodaje. Ni jedno ni drugo ne vidim kao mašinu za pravljenje novčanica. Novinarstvo bi, kao i kultura i umjetnost, moralo biti potpuno u službi ljudi, publike, korisnika. Nisam sigurna da se na to gleda tako. Bez umjetnosti bi svijet bio tužan. Ali je tužno i kada se umjetnost svodi na robu koja se kupuje na metar. Bez informacija i dobrih priča, koje ne moraju nužno biti senzacionalističke, dosadan i tup. Ali je valjda dovoljno da se pogledaju naslovi u dnevnim novinama da vidimo na šta se priča svela. Nažalost, naši krajnji korisnici su se zadovoljili sapunicama i žutilom. I ni mi, a ni oni, pred sebe ne postavljamo neke visoke ciljeve i daleke domete. Bojim se šta će se desiti za deset godina. Jer danas djeca ne čitaju, niti imaju naviku odlaska u kulturne institucije. Da li to znači da ćemo ostati bez publike? Ne smijem ni da mislim o tome.

Glumu ste magistrirali u Londonu, kakvo je bilo to iskustvo? Šta ste najviše naučili tamo?

SEKSAN: Naučila sam kako se zaista uči dok si živ. Uživala sam u akademskoj sredini, mada je gluma vrlo praktična stvar i mi jesmo imali mnogo prakse, ali sam bila presretna što sjedimo u pabu subotom i umjesto da pričamo ko je obukao kakvu haljinu na crvenom tepihu, mi se na smrt prepiremo oko Stanislavskog, Čehova i Merholjda, recimo.

Na čemu trenutno radite u Narodnom pozorištu?

SEKSAN: Početkom novembra izašla je naša prva predstava ove sezone "Na rubu svemira", koja je autorski rad pet mladih dramaturga, svršenih studenata Odsjeka za dramaturgiju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Radi se o pet priča koje pametno, duhovito i bolno iskreno daju presjek današnjeg društva i bave se gotovo arhetipskim odnosima među ljudima. Ponosna sam na moju kuću koja je Aidi Pilav, Naidi Lindov, Draganu Komadini, Adnanu Lugonjiću i Dariju Bevandi otvorila vrata. I nadam se da će oni uskoro ponovo doći s tekstovima za neke duge predstave. Također je bilo veliko zadovoljstvo sarađivati s rediteljem Markom Misiračom.

Da li je, prema Vašem mišljenu, teatar dovoljno društveno angažovan?

SEKSAN: Teatar je uvijek društveno angažovan. S tim što se kod nas pojam društvene angažovanosti sveo na to da se sa scene uzvikuju parole o tome kakva je vlast i ko krade, a ko je pošten. Za mene to nije društvena angažovanost. Mi moramo publici iskomunicirati poruku o kojoj će razmišljati, koja će ih natjerati da razmisle o sebi i svojim životima, postupcima, manama i vrlinama. A to se može i dobrom komedijom jednako kao i dramom i tragedijom. Bojim se zablude u kojoj se društvena angažovanost postiže samo time da ljudima u nos guramo ono što oni svakako vide. Otvorimo mi njima vrata ka tome da svojom glavom dođu do zaključaka.

S obzirom na to da je i Vaš muž glumac, da li vi kao par više osjetite krizu u ponudi pozorišnih, filmskih i TV angažmana?

SEKSAN: Ne volim da kukam. Mi još živimo mnogo bolje nego svi oni ljudi koji su preko noći ostali bez posla ili koji su na ulicama s transparentima jer ne mogu da ovjere zdravstvenu knjižicu. Mi smo još sretna generacija glumaca koja ima posla i koja se jako bori da tako i ostane. Žao mi je mladih ljudi koji ne mogu da dođu do izražaja, jer se malo radi i snima i jer niko nije voljan da im da šansu. Volim kada u pozorišta ulaze novi glumci, reditelji, dramaturzi... Volim kada se na televiziji zavrti neko mlado, novo lice, ali je toga tako malo. Bila bih jako nesretna da mi je 25 i da tek počinjem. Ovako sam nesretna zbog onih koji odlučuju i koji ne žele otvoriti radna mjesta za sve više svršenih studenata akademija umjetnosti u BiH.

U svojim kolumnama pišete o različitim temama svakodnevice u kojima se osvrnete i na privatni život. Da li Vam je potrebna hrabrost za isto i kako Vaši najbliži gledaju na to?

SEKSAN: Navikli su. Ne mislim da je hrabrost to što radim. Ja sam samo iskrena i odlučna da ljudima kažem kako mi možemo šminkati fasade koliko god hoćemo, ali na kraju svi ispod živimo isto. Imamo iste probleme, radimo iste stvari, isto se volimo, ljutimo, svađamo i mirimo. Meni je uvijek lakše kad mi neko kaže da i on ima istu situaciju. Znam da nisam sama. Ja sam neko ogledalo u kojem se ogledaju svi oni koji kažu - kao da o meni govoriš. Što je, zapravo, vrlo slično pozorištu.

Izdali ste i knjigu, kakvo je to iskustvo bilo za Vas? Naziv knjige "Seksan i grad" aludira na poznatu seriju, da li je imate nekih sličnosti sa Carrie, bar kad je riječ o njenoj zaljubljenosti u grad u kojem živi?

SEKSAN: Jako volim Sarajevo, ali me u isto vrijeme jako ljuti ta "sarajevocentričnost" koju osjetim. Pod Sarajevom se podrazumijevaju dvije ulice i tri kafane. Meni je tako lijepo otići u bilo koji grad u BiH i vrlo često pobjegnemo sa djecom negdje. Pa ću tako reći za Sarajevo gotovo blasfemičnu stvar - mi na ćevape idemo u Travnik. Dakle ni po tome, ni po čemu drugom nisam kao Carrie. Mislim da su ljudi dosad to shvatili. Kao i to da je taj naslov čista autoironija. Dok ona kupuje cipele, ja kupujem pelene. I uživam u tome.

Koja je najhrabrija stvar koju ste uradili u profesionalnom životu?

SEKSAN: To što ga nikada nisam stavila ispred privatnog i porodičnog života.

S obzirom na to da je naš časopis porodični časopis, koji se bavi prvenstveno domom, šta znači za Vas riječ dom?

SEKSAN: Imam prijatelja koji mi je jednom ozbiljno rekao kako je krajnje vrijeme da ga počnem vodati po radnjama sa cipelama i tašnama i haljinama, a prestanem gledati zavjese, kauče, materijale i šerpe. Ne postoji mi ništa važnije od doma, koji je za mene sklonište moje porodice, ne samo od vremenskih prilika, nego i čuvar naše privatnosti, naš punjač baterija, naše utočište. To što je on u isto vrijeme i mjesto na kojem uvijek ima nekog posla, više mi ne smeta. Naučila sam i u tome uživati, pa se natjerala i zavoljela čak i peglanje. Volim promjene i često mijenjam materijale, boje, razmještaj i tačno znam periode života po tome kakvi su mi zidovi bili. Dom je mjesto na kojem se želim osjećati sigurno i ugodno, volim ugostiti prijatelje, ali i ležati pod dekom i čitati ili slagati lego kocke. Ponekad sama sebe podsjećam na ježa iz "Ježeve kućice", jer ako ikako mogu poslije predstave, recimo, odmah vozim kući. Svojoj djeci i mužu, svom tušu, jastuku, dušeku i aparatu za kafu.

I za kraj, šta bi ljude još iznenadilo da saznaju o Vama

Moj prvi glumački pokušaj bio je za film "Kuduz", za ulogu koju je dobila divna crvenokosa djevojčica. Cijeli dan sam učila neku recitaciju, provela sate čekajući ispred vrata da me reditelj primi, da bi me na kraju uveli u prostoriju sa još desetero djece, jedva me pogledali i rekli hvala i doviđenja. Kasnije je trebalo tako biti da moj prvi film bude "Savršeni krug". Kojeg je, također, snimao isti reditelj Ademir Kenović. Od uloge koja je planirana za jedan dan snimanja, na kraju sam imala desetak. Ne treba odustajati. Ja nikada ne odustajem.